Knjiga dokumentarne proze Mirka Jeleča „Devedeset druga“, nedavno objavljena u izdavačkoj kući Planjax iz Tešnja, predstavljena je 11. lipnja 2022. u Zagrebu, u organizaciji ogranka Matice hrvatske iz Čakovca, u dvorani ispunjenoj do posljednjeg mjesta nekadašnjim građanima Doboja i brojnom publikom.

Riječ je o prvom u nizu predstavljanja ove knjige, čije je prvo izdanje već rasprodano, a autor je nakon Zagreba planirao obići Rijeku, Sarajevo, Zenicu, Doboj-Jug, Makljenovac, Usoru i sami grad Doboj. Ipak, već je na zagrebačkom predstavljanju spomenuto i postalo jasno kako se predstavljanje u Doboju neće dogoditi. Naime, u knjizi autor donosi potresna sjećanja i dokumente iz Doboja te otvara pitanja o kojima se šutjelo trideset godina. Te 1992. godine, u samo dva dana, 3. i 4. svibnja, iz Doboja i okolice protjerano je oko 15 tisuća Muslimana i Hrvata, a preostali koji se nisu uklapali u novu etničku sliku prošli su nezamislivo nasilje, zatvore i logore, čime je dramatično izmijenjena demografska struktura ovog grada.

Svjedočenja i dokumente o zbivanjima te godine Jeleč je prikupljao diljem svijeta po kojem su rasuti ondašnji stanovnici ovog grada.

Literarna porodica

Knjigu su predstavili prijatelji iz mladosti, ondašnji polaznici dobojske gimnazije, istaknuti profesor i kulturni djelatnik Ivan Pranjić, koji je snažna veza Međimurja s Dobojem i pokretač ovoga predstavljanja te filozof i pisac Sead Alić i autor Mirko Jeleč.

Još uvijek šutimo, svi znamo, ali rijetki se odvaže da zabilježe svoja sjećanja i svjedočenja, naglasio je Ivan Pranjić, dok je Mirko Jeleč to učinio maestralno s nizom činjenica, besprijekorne faktografije i istodobno uz vidljivo literarno nadahnuće.

„U knjizi je 25 priča, zapravo isto toliko ljudskih sudbina, pa bi joj se, radi tema koje obrađuje, mogao staviti podnaslov ‘bosanski bog Mars’ jer govori o krvavoj sudbini ljudi iz Doboja i okolice“, rekao je Pranjić, istaknuvši da se sve četiri knjige Mirka Jeleča na stanoviti način dotiču Doboja i područja oko grada i na najbolji način svjedoče o autoru, darovitom novinaru, publicistu i književniku.

„U dobojskoj gimnaziji, od 1970. do 1974. godine, bili smo dio zajedničke obitelji, umjetničkim imenom Literarna porodica, rekao je Sead Alić – pisali smo pjesme, pjevali i nadali se da ćemo mijenjati svijet na bolje.

Pitanja o šutnji

Trideset godina smo čekali ovu knjigu, istaknuo je Alić, naglasivši da je to i trideset godina šutnje ljudi u Doboju i onih izvan njega, dok je Mirko Jeleč, čovjek-institucija sakupio krhotine istine da bi sačinio zrcalo u kojemu se trebaju pogledati prije svega oni koji su činili zločine.

„Pitam se o šutnji ljudi koji su ostali u Doboju, koji su znali pokazivati čija je koja kuća – oni šute trideset godina. Ta šutnja, smatram, izgleda veća od samih zločina. No, ova je knjiga otvorila prostor za one koji će se odvažiti i progovoriti o onome što se događalo“, rekao je.

Spomenuo je da se tada govorilo o „oslobađanju Doboja“, oslobađanju grada koji je već bio u srpskim rukama, jer su se stranke dogovorile da predaju vlast stranci SDS – dakle oslobađali su grad već predan njima u ruke, a to znači oslobađati ga od onih ljudi koji ne pripadaju jednoj vjeri i naciji, koji nisu radikalni, čak i od onih ljudi svoje nacije ako su slučajno u braku s pripadnikom druge nacije.

„Beskrajno zahvaljujem Mirku što je učinio ovaj uistinu herojski podvig, otvorio taj prišt i pokazao put drugima da mu se jave te nastavlja raditi na istini o Doboju i na uništavanju laži koja se razvijala trideset godina nakon što je pet godina ubijala, mučila i maltretirala ljude koji su do tada živjeti zajedno“, zaključio je Sead Alić.

Susret paralela

Autor knjige Mirko Jeleč, na kraju predstavljanja svoje knjige, rekao je:

„Moj prijatelj Armin Halilović, doktor matematike, proglašen je za najboljeg profesora na Kraljevskom tehničkom univerzitetu u Stockholmu. On je, dok je još bio u Doboju, u svojoj doktorskoj disertaciji matematički dokazao da se dvije paralelne linije mogu susresti u svojoj konačnici. Arminov rad čuva se u biblioteci američkog Kongresa među djelima koja su dala doprinos svjetskoj riznici znanja. Armin je, kao i većina vas ovdje u prepunoj zagrebačkoj dvorani Matice hrvatske, prognanik iz Doboja i naše su paralele krenule otamo 1992. iz jedne tačke zla, a susrele su se evo u tački dobra.

Ispričat ću vam nešto o sebi i o mojim paralelama. One su počele šezdesetih godina prošlog stoljeća na verandi djeda Mijata u Makljenovcu. Sjedimo nas dvojica, ja sam na štokrli, jer sam manji, a djed je na skemliji. U njegovoj je ruci tranzistor i mi slušamo Glas Amerike. U to vrijeme bilo je zabranjeno slušati taj radio i ako doušnici jave i milicija sazna, moglo se dobiti i dvije godine zatvora. I djed kaže unuku: „Mišo“, tako me je zvao, „nemoj nikome reći da slušamo Glas Amerike“ – naravno kažem da neću. I unuk je održao obećanje, a već narednog je jutra trčao po Grabiku stavivši prst na nos i govoreći „ovdje Washington, Glas Amerike, govori vam Grga Zlatoper“.

Na tranzistoru glas Grge Zlatopera, koji je bio zaštitni znak toga radija, slušamo na kratkom valu, taj se glas gubi, nestaje, pa se vrati – a djed vrti tranzistor i čeka da nam Grga ponovo dođe. U trenutku kad se vrati kristalno jasno čujemo Grgin glas: „dragi slušaoci danas su tenkovi JNA udarili na katoličku crkvu u Doboju, pokazujući da Titovoj komunističkoj vlasti sakralni objekti nisu sveti..“ – i opet nestade.

Djed vrti tranzistor, a unuk ga pita: „Djede jesu li srušili našu crkvu?“ Djed kaže „nisu, bio sam danas na pijaci i vidio sam da je tenk udario u ogradu crkve“. A unuk pita: „A zašto Grga laže“? – a djed će: „Mišo moj, svi oni lažu, zato nas dvojica moramo slušati i Beograd i Zagreb i Glas Amerike da nas dvojica razaberemo istinu.“

„A djede, kako ti znaš razabrati istinu“?

„Mišo, istina je ono što vidiš svojim očima, a ti ćeš je znati razabrati kad odrasteš i ti ćeš slušati radion i znat ćeš, jer sve ti je to politika.“

A unuk, kao i svaki unuk ima pitanje na svaki odgovor: „Djede, a što je to politika“?

„Mišo, politika ti je kad oni nama preko radiona govore da je nama dobro, a mi najbolje znamo kako je nama.“

Sljedećeg dana crkvu je opkolila milicija i došli su i ljudi u dugim kožnim kaputima – njih nije zanimalo je li zastavnik Basta koji je vozio tenk imao vozačku recimo, ili je bio pijan, ili je na tenku pukla gusjenica kao što stvarno i jest bilo – nego su došli da traže radio stanicu.

Moj djed je glavni junak početka mojih paralela, što će možda biti i tema nove knjige o tome kako sam postao Grga.

Djed je slušao taj radion sve do 1982. godine kada je umro, srećom, ako se tako može reći, na vrijeme da ne doživi zlo koje smo mi dočekali. To je zlo opisano u ovoj knjizi. Naslovnu stranicu i ilustracije u njoj napravio je moj prijatelj Jadranko Durmić, pomogli su mi mnogi ljudi, a posebno sam zahvalan Edinu Edi Hadžoviću čovjeku koji je preživio strijeljanje i koji je bio u živom zidu od pedeset ljudi na Planama na Usori od kojih je njih 28 ubijeno. Edo mi je pomogao da napišem priču „Svjedok“ – odbio je status zaštićenog svjedoka na haškom tribunalu rekavši da imenom i prezimenom želi svjedočiti o zločinu.“

***

Mirko Jeleč, rodio se 1956. godine u Makljenovcu kod Doboja. Poslije studija maternjeg jezika i jugoslavenske književnosti radio je kao novinar u Radio Doboju, a od 1981. do početka rata u BiH bio je urednik-dopisnik Radio Sarajeva s područja dobojske regije. Danas živi u Vancouveru, bavi se publicistikom i piše kratke novinarsko-literarne forme i reportaže. Objavio je zbirku zapisa „Čekaonica za snove“ (2011), monografiju „Makljenovac, put u prošlost – povratak u budućnost“ (2013), priredio antologiju stvaralaštva dobojske dijaspore „Preživjele riječi“ (2018) te „Devedeset druga“ (2022).

***

Ilustracije i korice za ovu knjigu uradio je akademski slikar, magistar grafike, Jadranko Durmić. Rođen je 1950. u Poljanicama. Školovao se u Doboju te završio Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Akademiju likovnih umjetnosti studirao je u Sarajevu, Zagrebu i na Kraljevskoj akademiji u Bruxellesu. Slikarstvo i grafiku diplomirao je u klasi profesora Frane Para u Zagrebu. Njegova djela bila su izložena i u biblioteci Metropolitan muzeja u New Yorku. Živi i radi u Münchenu.

foto: Bosiljko Domazet