Europa se nalazi pred novim izbjegličkim valom velikih razmjera. Izbjeglice dolaze iz zemalja sve bližih zemljama razvijenog Zapada, novi rat se vodi u – Europi, a novi migranti su sve sličniji stanovništvu zemalja u koje dolaze. Situacija je to različita od ne tako davne, kad su migracijski valovi kretali iz udaljenijih zemalja Srednje Azije, Afrike i sa sobom na europsko tlo naplavljivali ljude iz neeuropskih zemalja, različitih kultura, vjera, rasa.

 

Ima li još migracija ili je problem riješen

Još donedavno veliki dio medijskog prostora, osim još aktualnih pandemijskih tema, zauzimala je kriza energenata, točnije plina. Strahovi i predviđanja s tim u vezi, sve u svemu bile su to loše vijesti, a predviđanja su najavljivala da bi moglo biti još i gore.

Na migrante čija su stradanja punila medije kao da smo uslijed pandemije zaboravili. Je li taj svjetski problem bio riješen na zadovoljstvo svih ili – o čemu se radilo?

Pažljivom promatraču i analitičaru društvene stvarnosti niti prije, ako bi si dao malo truda i pročačkao po medijskim objavama, ipak ne bi promaknula ta tema. Iako su sad nastupila vremena novih migracijskih kretanja, ne bi bilo na odmet istaknuti događaje iz ne tako davne prošlosti.

 

Tko se još sjeća male Madine

Nedavno nas je stigla vijest da će Hrvatska podnijeti zahtjev za preispitivanjem presude u slučaju smrti šestogodišnje djevojčice Madine Hussiny iz Afganistana koja je u noći 21. studenog 2017. u pokušaju obitelji da prijeđe srpsko-hrvatsku granicu poginula pod kotačima teretnog vlaka. Članak o tome objavljen je u Jutarnjem listu od subote, 12. veljače (Slavica Lukić, Žalba sudu u Strasbourgu. Vlada osporava presudu o krivnji policije u noći kad je poginula Madina), a vijest je odjeknula i u drugim medijima.

U noći 21. studenog 2017. obitelj Hussiny nakon prelaska hrvatske granice kod Tovarnika s hrvatskog je teritorija deportirana natrag u Srbiju. Obitelji je naloženo da odmah željezničkim tračnicama pješke krene od Tovarnika prema Šidu, a pri tome je na njih naletio teretni vlak pod čijim je kotačima usmrćena djevojčica.

Potresna priča koja je tada punila medijske prostore i koja se tumačila na razne načine tada je okončana tako da je od strane Europskog suda u Strasbourgu protiv Hrvatske podignuta optužnica. Nakon što su utvrđene okolnosti događaja slijedila je presuda, objavljena 18. studenog 2021. prema kojoj je Hrvatska prekršila niz prava obitelji Hussiny, obitelji s 13-oro djece (Prema podacima iz navedenog teksta Slavice Lukić u Jutarnjem listu).

Smisao takvih presuda je u preispitivanju uzorka i okolnosti da bi se utvrdila odgovornost te izbjegle daljnje nesreće, no Hrvatska je sad uložila žalbu, čime od sebe otklanja odgovornost za nesreću i čin kršenja ljudskih prava.

Što se zaista događa na hrvatskim granicama, i ne samo na hrvatskim, u velikoj se mjeri može samo nagađati. Poneka tragedija koja se ne može sakriti upozori, objelodani stvarnost, ali većina nemilih događaja ostaje obavijena velom tame.

 

Žice, nasilje, netrpeljivost, rasizam

Već godinama svjedočimo netrpeljivosti razvijenog svijeta prema migracijama, svjedočimo žicama, nasilju, rasizmu, i što je najgore, ljudski um otupi, navikne se na svašta, ogugla. Moć zapažanja slabi, javlja se neosjetljivost, indiferentnost prema ljudskoj patnji koja postaje samo jedna od medijskih vijesti, siva i nezanimljiva, ako se uopće više i pojavi, jer – koga to više zanima.

Tako bi se moglo sažeti raspoloženje vezano uz migracije. Ponešto od događaja i nesreća te loših postupaka pojedinih zemalja „procuri“ i u medije, ali iako se ponekad nešto može pronaći u dnevnim novinama, u većoj se mjeri time bave oni koji ne pripadaju mainstreamu, takvi kao Al Jazeera, Deutsche Welle, neki malo više ‘off’ medijski portali u Hrvatskoj (Telegram na primjer, N1 i sl.).

I kako se čini, još uvijek se ništa nije promijenilo. Na granicama razvijenog svijeta i najbližih zemalja koje su promovirane u tampon-zone prema Zapadu već godinama ista priča koja bi se mogla sažeti u nekoliko već izrečenih riječi (žice, nasilje, netrpeljivost, rasizam).

 

Novi ratovi, nove migracije

Najnoviji rat u Ukrajini pokrenuo je novi egzodus. Pretpostavlja se da je do ovog trenutka gotovo dva milijuna građana Ukrajine prebjeglo prema Zapadu. Situacija je to drugačija od one iz 2015./16. iz vremena velikog izbjegličkog vala iz Sirije i Bliskog Istoka, kad je većina tih ljudi bila slabijih kvalifikacija. Ukrajinci su mahom obrazovani, viših kvalifikacija i lakše će se integrirati na tržištu rada. Osim toga, tu je i „moment sličnosti“. Iako se to izričito ne spominje, izbjeglice iz Ukrajine su ipak bijelci, većinom Europljani i većinom-kršćani, dakle „podneblje“ zemlje iz koje dolaze je sličnije onome u zemljama u koje dolaze, pa su tako puno brže i lakše prihvaćeni nego što je to bio slučaj s onima iz udaljenijih zemalja i kultura.

Žice, nasilje, netrpeljivost, rasizam u slučaju izbjeglica iz Ukrajine nisu na snazi i to je dobra vijest u cijeloj toj nesreći koja je zadesila čovječanstvo. Zemlje Europe, uključujući Hrvatsku i zemlje regije suosjećaju s tim narodom, svesrdno se uključuju u pružanje pomoći i podrške, i to je također dobra vijest. Još kad bi prestali svi ratovi, sukobi, netrpeljivost bilo kakve vrste, isključivost prema drugom i drugačijem, sukobi interesa, nasilje, želja za prevlašću. Planet Zemlja bi procvjetala, kao i proljeće što sad ima nastupiti.

 

Pomicanje granica zločina – mali ogled o nezamislivosti

Je li tko primijetio da je u jeku strašnih vijesti o pandemiji koronavirusa situacija palestinskog stanovništva u pojasu Gaze bila izuzetno dramatična (riječ je o 2019., 2020., 2021.) te da je civilno stanovništvo zbog stalnih napada od strane izraelske vojske bilo u vrlo teškom položaju! Stalna granatiranja, loša opskrba osnovnim životnim potrepštinama, vodom, lijekovima, sve dodatno otežano pandemijom, smrti. Prema podacima UN-a tada je oko 10.000 ljudi napustilo svoje domove, ali ono što ih razlikuje od izbjeglica u drugim ratnim zonama svijeta je to što njima u pograničnim područjima bijeg otežavaju Izrael i Egipat, bez čijih dozvola oni ne mogu napustiti svoje područje (podaci prema DW, https://www.dw.com/hr/gaza-na-pomolu-humanitarna-kriza/a-57549475).

Pojas Gaze jedno je od najnaseljenijih područja na planeti, na 365 kvadratnih kilometara živi oko dva milijuna ljudi. Među stradalima u izraelskim napadima ima i djece. Nezamislivo je da u takvim sukobima stradavaju djeca, jer su nenaoružana, ne predstavljaju prijetnju osvajaču. U Ukrajini svakodnevno stradavaju civili, starci, djeca. U Ukrajini su 9. ožujka granatirani rodilište i dječja bolnica. Nezamislivi su to zločini protiv čovječnosti, ma što to značilo u ovom trenutku.

Nezamislivi su bili zločini u 2. svjetskom ratu, nacističkim ali i suvremenim koncentracijskim logorima iz novih ratova. I dok prošle užasne događaje komemoriramo, ponavljajući da se to nikada neće dogoditi, novi i novi užasi neprekidno to demantiraju, i svaki je novi „nezamisliv“ na svoj način. Ono što prije nismo mogli niti zamisliti, odjednom se počne odvijati pred našim očima, mislimo da je to najgore što se može desiti, ali granice nezamislivosti se neprekidno pomiču. Čovjek izmišlja sve nove i nove užase, tako da se ljudskoj kreativnosti na tom području ne vidi kraj.

Sad se čovječanstvo našlo i pred prijetnjom nuklearnog rata, do nedavno nečeg potpuno nezamislivog, jer tko bi se nečeg takvoga latio. Do sad nezamislivo ali spominje se kao jedna od mogućnosti, prijelaz preko „nuklearnog praga“, najvećeg tabua modernog ratovanja, kako ga nazivaju. I što još dodati?