„Šta je spomenik kulture? Često se čulo to pitanje na koje je zaista teško odgovoriti, osim, možda, suprotnim pitanjem: a šta zapravo, nije spomenik kulture? I komad stare haljine, i nečija bilježnica, i primitivni seoski kokošinjac, i monumentalni arhitektonski objekt podjednako govore i svjedoče o zbivanjima, naporima i dostignućima jednog naroda“, piše arhitekt Džemal Čelić u tekstu „Spomenici kulture i urbanizam“.

Svoj je ogled, s podnaslovom „Neka iskustava i zapažanja“, Čelić započeo ovim riječima:  „Svaki čovjek nosi u svojoj fizionomiji, u svom karakteru, nešto specifično, karakteristično za njega, nešto za što je asocijativno vezan i što on prenosi i na svoj rad. Isto važi i za grupu, narod, za nešto kolektivno proizvedeno, kao i za historijsko djelo čitave jedne nacije…“

Doista, čovjek gradnjom ne samo što oblikuje, već i preslikava svoju „fizionomiju“ na izgrađeno i pritom se to čini s težnjom da objekt, rezultat gradnje jednom postane kulturno-historijski spomenik uklopljen u složeni organizam grada, mjesta, područja. Istovremeno, Čelić u svojem ogledu izražava i žal za nizom spomenika i gradnji porušenih i uništavanih pod egidom „progresa i reprezentacije“, ili pak zanemarenih i prepuštenih zubu vremena.

Ipak, novije gradnje, a ovdje je ponajprije riječ o zagrebačkoj džamiji, urasle u istinsku siluetu grada, čak i njegova budućega izgleda, baš potvrđuju stav kako moderno može biti i progresivno.

Za to su ponajprije zaslužna dvojica graditelja, arhitekata čiji je projekt izabran na natječaju te su u gradnju stvarno uložili ne samo dosegnuto znanje, već i onu fluidnu dimenziju identiteta i svijesti o vrednotama spomeničke baštine.

Zagrebačku su džamiju projektirali ugledni sarajevski arhitekti prof. dr. Džemal Čelić i doc. dr. Mirza Gološ. Kamen temeljac postavljen je 11. rujna 1981. godine, a gradnja je započeta 14. prosinca, gradilo ju je poduzeće Tehnika. Svečano je otvorenje trajalo nekoliko dana, od 3. do 6. rujna 1987. godine, na čijem se vrhuncu okupilo gotovo 70 tisuća ljudi. U tadašnjoj je Jugoslaviji to bio najveći vjerski objekt ikada sagrađen. Arhitektonski kompleks zauzima površinu od oko 10.000 m², a sastavljen je od više funkcionalnih cjelina: bogomolje s minaretom (visokim oko 51 m), islamske vjerske srednje škole (medrese), knjižnice, zajedničkih društvenih prostorija, upravne zgrade, dijela za stanovanje, gospodarskog dijela i dr. Premda svojom unutrašnjosti i vanjštinom zadržava tradicionalni raspored i sadržaj, arhitektura ovog kompleksa u suglasju je sa suvremenim graditeljskim kretanjima. Autor kaligrafije je Ešref Kovačević, tada najpoznatiji bosanski kaligraf. Nalazi se u dijelu Zagreba zvanom Trstik, pokraj Borovja i Folnegovićeva naselja, a kompleks zauzima površinu od gotovo 10.000 m².

 

Europska dimenzija identiteta ovdašnjih muslimana 

„Nama je važno istaknuti jednu stvar, svaki naš projekat daje novu arhitektonsku vrijednost gradu u kojima se pravi, tako i onaj u Rijeci, Sisku i nadamo se da će uskoro početi i u Osijeku. Riječ je o suvremenoj islamskoj arhitekturi koja oplemenjuje svaki prostor u kojemu se gradi“, kaže za Bošnjački glas muftija Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz ef. Hasanović.

To je dimenzija koju muftija Hasanović naglašava, ali i to da sva idejna rješenja odabire struka i projekti su uvijek na temelju javnoga poziva, jer arhitekti najbolje znaju kako uklopiti vjerski objekt u skladu sa podnebljem u kojem su gradi i svakako daju novu dimenziju vizuri grada, da ne govorimo o nekoj vrsti turističke privlačnosti, ali i brojnim posjetima stručnjaka koji iskazuju zanimanje za ovu arhitekturu.

„Oni koji ukrašavaju svojom kaligrafijom – rahmetli Ešref Kovačević bio je jedan od najvećih kaligrafa koji je i meni bio profesor – njegova je kaligrafija znatno oplemenila unutrašnjost Zagrebačke džamije i njegov je rukopis prepoznatljiv u kaligrafiji izvedenoj u samom mihrabu. Na žalost radi tehničkih detalja njegovom kaligrafijom nije ukrašen unutarnji dio nosivih greda, bilo je to naručeno iz Irana, ali se u transportu izlomilo. Tako da su onda dva zida ispunjena keramikom na kojima su ispisana dva kuranska poglavlja, Jasin i Set s prijevodom na perzijski, ili farsi – izrađeni u Isfahanu. Ali i taj je detalj dao novu dimenziju i dušu molitvenom prostoru“, kaže muftija Hasanović.

Arhitektura i ljepota objekta uklopljenog u širi prostor osobito je vidljiva u gradnji džamije u Rijeci gdje je razrađena ideja Dušana Džamonje i ova džamija i centar doista privlače brojne posjetitelje.

Riječ je naravno i o društvenoj i kulturnoj ulozi džamije koja nije samo to i samo islamski vjerski centar, reći će Hasanović, jer koncept islamskih kulturnih centara neophodan je za male zajednice poput ovdašnje gdje muslimanska zajednica živi kao manjina. Takvi centri postaju središte svih okupljanja, ne samo molitvenog dijela, već imamo i restorane, prostor za okupljanje mladih, sportske terene te, kao u Zagrebu, odgojno-obrazovnu instituciju, od vrtića do gimnazije, zaključuje muftija.

Napominje također da je u planu gradnja odgojno-obrazovnog centra, uz zagrebačku džamiju, na više od šest tisuća kvadratnih metara. Ovi, prateći objekti tako postaju mjesta okupljanja i odgovara na potrebe ljudi u gradu.

 

Hadži Salim Šabić čovjek vizije i misije

Ključna osoba u višegodišnjim nastojanjima i planovima da se sagradi zagrebačka džamija svakako je hadži Salim Šabić koji je bio predsjednik Odbora za izgradnju džamije od 1978. do njezinog dovršenja i puštanja u funkciju 1987. godine. Također, hadži Šabić bio je predsjednik Odbora Islamske zajednice u Zagrebu od 1987. -1990., potpredsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice u Jugoslaviji od 1989. – 1990., potpredsjednik Sabora Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju od 1990. – 1994. te  predsjednik Sabora islamske zajednice u Hrvatskoj u dva mandata (1990. i 1995.).

O proteklom vremenu u težnjama za gradnjom džamije, točnije Islamskog centra u Zagrebu, Šabić je više puta govorio za medije. Ovdje valja podsjetiti na njegove riječi gdje spominje kako ideja o gradnji džamije datira čak od 1914. godine. Spominje se i to da je izgradnju džamije u Zagrebu potaknula i ranije, 1912. godine, Družba Braće Hrvatskoga Zmaja, ali se inicijativa brzo ugasila.

„Prva parcela za gradnju džamije bila je na mjestu današnjeg Novinarskog doma, preko puta Mimare. Tada je predsjednik Odbora za izgradnju džamije bio gradonačelnik Vjekoslav Heinzl. Čak je i neki novac priložen za izgradnju džamije. Došao je I. svjetski rat, stvaranje Kraljevine Jugoslavije i ideja je propala. Onda je 1932. i 1933., ponovno pokrenuta. Imamo makete i dokumentaciju o gradnji džamije na Zelenjaku, 1937. godine.

Potom dolazi II. svjetski rat i određeni problemi. Naime, nakon osnivanja Kraljevine SHS, uspostavljen je 1922. godine muftiluk, visoko pokrajinsko vjersko sjedište. Muftija je pokrenuo pitanje gradnje džamije, ali tek je 1944. godine to pitanje riješeno tako da je Dom likovnih umjetnika (projekt Ivana Meštrovića iz 1938.) preuređen u džamiju, uz koju su Stjepan Planić i Zvonimir Požgaj i podigli tri minareta. Odlukom gradskih vlasti 1948. godine, džamija je iz tih prostora iseljena, a minareti su srušeni.

Treći pokušaj gradnje džamije je adaptacija Meštrovićevog paviljona u Zagrebu. I četvrta inicijativa je pokrenuta negdje 1964., odnosno 1965. kada je gradonačelnik Zagreba bio Ratko Karlović“, govorio je Šabić.

Ideja o gradnji džamije sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća potekla je od Asima Šaćiragića. Tada, rekao je Šabić, za vrijeme posjeta ondašnjeg reis-ul-uleme Sulejmana Kemure i predsjednika Vrhovnog sabora Islamske zajednice dr. Mustafe Kamarića 1968. Zagreb je ponudio jednu parcelu na Srebrnjaku, koja je i prihvaćena.

Iste je godine Islamska zajednica raspisala pozivni natječaj u suradnji s Udruženjem arhitekata Hrvatske, na koji je pozvano pet arhitekata, iz Zagreba Vjenceslav Richter i Srebrenka Sekulić-Gvozdanović, iz Sarajeva Juraj Najdhart, Džemal Čelić i Husref Redžić te je izabran projekt Najdharta i Čelića. Poslije toga, cijeli je proces trajao tijekom 1969. pa i 1970. godine.

I sada postoje te knjige, brošure o džamiji, napomenut će Šabić. Međutim, kada se činilo da je sve riješeno, te 1970. dolazi do političkih problema, a ondašnji komunistički sekretar Miko Tripalo na jednom kongresu govori da se ne može dozvoliti gradnja Islamskog centra u Zagrebu i projekt je suspendiran.

Došlo je do šutnje tijekom sljedeće godine do dvije, a u međuvremenu mijenja se i Generalni urbanistički plan grada Zagreba i time je većina dodijeljene parcele otišla za gradnju sjeverne obilaznice grada. Grad u zamjenu daje parcelu preko puta preostalog dijela, ali tako se ta dva dijela parcele nalaze u dvije općine.

Tako je prošlo još tri godine, a prema riječima samog Salima Šabića o tom ‘vozanju’ mogao bi se napisati roman.

Prema znanstvenom članku iz 2011. godine, „Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj“, koji potpisuje Alen Žunić, tijekom 1970-ih godina bilo je predloženo nekoliko novih zamjenskih parcela za buduću zagrebačku džamiju, primjerice: u Sloboštini, zatim na prostoru između stadiona Maksimir i tvornice ‘Kraš’, te uz Folnegovićevo naselje (područje Trstik/Borovje), što je naposljetku i odabrano za izgradnju s obzirom da se 1977. dobila parcela od 17.938 m2 površine.

„Projektiranje je u srpnju 1979. na temelju dostavljenih ‘skica’ povjereno sarajevskim arhitektima prof. Džemalu Čeliću (Najdhartovom suradniku na prethodnom džamijskom projektu) i Mirzi Gološu, pri čemu su autori nastojali zadržati bitne elemente Najdhartovog rješenja… Građevinska je dozvola dobivena u kolovozu 1980. , nakon dvije godine (11. rujna 1981.) postavljen je kamen temeljac,  a izgradnja je počela 14. prosinca 1981. (‘Tehnika’, Zagreb).  No, zbog problema s financiranjem i požara na krovištu 1984. radovi su se oduljili do 6. rujna 1987.  kada je napokon otvorena prva, u potpunosti novoizgrađena zagrebačka džamija, ‘… jedna od najvećih, a po mnogome i jedna od najljepših u Europi’ (Alen Žunić, Prostor, znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, br. 19/2011).

„U vrijeme gradnje džamije svi problemi koji su bili inicirani od određenih krugova u Zagrebu inicirani su i od određenih političkih krugova u Sarajevu i podgrijavani velikim propagandnim udarima beogradskog tiska. Od 1985. do 1987. imali smo probleme oko dozvole za otvorenje džamije… To je bio takav pritisak, uz sve uvredljive procjene da je u pitanju zelena transverzala, novi centar islama, da Hrvati nisu ni svjesni šta su dobili… Cijelo to vrijeme osjećali smo velike simpatije građana Zagreba. Ličilo je to na hodočašćenje od početka, od kamena temeljca“, kazao je Šabić.

Riječi sjećanja na te godine, od ideja do same gradnje zagrebačke džamije, Bošnjački glas djelomice navodi iz razgovora za medije Salima Šabića. Posebno ističemo da su Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Medžlis Zagreb lani objavili monografiju „Hadži Salim Šabić čovjek vizije i misije“ u kojoj je sabran niz tekstova o Salimu te veliki razgovor koji je s njime vodio Tarik Kulenović. U monografiji su sjećanja četrdeset intelektualaca, javnih, kulturnih, vjerskih i političkih osoba na Salima Šabića.

 

Dvorana u sklopu džamije nazvana po Salimu Šabiću

Na zagrebačkom groblju Mirogoj, 23. veljače 2001. godine, u prisustvu nekoliko hiljada ljudi, medu kojima su bili neki od najznačajnijih ličnosti iz bošnjačkog korpusa (Alija lzetbegović, reis dr. Mustafa Cerić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, brojne muftije, imami i mnogi drugi) klanjana je dženaza i izvršen ukop hadži Salima Šabića, jednog od najuglednijih Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, koji je na Ahiret preselio u 65-oj godini života.

Dženazu-namaz predvodio je muftija Ševko ef. Omerbašić, a od rahmetlije su se biranim riječima oprostili muftija Omerbašić, bivši predsjednik Vlade Federacije BiH Edhem Bičakčić, pjesnik Enes Kišević, predsjednik Obrtničke zadruge grada Zagreba Stjepan Šafran te reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa Cerić.

Hadži Salim Šabić rođen je 18. lipnja 1936. godine u Gračanici od oca Muhameda i majke Hasibe. Bio je ugledni obrtnik i modni kreator, ali, prije svega iznimna ljudska ličnost koji se prvenstveno kao musliman ostvario u najznačajnijim segmentima života i rada.

Lik i djelo Salima Šabića zapravo je istinski sadržano u njegovom neposrednom odnosu s ljudima i sredinom u kojoj je djelovao, zapisano je tom prilikom. On je bio čovjek akcije i čovjek sinteze i u stvarnom i u metaforičnom iskazu: brojne pokidane niti u međuljudskim odnosima on je umio vješto vezati u neraskidivi čvor buduće aktivnosti, saradnje i prijateljstva.

I Zagrebačka džamija, iz koje je, uz tekbire iznesen njegov tabut, dio je te Salimove svjetlosti i svjedočanstvo, ako Bog da do Sudnjega dana; o velikom čovjeku i skromnom Allahovom (dž.š.) robu koji je svoj život nesebično ugradio u dobro svoje vjere, svoga naroda i svoje domovine, rečeno je na ispraćaju, uz poruku neka ga Premilostivi Gospodar obraduje džennetskim perivojima.

 

Kako je Zagrebačka džamija lijepa

„Kada se spomene zagrebačka džamija, uvijek se govori o velikoj građevini, prvoj tih dimenzija i sadržaja na našim prostorima. Govori se o godinama pripreme, izgradnje, učestvovanju važnih ljudi, velikim donatorima, ulozi u životu zajednice i tome slično. Prigodno se spomenu projektanti i izvođači, ali nikad ni riječi o samom projektu. I svima se zagrebačka džamija sviđa. Svima je lijepa. Svi kliču: “O, kako je zagrebačka džamija lijepa!” Ali, zašto je zagrebačka džamija lijepa? – upitao je arhitekt mr.sc. Senad Nanić u proljeće prošle godine u tekstu za Novi glas, središnji informativni portal Bošnjaka u Hrvatskoj.

Kao Islamski centar, i zagrebačka džamija pored mesdžida udomljuje brojne druge funkcije. U prizemlju se nalaze kongresna dvorana, čitaonica, uredi, restoran s divanhanom i učionice vjeronauka. Na katu se nalaze stanovi imama i sobe za goste. U suterenu su smještene medresa – srednja vjerska stručna škola, danas Islamska gimnazija, dječji vrtić i omladinski klub s malim amfiteatrom. U skladu s idejnim rješenjem autora Džemala Čelića, građevina se i volumenski dijeli prema funkcionalnoj raznovrsnosti. Južni volumen oblikuje prostor džamije, a sjeverni prateće sadržaje. Povezani su plitkim traktom naglašenim malom kupolom čitaonice i prostranom pristupnom terasom. Volumen džamije tlocrtno je zakrenut za približno 45° u smjeru prema Mekki, obaveznom za svaku molitvu.

„Džamija je prepoznatljivo slijednica osmanlijske tradicije oblikovanja džamija, a ujedno je prepoznatljivo jedinstvena građevina modernog izričaja. Korištenjem konstrukcije kao osnovnog elementa oblikovanja, zagrebačka džamija prirodno se veže na tradiciju moderne arhitekture Zagreba, ali evocira i ukupno graditeljsko nasljeđe Islama gdje je inovacija konstrukcije oblikovala brojna remek djela“, zaključuje Nanić.

 

Unutrašnjost džamije

Elementi unutrašnjosti prate tradicionalne funkcije u modernom oblikovanju dinamične interpretacije povijesnih oblika. Tako je mihrab, mjesto u kojem imam predvodi molitvu i koje označava smjer prema prvoj Bogomolji koju je podigao Abraham u Mekki, a koji je tradicionalno oblikovan kao niša u zidu, ovdje oblikovan kao parabolični element koji izrasta iz zida u koji je potom upisana niša. Mihrab resi kaligrafija po obodu otvora niše s tekstom Ajetu-l-kursija, kur’anskog teksta /2: 255/ koji govori o Božjem neprestanom stvaranju Koga slavi sve što je na zemlji i nebesima. Kaligrafija je ispisana neshi tipom arapskog pisma, onim koji je geometrijski standardiziran za potrebe nedvojbenog zapisa kur’anskog teksta. U niši mihraba ispisan je kur’anski imperativ vjerniku da svoje lice usmjeri k nepovredivom mesdžidu u Mekki. Uz vrh mihraba, s lijeve i desne strane, nalaze se dva medaljona s imenom Allah. Odstupanjem od tradicionalne izrade više medaljona s Božjim i imenima Božjeg poslanika Muhammeda te pravednih četiri prvih halifa – izabranih vladara povijesne islamske prve države, autor zagrebačke džamije naglašava svoj monoteistički idejni puritanizam i islamski ekumenizam.

Tlocrtnu zakrivljenost nastalu spuštanjem segmenata kupole do poda iza mihraba i stupova koji nose mahfil svojom prostornom zakrivljenošću prate i drugi arhitektonski elementi unutrašnjosti, kao što su minber i mahfil. Čelo nosive grede mahfila ukrašeno je keramičkim kaligrafskim frizom izrađenim u Iranu s tekstom kur’anske sure – poglavlja Jasin, koje govori o poslanstvu i vjeri u sudnji dan. Unutrašnjost džamije dodatno oplemenjuju sagovi izrađeni kao dar iranskog naroda zagrebačkim muslimanima. (autor: mr.sc. Senad Nanić)

 

Džemal Čelić (1922. – 1991.) bio je bošnjački, bosanskohercegovački i jugoslavenski arhitekt, redovni profesor Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Potječe iz poznate stolačke učenjačke i ulemske porodice koja je kulturi bosanskohercegovačkih muslimana dala znatan broj pregalaca.

U Sarajevu pohađa osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega upisuje studij na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Želja za usavršavanjem i sudbonosno poznanstvo sa profesorom i akademikom Jurajem Najdhartom ga dovode na Arhitektonski odsjek Tehničkog fakulteta u Sarajevu, gdje postaje asistent 1953. godine. Od tada, pa do 1987. Čelić je prešao karijerni put naučnog radnika, od asistenta do redovnog profesora.

Među važne Čelićeve knjige ubrajaju se: „Stari mostovi u BiH” (zajedno sa Mehmedom Mujezinovićem), zatim „Grabrijan i Sarajevo” iz 1970. godine, grupno djelo „Pismena riječ u BiH” iz 1982. godine, „Umjetničko blago BiH” (sa tri koautora) i druge.

U poznim godinama uključio se u rad Kulturnog društva Muslimana „Preporod” u Sarajevu, gdje je jedan od njegovih osnivača.

U subotu, 20. jula 1991. godine, zajedno s članovima odbora kulturne manifestacije „Slovo Gorčina” u Stocu napisao je Apel za mir. U povratku kući profesor Čelić doživio je infarkt, a 3. avgusta je preminuo u mostarskoj bolnici. Sahranjen je na sarajevskom gradskom groblju Bare.

 

Mirza Gološ (1932. – 2019.) bio je profesor na Građevinskom fakultetu u Sarajevu, u zagrebačkim arhitektonskim krugovima poznat kao autor projekta zagrebačke džamije. Njegova supruga također je arhitektica, dok je njihov sin Sead opisivan kao nova sarajevska arhitektonska zvijezda i autor niza prominentnih objekata u poslijeratnom Sarajevu, preminuo 2002. u svojoj 51. godini, a i mlađi njegov brat također je studirao arhitekturu.

 

Foto: Nikola Šolić