Moderator: Prof. dr.sc. Sead Berberović:

Prije desetak godina dočekali smo profesora Komšića ovdje s pjesmom Kiseljak, jer on je otamo, pa nam je rekao da mu se čini kako ovdje ima više Bosne nego u njegovu kraju.

 

Hadžem Hajdarević, književnik:

Posljednji dan februara 1992. godine bio je veoma sunčan, lijep i ugodan dan, prvi dan referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovini i kao što i sami znate na njemu je sudjelovalo više od dvije trećine građana BiH. Poslije je uslijedio rat i Bosna i Hercegovina pretrpjela je veoma teška iskušenja.

Sretan sam što sudjelujem ovdje s jednim od autentičnih heroja borbe za bosanskohercegovačku samobitnost, s profesorom Ivom Komšićem i što sva ona pitanja koja su bila na dnevnom redu i 92. nažalost još uvijek su na nekim stolovima na dnevnom redu.

Ono što muči najobičnijeg BiH građanina je to što su mnoga pitanja neriješena zato što je BiH Daytonskim sporazumom nametnut naciokratski koncept vlasti i što je prisutan bahati konfesionalizam i iz te bahatosti se određuju sve naše sutrašnjice i elementi budućnosti i što nas pohode razni agenti depresije, agenti haosa i u kojima bosanski čovjek treba neku dodatnu snagu da sve to izdrži.

Ono što nas određuje posljednjih trideset godina od referenduma jest taj nesretni sindrom kolonizirane ili kolonijalističke svijesti gdje, vrlo često, čovjek biva različitim manevrima sa istoka ili sa zapada, iz Srbije i iz Hrvatske, gotovo pa prisiljen da ne misli vlastitom BiH glavom nego glavom nekih drugih centara moći, bilo da je to Zagreb, Beograd, Ankara, Teheran, Brisel, Moskva. Taj je sindrom kolonizirane svijesti i dalje veoma prisutan u BiH prostoru.

Dok smo slušali ovu lijepu pjesmu mi smo svi imali neku patriotsku misao o zemlji. Nigdje nije veći razmak između onoga što doživljavamo kao zemlja i onoga što funkcionira kao država.

Bosna i Hercegovina je jedna od najljepših zemalja koje postoje na ovome svijetu, svojom poviješću, svojom historijskom ulogom i svojom otvorenošću, svojom dobrotom. S druge strane država, koja funkcionira u tom naciokratskom nesretnom kolopletu teško se snalazi posebno što joj dolaze razni agenti depresije, manipulatori identitetima i tad je bosanski čovjek prinuđen da više bude zabrinut i zbunjen nego sretan tamo gdje živi.

Zato bih volio da svi koji BiH doživljavaju svojom domovinom budu sutra, na Dan nezavisnosti, sretniji nego što to okolnosti pokazuju i stoga svima čestitam Prvi mart, Dan nezavisnosti naše zemlje, naše države i da u svojoj svijesti pokušaju napraviti neku značenjsku relaciju onoga što je nama zemlja i što je nama naša država. Naravno, za svakog odgovornog građanina država je jako važna u životu i da ono što volimo kao zemlju pokušamo na bilo koji način približiti važnosti države koju nosi u sebi.

Ono što je veoma zanimljivo u ovih trideset godina jeste da smo mi u toku agresorskog rata 1992.-1995. bili izloženi bestijalnom, neofašističkom zlu i da je BiH odmah nakon referenduma doživjela neku vrstu nastavka Drugog svjetskog rata, ponovno smo imali i ustaše i četnike, naciste i logore i užase. Tako da, ako malo promotrimo povijest Evrope, mogli bismo zaključiti da je Bosna i Hercegovina tih ratnih godina bila evropski živi muzej, muzej u pokretu. Odjednom, imali smo sva ona zla, logore, silovanja, etnička čišćenja, sve oblike bestijalnosti koja su se događala u Drugom svjetskom ratu.

Događaji u Ukrajini na novi način nam otvaraju i pokazuju to da je rat nažalost uvijek moguć i kako mir nema nikoju alternativu i zapravo je jedina nada ne samo za BiH i za bilo koju zemlju u Evropi već i za cijeli svijet i da samo u miru, u nekoj zdravoj, normalnoj atmosferi je moguće ostvariti kakvu takvu nadu za budućnost.

Kako mi živimo u jednoj atmosferi poremećenog, tribalnog fašizma, naciokraciji koja guši svaki mogući zdravi odnos prema budućnosti, onda ta naša borba, antifašistička borba na kraju krajeva, mora biti trajna, stalna, pa bilo da se odigrava u Bosni i Hercegovini, bilo gdje drugdje u Evropi ili u svijetu. Zato su važni ovi datumi kao nužni mentalni, psihološki, društveni, pa i sociološki orijentiri u kojima ćemo prepoznati šta je to u našoj prošlosti bilo važno, bitno i na koji način odstraniti sve one greške koje su učinjene ranije.

Profesor Ivo Komšić je neposredni svjedok i sudionik tih vremena, mnogih dobrih i teških događanja. On je jedan od najzaslužnijih i najzaslužniji čovjek za stvaranje onog čuvenog Vašingtonskog sporazuma i pokušaja da spriječi idiotski sukob između Hrvata i Bošnjaka i da se jednostavno pokuša za Bosnu i Hercegovinu naći neki normalni put. Promatrati bilo koji društveni prostor sa naciokratskog aspekta znači napraviti neku vrstu zla prema tom istom prostoru.

BiH je postojala oduvijek, postoji i od onog momenta kada je 5. juna 1463. godine ubijen posljednji bosanski kralj, postojala je i u vrijeme Osmanskog carstva, i u vrijeme austro-ugarske vladavine, postojala je između dva svjetska rata i nakon njega i postoji i dan danas. I ono što je jako bitno, ona je, hvala bogu, jača od svih zala i neprijatelja.

Prije nekoliko dana imao sam lijep razgovor u Goraždu, lijepom gradu na Drini i tada sam pokušao izgovoriti rečenicu koja mi se čini jako važnom, da je granica na Drini za nas u BiH visoka do nebesa i tako će biti naša zemlja i opstati.

 

Prof. dr.sc. Ivo Komšić

Sad mi je Hadžem dao ideju kako ću početi i uklopiti i već rečeno da to bude nastavak one priče kako ovdje ima više Bosne nego tamo kod nas.

Posljednji bosanski kralj, iz porodice Tomaševića, ubijen je 1463. ali to nije njihov kraj, ovdje u Zagrebu gradonačelnika iz te familije i njegova familija, potomci kralja žive u Bosni i danas. Ovdje je uvijek u Hrvatskoj bilo veoma mnogo i Bosne i Hercegovine, jer kod nas je bio običaj da svaka familija ima minimum petoro djece iako je i to bila sramota, jer ako je osmoro  bila je neka sredina, ali ako je deset do dvanaest to je bilo zadovoljavajuće. I uvijek se pola te djece prelijevalo u Hrvatsku i zato je ovdje uvijek bilo mnogo i Bosne i Hercegovine.

Nažalost, danas je situacija takva da prelijevamo iz šupljeg u prazno, jer je sve to tragično reducirano, bolje reći uništeno što u ratu i poslije njega za ovih trideset godina s ovom politikom koja se vodila prema BiH. Tu moram napraviti razliku, uvijek je to bilo činjeno od strane vladajuće stranke, moram to ograničiti na nju. Oni su nas sada pretvorili u dijasporu, nije im ni to bilo dovoljno već sada govore ‘iseljena Hrvatska’. Prvi put smo nešto slično mi u Bosni čuli kad je formiran HDZ u BiH, jedan od funkcionera te stranke govorio je zvanično i javno „nisam ja bosansko-hercegovački Hrvat nego sam ja Hrvat u Bosni i Hercegovini“. Kada se ta sintagma izgovori znači da je on odnekle pao u BiH, ali nije pao ni s Marsa, jer mi smo marsovce uvijek zamišljali kao inteligentna bića. Za ovoga bi se prije moglo reći da je pao s kruške, kako mi to imamo običaj kazati. Dakle, danas se nas tretira kao ‘iseljenu Hrvatsku’, a to nikad prije nije bilo ni u svijesti ni ovdje ni kod nas. To se uvijek nekako prihvaćalo kao jedno, nije se odvajalo.

Hrvati, pa i gotovo svi stanovnici, bez obzira koliko su bili vezani za BiH, voljeli su Hrvatsku, ali o tom ne bih dalje.

Trideset je godina od referenduma, a neke su se stvari zaboravile. Najčešće što me pitaju, kad govorimo o referendumu, je li Bosna i Hercegovina danas ono što je bila u to vrijeme. Najčešće na to odgovorim, kako to kod nas koriste, ‘ni nalik’.

O čemu je riječ? Građani BiH su izašli na referendum da odgovore na ovo pitanje: „Da li ste za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu građana naroda Srba Hrvata, Muslimana i ostalih koji u njoj žive?“

Kada analizirate to pitanje na koje su građani odgovorili pozitivno, oko 98 posto onih koji su izašli na referendum bili su ZA, a ukupan broj onih koji su izašli bio je oko 64 posto svih birača, što dokazuje da su i Hrvati listom izašli, kao i veliki dio Srba.

Pitanje je dosta složeno iako djeluje jednostavno. Pogledajte šta piše u pitanju, za što su građani glasali: da li ste za nezavisnu za suverenu Bosnu i Hercegovinu, pa onda ide ‘državu građana’ (iza ovog građana nema zareza, a lingvisti znaju čemu on služi) ‘naroda’ i tako dalje.

Hajmo redom, zašto nam je bilo važno suverena i nezavisna? Morali smo se odlučiti da želimo BiH izdvojiti iz Jugoslavije. Badinterova komisija je tražila, u decembru mjesecu 1991. godine, od svih republika da se izjasne žele li nezavisnost od Jugoslavije, jer ona je tada još uvijek postojala. Hrvatska je ranije krenula u taj proces, ali je to morala zvanično prijaviti Badinterovoj komisiji, kao i Slovenija, a nama je rok bio do 28. decembra 1991. da se izjasnimo o tome. Potom je uslijedio referendum koji su iz Evrope tražili, dakle, referendum nije bio naša ideja, a Karadžić je tada govorio da ako krenemo u to „uvesti ćete BiH u pakao, a jedan narod možda u nestanak“ – to su njegove riječi.

Nama je bilo izjasniti se hoćemo li ostati u toj krnjoj Jugoslaviji, ili jasnije Velikoj Srbiji, jer su Slovenija i Hrvatske već bile na putu prema nezavisnosti.

Prvi odgovor bio je važan, nećemo ostati u takvoj Jugoslaviji, mi smo nezavisna država. Drugo, jesmo li za suverenu državu – pa, ako nije suverena onda nije država, a to znači imati vlast na cijeloj teritoriji u tadašnjim republičkim granicama.

Mi smo izglasali državni suverenitet i nezavisnost, a potvrđuje se i njezina struktura: „država građana naroda“ i tako dalje.

Inzistiram na tome jer se često zaboravlja. Građani i narodi nisu paralelne strukture u državi, ovdje su narodi predstavljeni kroz građane, građani su zapravo građani svojih naroda, jer narod ne može biti predstavljen drugačije u državi nego kao građanin – ne odvaja se to. To je jako važno i tu se onda navode i ostali koji u toj državi žive. Dakle, izglasali smo nezavisnu suverenu građansku državu u kojoj su narodi ravnopravni itd.

I onda petnaest dana nakon što smo odredili ovako referendumsko pitanje u tadašnjoj republičkoj Skupštini i zakazali referendum, HDZ se sastaje, saziva svoj sabor u Livnu. Iako su zastupnici u republičkoj skupštini, članovi HDZ-a jednoglasno bili za to referendumsko pitanje, nitko nije bio protiv. Srpski predstavnici iz SDS i nekih drugih srpskih stranaka bili su protiv i napustili su Skupštinu. Ostao je veliki dio Srba koji su bili u Savezu komunista, odnosno  SDP-u – sad neki se odriču, ma što pričaju bili su komunisti, kasnije je nastao SDP. Kamo sreće da su ti kasniji SDP-ovci imali principe kao Savez komunista, ne bi im se partija raspala.

Zahtjev HDZ-a sa sabora u Livnu bio je da se promijeni referendumsko pitanje i tamo je izglasano tzv. livanjsko pitanje, ono je ušlo u historiju našu kao ‘livanjsko pitanje’.

Kako je ono bilo formulirano? Nije to bila pamet Mate Bobana, on jest sjedio u parlamentu, ali nikad se nije javio za riječ, nikad nije govorio. Kasnije sam shvatio da on i nije imao što kazati, jer je jedva sastavljao rečenicu.

Oni su se sastali u pokušaju da promijene već usvojeno referendumsko pitanje i naravno, išlo je to prema instrukcijama iz Zagreba. Naime, kad je Tuđman vidio kako je formulirano referendumsko pitanje, nastala je panika, čuj, suverena i nezavisna.

I onda oni formuliraju svoje referendumsko pitanje koje je glasilo: „Da li ste za suverenu i nezavisnu BiH državnu zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda, Srba, Hrvata, Muslimana u njihovim nacionalnim područjima?“

I HDZ traži da mi popravimo već izglasano pitanje. Naravno, oni su zakasnili, jer je već zakazan referendum za 29. februara i 1. marta 1992.

E sad, vidite što je sadržaj tog livanjskog pitanja, što su predložili kao promjenu? Dakle, ne za državu već BiH definiraju kao državnu zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda. U pravom pitanju nema suvereniteta izvan države, nije narod suveren jer on ima vlast tako što je prenese na državu. Ali ovdje je državna zajednica sastavljena od elemenata ‘suverenih i konstitutivnih naroda u njihovim nacionalnim područjima’. Dugim riječima, vrlo jednostavno kazano, livanjsko pitanje u sebi je sadržavalo podjelu Bosne i Hercegovine po etničkim kriterijima tamo gdje narodi većinski žive na svojim nacionalnim područjima. Tu ne treba velika pamet, nego imamo li mi u tom trenutku, 1992. godine, područja koja su posve ‘nacionalna područja’ i gdje to u tom trenutku – samo zapadna Hercegovina koja je bila nacionalno homogena, s više od 90 posto Hrvata.

Eto, nema tih nacionalnih područja osim spomenutog. I kako to napraviti, tako što je Tuđman smislio ‘humano preseljenje’ i odmah te godine daje Miloševiću i Karadžiću cijelu bosansku Posavinu gdje su Hrvati i Bošnjaci činili osamdeset posto stanovništva. I kreće rat za nacionalna područja. U ovom je livanjskom pitanju zapravo ugrađen rat za nacionalne teritorije, odnosno za etničku podjelu Bosne i Hercegovine.

Ovo pitanje, livanjsko, nikada nije dobilo ni legalitet ni legitimitet. Ali što je ostalo, ono je bilo projekt Herceg Bosne, to je bio projekt HDZ-a Hrvatske prije svega, tadašnje, ali i današnje, bez razlike, jer i Plenković, pa i Milanović govore da su nastavljači Tuđmanove politike. I to, evo traje trideset godina.

To danas Čović lukavo naziva nacionalna izborna jedinica što je ustvari eufemizam za treći entitet, a to znači obnova Herceg Bosne, ništa drugo.

Vidite, to je bila samo politička projekcija i program koji se provodio tamo, a Haški je sud rekao što je to – to je zločin, svi funkcioneri koji su na tom radili osuđeni su kao ratni zločin. Na čelu toga poduhvata, utvrdio je Haški sud svojom presudom, bio je Franjo Tuđman s ministrom obrane Gojkom Šuškom i zapovjednikom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom.

E ta istina ima još jedno svoje lice, jer livanjsko pitanje, nikad legalizirano i legitimirano, dolazi na red u pregovorima koji su održani u Neumu. Počelo se pregovarati o preuređenju Ustava i izbornog zakona na zahtjev HDZ-a Dragana Čovića.

Na neumske pregovore dolazi Bakir Izetbegović, moram tako reći, s rukama u džepovima, on nema nikakav prijedlog. Ali Čović mu stavlja na stol promjenu Ustava i promjenu izbornog zakona na principima livanjskog pitanja. Onog trenutka kada je sjeo za stol i prihvatio to kao platformu za pregovore, Bakir Izetbegović je legalizirao i legitimirao livanjsko pitanje!

Zašto to čini? Poslije toliko krvi i žrtava, sve su žrtve ponižene i obezvrijeđene time. Bakir je čak rekao da ako se ne dogovore, izbori se mogu odgoditi. A da je ponudio ono što može biti prava platforma za pregovore, da unaprijedimo naš Ustavi i zborni zakon, to su presude Međunarodnog suda za ljudska prava iz Strasbourga i presude našeg Ustavnog suda o izbornom zakonu. To bi učinilo našu državu demokratskijom, funkcionalnijom i racionalnijom.

A sad smo na stol dobili uvod u treći entitet. Ima tu još dodatni problem, svi razmišljaju, kritiziraju i govore o tom trećem entitetu. Postavljam pitanje, jer mene ne zanima taj treći entitet, znamo za što se oni zalažu – kakav će biti taj drugi entitet, Bakirov, pita li se itko o tome? Pa to je jednako kao i ovaj treći, kakav će on biti, na kojoj teritoriji? Ako se njih dvojica dogovore, Hvati u srednjoj Bosni, ionako ih je malo, naprosto će nestati i bit će potpuno obezvrijeđeni.

Zaključit ću s onim za što sam se borio i zašto sam bio član ratnoga Predsjedništva BiH u vrijeme kada su mnogi govorili da se ova država raspada. Rekao sam da ulazim da sa svoje strane učinim koliko god mogu da prestane rat među Muslimanima i Hrvatima i ako to ne učinim u tri mjeseca, onda odlazim. Ušao sam u to s vrlo jasnim mandatom koji sam sebi dao, moramo spasiti bosanske Hrvate u tom ratu. Ovih posavskih već nema, Tuđman ih je prodao 1992. godine i svi su iselili do maja te godine.

Bosanski Hrvati i Bošnjaci samo u srednjoj Bosni žive zajedno, nigdje više. To je jedino gdje zajedno živimo i taj zajednički život spašava ovu zemlju. Ne može BiH opstati bez bosanskih Hrvata, to spašava državu.

Ima još gori scenarij, ako Bošnjaci ostanu sami u tom drugom entitetu, ako to Bakir Izetbegović dopusti, na nagovor Čovića, on mora snositi povijesnu odgovornost. Hrvatska i Srbija poslije takvog razvoja nikada neće biti prijatelji Bošnjacima i pritiskat će da on bude što manji.

Nažalost, Izetbegović to ne razumije, često sam o tome razgovarao s njime, jer ako je sjeo s Čovićem pregovarati na principima livanjskog pitanja onda je to kraj.

Sam tu ne mogu puno učiniti, mnogi bi se morali uključiti da to spašavamo, jer BiH danas ne liči na onu iz referendumskog pitanje nego nalikuje državi napravljenoj po livanjskom pitanju i to je naš problem.

 

Ima li izlaza – da otresemo ono i one koji nam ne nude budućnost

Hadžem Hajdarević, književnik:

Sumnjiva mi je sintagma probosanske stranke jer ne obuhvata ono što je Bosna, jer BiH treba razumjeti u njezinoj konsupstancijalnosti u njezinom totalitetu. Naše su političke stranke poput mafijaških poduzeća koja manipuliraju dušama ljudi i još uvijek govore o ratu.

Prof. dr.sc. Ivo Komšić

Jesmo li u boljem stanju nego 1992. godine, odmakli smo od toga trideset godina, a oni koji su tada rođeni već su odrasli ljudi, a država nam je još novorođenče. Naime, tada je stanje u jednom važnom smislu, mentalno političkom, bilo bolje nego danas. U glavama ljudi danas su veće podjele nego što su bile onda, tada smo mogli mobilizirati ljude da se bore za BiH i to izlazi iz referendumskog pitanja – ljudi su se za tu zemlju borili.

Naša je šansa bila da otvorimo raspravu o promjenama upravo na presudama sudova, jer tko ne provede presudu ide u zatvor. Ali evo u nas punih deset godina presuda Međunarodnog suda o ljudskim pravima nije provedena (Sejdić-Finci) te presuda Ustavnog suda o izboru delegata u Dom naroda.

Postoji to kao nulta točka o kojoj se ne raspravlja to je naprosto nulta točka pregovora.

Imamo šansu da na tome usavršimo i ustavni zakon i zakone koji iz toga proizlaze da nam država bude demokratskija, racionalnija i bila bi funkcionalnija.

Prof. dr.sc. Sead Alić:

Pročitao sam vašu knjigu „Tuđmanov haški profil“ i mislim da je to oslobađajuća knjiga koja stvari smješta na svoje mjesto i koju bi trebao svatko pročitati u ovim krajevima, svaki Hrvat, Bošnjak, Srbin. I koja ne završava slučajno s jednom moralnom dimenzijom u svojem zaključku. Osobno smatram, a nije čudo da ste vi došli do te završne kadence, do morala. Upravo jeste stvar u tome da se zločini skrivaju u politiku, da se politika onda skriva u paragrafe i u prava i da je veliki grijeh bosanskohercegovačke, hrvatske, srpske inteligencije, dakle onih koji znaju što se događalo, da nisu inzistirali na ovoj moralnoj dimenziji. Jer ne mogu i ne bi se smjeli oni toliko skrivati iza paragrafa, iza politika, zato što smo prestali govoriti o svim onim stvarima koje su bile rezultat nekakvih politika, od Načertanija, preko SANU projekta, sporazuma Cvetković-Maček, Tuđmana-Miloševića i sve do ove bosanske varijante. U tom smislu, ako mogu kao pitanje ili sugestiju postaviti, kad se govori o snagama – čini mi se da je taj taktički, strateški dio zanemaren. Nije stvar u nekoj političkoj organizaciji, nego riječ je o svijesti bosanskohercegovačkih naroda da imaju, oprostite na tom izrazu, blago zločina koji je napravljen uglavnom prema bošnjačkom narodu i da je podsjećanje na to pretpostavka da se ne smiju raditi ovakvi pravni i politički marifetluci.

Prof. dr.sc. Ivo Komšić

Nije slučajno naslov posljednjeg poglavlja moje knjige Epilog, jer mi ne možemo u politici ništa uraditi dok se moralno ne prelomi stvar. Većina vas se sjeća kada je Willy Brandt otišao u Aušvic i kleknuo – napravio je to u 26. godini nakon rata. E mi smo upravo toliko godina poslije ovog našeg rata. Napisao sam lani jedan tekst pod naslovom „Vrijeme je da se klekne“, jer kao što je već netko rekao, kad je Brandt kleknuo, Njemačka se uzdigla, do tada je bila u moralnom glibu. Što to znači, jer kad je kleknuo on je rekao mi smo to napravili, mi Nijemci, mi smo krivi. Dakle, od trenutka kad se takvo što prizna možemo biti politički narod, evo mi Hrvati. Jer u naše ime su napravljeni zločini, Tuđman je govorio o povijesnom interesu hrvatskog naroda, čuj njegov je povijesni interes da napravi zločin u moje ime!

Pazite, dok moralno ne prelomimo, moramo priznati zločin pokazati kajanje i tražiti oprost, tek onda smo politički ravnopravni, a to očekujem i od drugih. Za mene govore, kad to spominjem, da sam izdajica, o ovdje slave presuđene ratne zločince. Primjerice, Milivoj Petković je pušten iz zatvora, ali on je priznao i rekao da je počinio ratni zločin, u Hrvatskoj se o tome šuti.

Foto: Nikola Šolić