Treća u nizu posveta znamenitim Bošnjacima, književno-muzička večer „Pjevati u Zagrebu“ održana je 29. lipnja u prostorijama BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Ovaj je put bila posvećena pjesniku i prevoditelju Musi Ćazimu Ćatiću. Njegove je stihove govorio ENES KIŠEVIĆ, u glazbenom dijelu programa nastupili su zbor i orkestar „BOSANA“, dok su program vodili FATIMA BALOKOVIĆ i BOSILJKO DOMAZET.

„Dobra vam večer, akšam hajrulah, ovo je treća u nizu večeri, nazvali smo je Pjevati u Zagrebu, jer je to večer sjećanja, razvijanja i poticanja spoznavanja o onima koji su nam u povijesti imali što poručiti i kazati“, rekao je ADIS KERANOVIĆ, predsjednik BNZ za Zagreb i Zagrebačku županiju.

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ, pjesnik i prevoditelj, bošnjački je pisac, rođen 12. ožujka/marta 1878. godine u Odžaku kraj Dervente, na Mevlud one godine kad je K&K monarhija došla u Bosnu. Poživio je tek 37 godina i preselio na Ahiret 6. travnja/aprila 1915. u Tešnju. Rođeno mu je ime Ćazim, a Musa nadimak.

Na početku prisjećanja na njegov život i djelo i trag koji je ostavio u kulturi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Senija Smailagić, članica Ansambla BOSANA, izgovorila je Ćatićevu pjesmu „Ja sam Bošnjak“.

Književnost Muslimana (Bošnjaka) na tlu Bosne i Hercegovine skoro četiri vijeka, do austrougarske okupacije, bila je uglavnom pisana na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i perzijskom), a manjim dijelom i s mnogo skromnijim dometima i na narodnom – maternjem jeziku. Tek se na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće pojavljuju pisci, Muslimani (Bošnjaci) koji su pisali na maternjem jeziku. Jedan od najizrazitijih i najznačajnijih predstavnika bio je, svakako, Musa Ćazim Ćatić. Bio je pjesnik slobode, ali i boemskog duha, nikome pardona nije davao.

Večer je uljepšao Enes Kišević govorenjem Ćatićevih stihova, od pjesme „Moja ispovijest“, do one koja ne govori samo o rijeci, naslovljene  „Bosna žubori“.

Istovremeno, Musa Ćazim Ćatić bio je primjer Bošnjaka muslimana iz 19. stoljeća koji se dvou-

mio; nije se, u doba nacionalnog preporoda, mogao pronaći u nacionalnoj pripadnosti. Jedno se vrijeme vatreno zalagao za hrvatstvo (primjer pjesme „O Bosni“), potom je veličao srpstvo („Srpski ponos“). Na kraju se opredijelio za bošnjačku nacionalnu ideju (pjesma „Ja sam Bošnjak“).

U  tom je trenutku, Ansambl BOSANA izveo pjesmu „Bosno moja“, a u nastavku je bilo riječi o odrastanju i životu Ćazima Ćatića.

U Tešnju je pohađao mekteb, početnu vjersku te pučku školu, zatim brijački zanat i medresu, u kojoj kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića uči turski, arapski i perzijski jezik.

Opsežan njegov pjesnički, lirski opus pretežito je ljubavnoga karaktera, uz povremenu obradu rodoljubnih i socijalnih tema. U njegovu su pjesništvu primjetni raznorodni utjecaji najpoznatijih pjesnika hrvatske i srpske moderne. Pisao je i eseje te prevodio s arapskog i turskog jezika. Bio je vrlo nadaren i inspirativan pjesnik.

„Moj je život soba tamna i duboka, gdje bijeli rijetko zaviruju dani“, zapisuje Musa Ćazim Ćatić u pjesmi „Tvoje oči“. U ova dva stiha, slikovito je sažeta sva istina o njegovu životu. Od rođenja pa do smrti proveo je život između jave i sna, boreći se da u sebi pomiri dva bića: jednog melankolika, sklonog sanjarenju i boemštini, i drugog mistika, okrenutog religiji i prožetog religijskim zanosom.

Kako bi označili taj dio iz Ćatićeva života, BOSANA je izvela ilahiju „U dergjahu mog srca“, dok je Enes Kišević govorio pjesmu „Tvoje oči“, jer riječ je za pjesnika i hrana i voda i sveopća energija univerzuma. Ona je oruđe, oružje i ljubav za koju se bori. Riječ je pjesnicima najjači afrodizijak i nepresušan izvor emocija.

U pjesmi „Zambak“ prepoznajemo svu raskoš Ćatićeve poezije koja se prelijeva iz ljubavne u mističnu, a Ansambl BOSANA to je potkrijepio izvedbom pjesme „Djevojka je zelen bor sadila“.

S navršenih 20 godina Ćatić bježi u Tursku kako bi izbjegao odlazak u vojsku, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, ali se sljedeće godine vraća u Tešanj.  Već u Turskoj počele su njegove materijalne nevolje koje su, vjerojatno utjecale na gubljenje životne orijentacije. Odmah po povratku iz Turske uzet je u vojsku koju je služio tri godine u Tuzli i u Budimpešti.

U svojoj 21. godini počinje surađivati u „Bosanskoj vili“, s izrazito nacionalističkim i antiaustrijskim pjesmama. No, averzija prema vojsci i Austriji brzo je splasnula, čak je dobio čin stražmeštra (Wachtmeister, narednik), a već je tada usvajao i navike boemskog života.

Stihovima je surađivao i u Beharu, Pobratimu, Domaćem ognjištu, Hrvatskoj smotri, Mladoj Hrvatskoj, Savremeniku, Biseru, Gajretu. Služio se pseudonimima Mustafa Kiazim, Garib, Šair, Jetim, Fakir, Musa, Domoljub.

Dvije godine, 1909. i 1910. studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne polaže nijedan ispit već se odaje boemskom životu, družeći se s Antunom Gustavom Matošem i Tinom Ujevićem. Prijateljstvo s njima pomoglo mu je da još dublje uđe u pjesnički svijet, ali isto tako i u svijet opijanja, boemskog i raskalašenog načina života.

Matoš je o njemu rekao: „Svi smo mi ljudi izobraženi, iz knjiga, a Musa je poseban i drugačiji od nas – on je čisti dragocjeni plod (bosanske) zemlje.“

Nakon te dvije godine u Zagrebu, ponovo se vraća u Tešanj, gdje radi kao činovnik u banci, ali je s posla otpušten zbog neurednog načina života. Slično mu se dogodilo i u Bijeljini, gdje je radio u gruntovnici kao pisar.

Koliki je bio njegov nemar prema svemu što nije spadalo u sferu njegovog interesa i dnevnih preokupacija pokazuje ovaj slučaj: „Pjesnik Ivan Turski potražio ga je jednog dana u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, upoznao se s njim, odveo ga u jednu radnju i potpuno ga odjenuo i obuo. Par dana nakon toga Ćatić je sve založio, s društvom propio i ponovo se našao u svom pohabanom odijelu, jer založene stvari nije mogao iskupiti ni tada, ni ikada poslije.“

Te 1912. godine, dok je radio u banci, čak pomišlja na samoubojstvo, ali istovremeno bilo je to vrijeme kada je pisao svoju najbolju poeziju. Sljedeće godine 1913. preuzima uredništvo časopisa „Biser“ na nagovor Muhameda Bekira Kalajdžića, mostarskog knjižara, kasnije vlasnika štamparije i časopisa i tu stvara najveći broj svojih djela. Pisao je pjesme, eseje, kritike, te prevodio brojne studije i knjige, najviše s turskog jezika.

Za godinu i pol dana, koliko boravi u Mostaru, Ćatić je napisao više nego za cijelog dotadašnjeg života, preveo je ili napisao 12 knjiga, a posebno se ističe nizom soneta, pri čemu onaj „Pred smrt“ nije dovršio; ona ga zatječe pri pisanju strofe u kojoj ostade zapisano „Moja mala izba – moj veliki svijet“.

Stihove te pjesme izgovorio je Enes Kišević, a Ansambl BOSANA izveo je pjesmu „Zapjevala sojka ptica“.

Poslije Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914. godine, mobiliziran je u Tuzlu, a ubrzo premješten u Oerkeny u Mađarskoj. Tu se ponovo prepustio boemskom životu te se u zimu te godine razbolio nakon što je jedne večeri, odlazeći pijan iz vojarne, pao i zaspao u snijegu. Prehlada se brzo razvila u tuberkulozu, pa je polovicom ožujka 1915. godine otpušten kući iz bolnice kao neizlječiv.

Uz pomoć Ademage Mešića, vraća se u Tešanj, gdje umire 6. travnja/aprila 1915.

Ratne prilike vjerojatno su bile uzrokom da ni jedan dnevni list ni časopis nije registrirao njegovu smrt. Tek godinu dana kasnije, 1916. u trobroju „Bisera“ izašao je nekrolog od njegovog druga i prijatelja Šemsudina Sarajlića, a iste godine i kraća biografija i prikaz njegovog književnog rada u „Sarajevskom listu“ od Hamzalije Ajanovića.

U čitavom ovom razdoblju objavljena su samo dva solidna eseja o njegovu književnom radu: od Tina Ujevića i od Ahmeda Muratbegovića.

Tek 1928. godine, prigodom proslave 25-godišnjice Muslimanskog kulturnog društva „Gajret“ objavljena je mala zbirka njegovih izabranih pjesama u redakciji A. H. Bjelevca i s predgovorom (biografijom) Hamdije Kreševljakovića. Tom prilikom otkriven je i nadgrobni spomenik na do tada zapuštenom pjesnikovu grobu. Na njegovom mezaru stoji isklesano: „Ovdje počiva pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjev’o, dok ga udes ne doprati do ovog mezara.“

Pri kraju sjećanja i posvete životu i djelu Ćazima Ćatića, Enes Kišević je izgovorio njegovu pjesmu „Nad pepelom“.

Pjesnički opus Muse Ćazima Ćatića nije veliki – svega 128 pjesama. Najbolje pjesme nastale su negdje pred kraj njegova života i nakon boravka u Zagrebu. To su pjesme: Jesenski plač, Tvoje oči, Imaginacija, Vizija, Noć i Smrt.

Za kratkoga je života objavio zbirku Pjesme (1914), nastalih do 1908. i to po izboru nakladnika, a ne autora. Posmrtno su mu izašle Izabrane pjesme (1928) i Odabrane pjesme (1965). Potonju zbirku 1965. godine objavljuje zagrebačka Zora, u povodu 50 godina od Ćatićeve smrti (urednici: Novak Simić, Ivan Dončević, Krsto Špoljar, Nasko Frndić i Šime Vučetić) s predgovorom mostarskog profesora Abdurahmana Nametka, brata književnika Alije Nametka, koji je 1958. godine, doktorirao na Ćatićevu stvaralaštvu na Zagrebačkom sveučilištu. Zanimljivo je da su te knjige objavljene u ediciji „Pet stoljeća hrvatske književnosti!“

Njegov boravak u Zagrebu, gdje se upoznao s kretanjima u hrvatskoj modernoj poeziji, kao i utjecaj koji su na njega izvršili pojedini srpski i hrvatski pjesnici (prvenstveno Vojislav Ilić, Jovan Dučić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević i drugi), zatim traženje uporišta u neiscrpnom izvoru usmene narodne poezije u prvom redu sevdalinke, sve je to doprinijelo da ovaj pjesnik progovori autentičnim i originalnim glasom svog naroda i time postavi solidne književne temelje generaciji koja je došla poslije njega. Međutim, siromaštvo, boemski život i prerana smrt onemogućili su Ćatića da svoj talenat iskaže do kraja.

Danas na bosanskohercegovačkim novčanicama nalazimo i slike ljudi koji su rijetko kada imali novca i koji su život proveli u gladi, besparici i bijedi. Tako se na 50 BiH maraka nalaze portreti Muse Ćazima Ćatića i Jovana Dučića, a živjeli su u gladi, besparici i bijedi.

Apoen s likom Ćatića kolokvijalno je dobio nadimak feslija i ova riječ je vremenom postala toliko popularna da je kod mnogih zamijenila izraz 50 maraka. Fes je jedina kapa koja se našla na BiH novčanicama.

Musa Ćazim Ćatić živio je u siromaštvu, koje neki nazivaju bijedom i oko toga se vežu priče o njegovu životu. Među ostalim tu je anegdota s jednim efendijom koji ga je pijanog našao u jarku. Nakon efendijine kritike, Musa mu je rekao: „Efendija, koga Allah upućuje – bude kao ti, a koga ti upućuješ – bude kao ja.“

Za kraj, uz lijepe pozdrave i želje, do sljedeće večeri PJEVATI U ZAGREBU, Ansambl BOSANA pozdravio je prisutne pjesmom „Pokraj grada Sarajeva“. Posebni gosti ove večeri bili su sevdah pjesnik Abdulah Aliju Bećirević koji je, uz pratnju Sonje Kušec Bećirević na flauti, izveo pjesmu „Telal viče po Hercegovini“.

fotografije: Nikola Šolić