Ove godine bilježimo dvadesetu obljetnicu rada pjevačkog zbora i orkestra Bosana koji djeluje u okviru aktivnosti Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Jedan od važnih i vrijednih članova, spiritus movens orkestra Bosane je Edin Džaferagić koji je već dugi niz godina voditelj tog orkestra gdje svira harmoniku.
„Evo ovih dana Bosana slavi 20 godina“, kaže Edin, „a ja sam tamo negdje od samih početaka, znači dijete sam Bosane i ponosim se time! Susrećem se sa raznoraznim stvarima, ponekad i ružnim, ali volja za radom i pjesmom nekako sve pobjedi! Imamo hvala Bogu prelijepe prostore u centru Zagreba i žao mi je što nisu puno više ispunjeni programima i radom, a pogotovo s mladim ljudima kojih svugdje fali! Briga o mladim ljudima je važna jer to je naša budućnost.“
„Rođen sam u Zagrebu 1979. godine gdje sam završio osnovnu, srednju, te pohađao glazbenu školu na odsjeku harmonike“ nastavlja. „Roditelj sam i sa suprugom Selmom imam dva sina, starijeg Džana (11) i mlađeg Kana (8), a već 25 godina radim u jednoj privatnoj firmi. To mi okupira veliki dio dana, od nečega se mora živjeti.
U našoj kući je glazba stalno prisutna, sluša se što se stigne a najviše slušamo djecu! Oni prate svoju generaciju i slušaju što je trenutno u trendu ali svakako im nastojim objasniti što je dobro a što nije! Stariji sin Džan svira gitaru u osnovnoj muzičkoj školi četvrtu godinu, a mlađi Kan je na prvoj godini klavira. I ja pomalo sviram uz djecu! Uz mlađeg sina sviram klavir, a volio bih naučiti i gitaru. Možda jednom kad bude više vremena!
Supruga je vrlo muzikalna i pjeva u Bulbulima! Volim slušati svu dobru glazbu i tu stvarno nemam neki uzak izbor! Naravno da je sevdah na prvom mjestu i tu ne mogu izdvojiti neku sevdalinku jer su mi sve podjednako drage, posebna je to priča!
Iako sam zagrebačko dijete veze s Bosnom su čvrste. Imam tamo jako puno rodbine i svaki slobodni vikend nastojimo otputovati u Sarajevo ili u Ključ jer tamo žive roditelji i brat supruge s obitelji a i moji su roditelji veći dio godine tamo. Imam i sestru a ona s obitelji živi u Zagrebu!“
Edinova prava ljubav je rad u amaterskim kulturno umjetničkim društvima, tako da nakon posla gotovo svakog dana juri na neku probu, provodi vrijeme uz svirku i pjesmu. Pravi je majstor svog instrumenta a također voli raditi s ljudima. Osim što vodi orkestar Bosana, Edin vodi i zbor Montenegro pri Crnogorskoj zajednici u Zagrebu. Ali niti to mu nije dosta, pa ako stigne još svira i po nekim privatnim proslavama. Ne krije da je jako sretan zbog svog rada u Bosani i u zboru Montenegro. Kaže da ga glazba ispunjava, donosi nove izazove, potiče na akcije.
„Kada ste u amaterskom društvu kao što je Bosana onda ste vrlo često u situaciji da pokrećete i inicirate neke stvari za koje mislite da bi bile dobre za društvo i uopće za zajednicu u kojoj živite! Ima tu puno pokrenutih projekata, neki prođu, neki ne ali bitno je da ima ideja i da se okupljamo sa zajedničkim ciljem, da gajimo i prezentiramo sevdah i bošnjačku kulturu općenito!
Jako je malo slobodnog vremena, prava strka. Osim posla, svirki i proba, a prvenstveno bavljenja oko djece, ništa drugo ne stignem! Uvijek nekud žurim pa me djeca pitaju: ‘Tata šta opet ideš na probu?’ Dosta sviram, vježbam kod kuće, kada svi zaspu zatvorim se u jednu prostoriju i nastojim biti vrlo tih da ih ne budim! Sad malo gledam i nogomet kad stignem. Naravno, navijam za Hrvatsku a sinovi su baš zagriženi navijači, puno veći nego ja! Kroz školske dane pomalo sam se bavio i sportom ali je to kasnije preuzela glazba!
Nisam nikada razmišljao čime bih se volio baviti da ne sviram ali mislim da bi to opet bila glazba! Kada bih imao više vremena volio bih pjevati u nekom zboru sličnom Bosani!
O repertoaru odlučujemo Ivan (voditelj zbora) i ja. On za zborske ja za pjesme solo pjevača, ali se svakako dogovaramo i sa samim izvođačima!
Sviram od malih nogu. Moj susjed i ja smo počeli zajedno, on klavir, ja harmoniku. Ne znam što je presudilo oko izbora instrumenta. Moja sestrična, 15 godina starija od mene, svirala je harmoniku, privuklo me to ali nije bilo presudno. Roditelji su me naprosto uputili u glazbenu školu, upisali na harmoniku, išao sam u drugi razred osnovne, pa je tako krenulo. I kad sam počeo svirati u kulturno umjetničkom društvu išlo je nekako po automatizmu da se s tim počnem i baviti i ukazala mi se prilika prvo u Preporodovom zboru Bulbuli na čelu sa Ismetom Kurtovićem, a kasnije i u Bosani na čelu sa pokojnim prof. Fuadom Ahmetspahićem! Kasnije je Ismet Kurtović preuzeo zbor Montenegro, a kako sam ja s njim od prije surađivao pozvao me je da sviram harmoniku. Prije nekih 6-7 godina Ismet je napustio Montenegro pa ja od tada vodim taj zbor i to na malo specifičan način, i sviram i dirigiram. Tamo mi je ugodno, poznajem ljude, zbor ima stalno članstvo već dugi niz godina.“
Uza sve teškoće koje se javljaju u vezi s radom u amaterskim kulturnim društvima, od financijskih poteškoća jer sredstva koja se dodjeljuju nisu baš velika te se redovno moraju snalaziti kako god znaju, problem je i u nedostatku ljudi.
„Danas su ljudi nekako uspavani što se tiče rada u amaterskim društvima i manjinskim zajednicama. Ne da im se baviti još nečim osim onim čime moraju radi preživljavanja. Niti kod mladih, naravno uz rijetke iznimke, ne vlada veći interes za tradicionalnu glazbu, običaje, folklor. Mladi danas većinom slušaju neku novu, popularnu glazbu, nije ih lako zainteresirati ali trudimo se, ide nekako. I financije, i ljudi, i druge razne teškoće, na kraju se sve nekako izgura i čovjek bude sretan.
Isto tako, prostorije Bošnjačke nacionalne zajednice su u centru grada, na samoj tramvajskoj stanici, ima prostora, uređeno je, grijano je, svi su susretljivi. Tamo bi se moglo raditi nešto po cijele dane, glazba, ples, kazalište i ne razumijem kako mladi nemaju baš nikakvog interesa. Ima divnih mladih ljudi, svašta rade, ali nešto što bi mogli raditi u ovim našim prostorima ih ne zanima. Žao mi je zbog toga jer zborovi nam „stare“, i bošnjački a i Montenegro, a nitko ne dolazi da zamijeni te ljude.“
I za kraj, što bi Edin poželio u nastupajućoj godini.
„Volio bih prije svega mira i zdravlja sebi i svima oko sebe, jer kad je to u redu, onda nekako sve dođe na svoje! Spomenuo sam maloprije da bih volio da se što više mladih uključi u rad amaterskih kulturno umjetničkih društava i da zajedničkim snagama učinimo i ovo naše tako i sva ostala društva i zajednice što jačima i boljima!“
fotografija: Ognjen Karabegović