Nakon što se stotinjak godina prepričavala, vjerojatno i dotjerivala ŽALOSTNA PJESAN PLEMENITE ASANAGINICE je preko A. Fortisa dospjela i do Italije, a zatim diljem Europe gdje su je prevodili i pjesnički udahnjivali velika pera romantičarske Europe – J. G. Herder (1744-1803) za njemačko, W. Scott (1771-1832) i S. T. Coleridge (1772-1834) za englesko; A. Puškin (1799-1837) za rusko te G . Nerval (1808-1855) za francusko područje.

W. Goethe (1749-1832) oduševljen tekstom objavio je prijevod na njemački („Klaggesang von der Noble Frauen des Asan Aga“) što je izazvalo pravu kulturnu euforiju, dok je sam Goethe, prema povijesnim izvorima, jednom prilikom izjavio: “dao bih sve svoje pjesme da mogu potpisati
(H)ASANAGINICU“.

Uvod je to zanimljivog i nedavno objavljenog mini romana Ante Zirduma „Ljubav i osveta u doba Hasanaginice“, svojevrsne oživljene povijesti, jer tko zna možda je baš ovako bilo kao što autor ispisuje.

Oživljavajući poznate likove iz doba Hasanaginice, ali i dodajući nove, fikcionalne, Zirdum piše o usudu ovdašnjih ljudi na granici koji uvijek stenju pod jarmom velikih, nadajući se boljim vremenima, a stalno se sjećajući starih dobrih vremena i ljubavi koja pojedince obasja i na krilima svjetla iznese iz te podjarmljene logike te u priču vješto upliće i misteriozno proročanstvo posljednjeg dida Crkve bosanske.

Ovaj je mini roman, ovako napisan, ustvari nacrt za puno veće djelo, ali također može iznjedriti cijeli niz novih manjih priča, jer u njemu ima neovisnih likova i radnji, koji se tek u konačnici spajaju u jedinstvenu cjelinu.

Na predstavljanju svoje knjige u Zagrebu, Anto Zirdum kaže kako ju je ‘oslobodio’ nepotrebnih opisa detalja i likova, osim u onim slučajevima kada je to bilo nužno. Smatra da današnji čitatelji zahvaljujući različitim novim medijima, imaju puno veću percepciju nego oni u prošlim vremenima. Upravo zato, on to prepušta mašti čitatelja koji može prema svojim spoznajama dočarati likove, mjesta i radnje o kojima se u romanu govori i svakom od njih prepušta individualni doživljaj.

Upravo iz potrebe za proširenjem priče, Zirdum je i uveo neke nove likove koji nemaju posebnu vezu s osnovnom radnjom romana, kako bi u obimnije buduće djelo mogao ugraditi i nove priče, koje su se kroz pripovijedanja prenosile s koljena na koljeno, u pričama kraj ognjišta kroz duge zimske večeri.

„Žalosna balada Asanaginica, koju Alberto Fortis zapisa i učini dostupnom onodobnoj europskoj kulturnoj javnosti, nadahnula je mnoge umjetnike, prije svega književnike, ali i kazališne, filmske, baletne i operne, a vjerojatno i druge koji su se bavili ovom temom, svatko na svoj način. No, poslužila je nekim književnicima i kao ishodište za sasvim nova djela, a najzanimljiviji meni su suvremeni roman „Imotski kadija“ Irfana Horozovića (koji se izrijekom spominje u baladi) i neobična kondenzirana književna tvorba „Hasanagin zaminik“, kako je prvotno bila naslovljena ova novela Ante Zirduma, koju ćete naći između korica ove nevelike knjige …koja širinom zahvaća i svojom višeslojnošću nosi materijala za podebeo roman“, bilježi Marinko Brkić u predgovoru i zaključuje: „Kao pisac povijesnih romana Zirdum je likove i radnju smjestio u kontekst dugotrajnog mletačko-turskog rata, (znanog kao Kandijski), ali za razliku od prijašnjih povijesnih romana u kojima je znao nadugo i naširoko opisivati povijesne bitke, u ovoj noveli rat je samo ram za nekoliko ljubavnih sličica i okolnost koja na ruku ide osveti kao najmizernijem, ali tako snažnom motivatoru koja, osobito muškarce, pokreće na sumanuto djelovanje.“

Istovremeno, kroz ljubavne priče i priče o ljubavi, Zirdum umeće i priču o tajanstvenom tekstu proročanstva dida Crkve bosanske htijući književnom metodom rasvijetliti misterij nastanka i nestanka sljedbenika vjere koju povijest naziva bogumilima i povezuje je s legendom prema kojoj se sveti i čudotvorni šćap posljednjeg Dida bosanskoga čuvao u mevlevijskoj tekiji na Bentbaši u Sarajevu.