….. Poslije rata ljudi su kažnjavani. Nekog režisera bi poslali u Skopje, netko je morao u Rijeku, a neki su završili po raznim selima. Spomenut je i Branko Ćopić, koji je morao ići okolo po književnim večerima. I onda bi došli u Krupu u hotel u kojem ništa nije bilo kako treba, bez žarulja u sobama, bez zahoda, dakle bez minimalnih uvjeta. Pitao bi tada Krta gdje je tu zahod, a odgovor bi bio samo ti idi za nosom pa ćeš naletit.


 

Žarulje u ćenifi i recepciji

Navečer su pisci obično navikli da uzmu knjigu prije spavanja. Ja spavam s rječnicima i s knjigama oko sebe i oko kreveta tako da nešto i pročitam prije nego zaspem. Ali, ne možeš čitati kad nemaš žarulje u sobi. One su postojale samo u zahodu i na recepciji hotela. Nigdje drugdje nema žarulje, ali ipak ima i u hodniku. I sad dođe Ćopić koji bi čitao ali ne može i pita gdje je žarulja? Odgovor je bio: „Jesi ti došao ovdje čitati ili spavati?“

I tako su i Krkač i Ćopić sve te sitnice bilježili kao što sam i ja bilježio. Misliš, možda će trebati, a možda vjerojatno i neće. Onda naiđemo na čovjeka koji skuplja te stvari, koji vidi sebe u tome i otkriva. Kao što je Enes Čengić otkrio Krležu na neponovljiv način, jer on je tih, on je musliman, on zna polako pristupiti čovjeku. Dođe mu on tako s burekom i baklavom, hajde ti odbij. Nafa je znala u pola noći peći burek i nositi Krleži. I naravno, ljubav ide kroz želudac.


 

Krležina sabrana djela u Bosni

Enes je došao u Zagreb da Krležina djela objavi u Bosni. I uspio je u tome. Krleža je bio nezadovoljan jer mu nisu izašla sabrana djela u Hrvatskoj. Onda su oni u „Oslobođenju“ izdali njegova sabrana djela. Bio sam prisutan kad su Krleži išle suze na oči. On to sam nije ni primijetio.

Krleža je inače bio normalan čovjek pogotovo u druženjima s drugima. Enko Mehmedbašić, sarajevski novinar i humorist bio je fantastičan čovjek. On je bio u toj redakciji „Oslobođenja“ i praktički sve to pokrenuo. Kad se trebao potpisati ugovor s Krležom, nalazili smo se u Stubičkim Toplicama. Dok se čekalo Krležu da se pojavi na ručku, u međuvremenu je moj Enko, znatiželjan kao svaki novinar i kao svaki humorist počeo čitati knjigu žalbe. U toj je knjizi žalbe naišao na priču o jednom čovjeku koji je, dolazeći iz Njemačke u Bosnu, proživio nevjerojatne stvari. Došavši, uzeo je sobu, htio se okupati, a tuš padne i razbije mu glavu. Legne u krevet koji pukne i pritom mu razreže nogu. Ljutit na sve to, pokuša sjesti u auto i napustiti hotel, ali onda primijeti da su mu razrezali gume. I naravno, on to sve upiše u knjigu žalbe, a Enko pročita.


 

Knjiga žalbe kao literatura

Krleža taj dan bio jako nervozan, jer ipak donosi životnu odluku da mu sabrana djela izađu u drugoj republici, njemu kao Hrvatu i Zagrepčaninu. Nije bio ničim zadovoljan, počevši od juhe koja nije bila ni dovoljno topla ni dovoljno hladna, niti ovo, niti ono. Na to mu je Enko rekao da postoji čovjek koji se zove Salko Mehmedbašić kojemu je u tom hotelu bilo sve triput gore. Nekoliko puta to Enko ponovi i Krleža to primi na znanje te počne prebirati tko je sad taj Salko. I ne može domisliti tko je taj. Pita on, bogati tko je taj Salko, a Enko kao iz topa veli – književnik i pisac.

Sad Krleža šuti pola sata i prelistava u sjećanju sve pisce u gradu. Onda kaže, bogati Enko, pa što je taj napisao, a Enko će – pa knjigu žalbe! I onda ispriča Krleži cijelu priču. Svi poludjeli, htjeli tući i Čengića i Enku, kao što su mene udarali nogom ispod stola kad sam s Krležom zametnuo razgovor.


 

Krleža nije volio laskavce i udvorice

Krleža je bio normalan tip, najnormalniji kao i mi. Samo nije volio ljude koji su mu se uvlačili u guzicu, jednostavno ih je prezirao. I tako su ovi i Enku ispod stola bubali, bio je sav plav. Ali ode Enko po onu knjigu žalbe i Krleža sve pročita. Onda uz gromoglasan smijeh potpiše onaj ugovor. Poslije toga kaže svom šoferu i drugima – sad svi vi možete ići, a Enko i ja idemo piti. Onda je Enko zvao mene i kaže Krleži treba li da i Kemu povedemo. Krleža veli, kako kad je Kemo u Zagrebu, a mi u Stubici? Ma nije, veli mu Enko, eno ga u ovom hotelu, samo u drugoj sali. I tako smo nas trojica otišli po Sloveniji i skršili krčmu i opili se.


 

Neka profesor čeka

Sjećam se, bio sam jednom kod Krleže kada je na zakazani sastanak trebao doći profesor Frangeš kojega sam jako volio.  On je bio fin, jako fin dječak, njega sam poštovao i držao sam do njegove profesure. Znali smo se i  zakačiti, ali bio je to normalan sukob starijeg i mlađeg.

I došao je na zakazani sastanak Frangeš i Krleža kaže: „Kemo ti sjedi, a on neka čeka. Dosta mi je tih profesora.“ Čovjek tako sjedi i čeka cijeli jedan sat. Rekao sam Krleži, znate da je to nepristojno, on je došao na zakazan sastanak. I on je rekao da mu nije trebala ta lekcija. Neki put ga ponese, ja to mogu, znaš, kao mogu sve napraviti. Nije Krleža bio kao Tin, volio je i nije volio Tina.


 

Odijelo Tina Ujevića

Kad je Tito bio u Zagrebu na dočeku Nove godine, pedesetih godina, poželio je da Tin Ujević dođe na taj doček. Međutim, Tin je imao onaj svoj hubertus kakav je bio nikakav, prljav, smrdio je. I onda je služba bezbednosti kupila odijelo, košulju, cipele i obukla našeg Tina i odveli ga u Esplanadu, zaključali u sobu dok ne dođe Tito. Moj ti je Tin u međuvremenu utek’o. Prodao odijelo i kaput i cipele i obukao svoje staro. Našli su ga u Kavkazu, doveli ga takav kakav je i dočekao je Novu godinu s Josipom Brozom Titom jer je on htio da on bude tamo. Krema, ne politička nego sva krema, dakle da bude i jedan veliki pjesnik kao što je Augustin Tin Ujević. Rođen u Begovoj kući. On je imao neke begovske krvi u sebi.