Ansambl Bosana osnovala je 2002. godine Bošnjačka nacionalna zajednica u Zagrebu, u okviru koje djeluju pjevački mješoviti zbor s 35 članova te nekoliko solista, izvođača sevdalinki, uz pratnju instrumentalnog sastava. Na repertoaru zbora su sevdalinke i ilahije koje se izvode četveroglasno. Voditelj zbora je Ivan Buljan, a voditelj orkestra je Edin Džaferagić. 

Uskoro će biti dvadeset godina od osnivanja zbora Bosana uz svesrdnu podršku i pomoć Bošnjačke nacionalne zajednice grada Zagreba i brojnih prijatelja.

U emotivnom tekstu, naš snimatelj i kako sam kaže obični „mali od tehnike“ Srećko Brdovčlak Mac, posljednjih nekoliko godina je onaj koji bilježi i prikazuje rad zbora u video mediju.

„U svemu tome važna je bila pozitivna energija koja nas je nosila. Nadam se da će sljedeće razdoblje biti bolje i da će nastupi biti normalniji bez restrikcija koje sada već nemaju smisla. To je moje mišljenje uz nadu za boljim vremenima koja moraju doći. Ovo je moj vlastiti dojam i razmišljanje o prekrasnoj ekipi zbora Bosana s kojima se družim već nekoliko godina. Nisam čovjek od velikih riječi, ali našao sam se u sredini koja poštuje i cijeni svako mišljenje i razmišljanje“, bilježi naš Mac, uz zahvalu svima na čitanju njegova teksta te navodi i link na novi video spot Ansambla Bosana koji smo objavili na stranicama bnzh.hr

Skorašnja dvadeseta godišnjica djelovanja i rada Bosane razlog je za predstavljanje njezina voditelja, 29-godišnjeg Ivana Buljana, koji je s Bosanom od 30. siječnja 2019. godine, a radi i kao nastavnik glazbe te djeluje kao crkveni glazbenik, a u Bosanu je, kaže, nekako došao spreman jer je i u Kreševu obrađivao sevdalinke za mješoviti zbor Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Za rad u Bosani preporučio ga je prof. Joško Ćaleta svojoj kolegici, profesorici Naili Ceribašić, s Odsjeka za muzikologiju Muzičke akademije te Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja se posebno bavila folklorom nacionalnih manjina, sevdalinkom, te, zajedno sa spomenutim dr. Ćaletom, organiziranjem Manifestacija “Kulturno stvaralaštvo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj”.

Također, naglasit će Ivan da su mu Zdenka Ahmetspahić i Edin Džaferagić, kao najbliži suradnici, dali najvrijedniji uvid u dotadašnju praksu rada voditelja zbora, pri čemu ponajprije poštuje rad Fuada Ahmetspahića, ranijeg voditelja zbora, za kojega će reći da je napisao dosta autorskih pjesama i jako vrijednih obrada sevdalinki, a poznat je, kako je i sam znao naglasiti, kao prvi učenik Osnovne muzičke pa prvi profesor u Srednjoj muzičkoj školi u Zenici: mnogi ga pamte kao značajnu osobu – njegov je kulturni i pedagoški rad vrijedan svakog poštovanja.

„Dolazim iz srednje Bosne, rođen sam u Kreševu, kako se to kaže, u maloj varoši pokraj Sarajeva. Tamo sam završio osnovnu glazbenu školu te u Sarajevu gimnaziju, a srednju muzičku sam upisao, ali nisam završio, spletom različitih okolnosti“, reći će Ivan.

Kasnije se privatno obrazovao uz studente Muzičke akademije i što je posve neobično, upisao Odsjek za hemiju, u Sarajevu na PMF-u, i od tog studija odustao poslije tri godine te još jednu godinu razmišljao o pozivu.

Tako je godinu dana ostao doma i negdje 2009./2010. u Tuzli nastojao izvanredno položiti predmete srednje muzičke škole, a u Zagrebu položio maturu i onda opet ostaje u Sarajevu, iako je bio primljen na dva ili tri fakulteta u Zagrebu po rezultatima koje je ostvario na prijemnim ispitima i Maturi.

Cijelo to vrijeme, negdje u središtu njegova interesa bila je glazba i upis na Muzičku akademiju.

„I na kraju, tek 2014. godine, upišem najprije u Mostaru studij glazbene kulture/crkvene glazbe, ali u jesen sljedeće godine, točnije 6. listopada, dolazim u Zagreb i polažem prijemni na Institutu za crkvenu glazbu. Evo, prošle 2021. godine, 18. veljače, diplomirao sam na Muzičkoj akademiji, dakle četiri godine preddiplomskog studija crkvene glazbe i jedna diplomska godina studija glazbene pedagogije“, kaže.

Mentor Ivanov na diplomskom bio je upravo profesor Joško Ćaleta koji se pri Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu intenzivno bavi terenskim radom, u istraživanjima tradicijskih napjeva dalmatinskog zaleđa te glagoljaškog crkvenog pučkog pjevanja. Neizostavno je bogata i zavidna njegova koncertna aktivnost i suradnja s amaterskim i profesionalnim, domaćim i stranim umjetnicima i ansamblima.

Tema Ivanovog diplomskog, dugoga naslova, “Upoznavanje duhovnoga nasljeđa u nastavi glazbe na primjeru napjeva pučke pobožnosti Sedam žalosti Blažene Djevice Marije i skladbe Gospin plač Zorke s. Lujze Kozinović“, nastao je na primjeru pučkog crkvenog napjeva iz Kreševa, jedinstvenog na tom području koji se veže uz spomenutu pobožnost. Naime, časna sestra Kozinović iz Slimena kod Travnika, u Zagrebu je završila učiteljsku školu sestara milosrdnica, a glazbu je učila u svojoj redovničkoj zajednici i kod F. Dugana st. Diplomirala je glasovir na Hrvatskom konzervatoriju 1921. kompoziciju 1923. i solo pjevanje 1924. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Spomenuta skladba svojevrsno je umjetničko ostvarenje nadahnuto tradicijskim napjevima – crkvenim pučkim pjevanjem: ona poseže za različitim glazbenim citatima, napjevom i tekstom, te ih raspisuje kao motet za ženski 3- (4-) glasni ženski zbor i sola, pritom ih minimalno obogaćujući skladateljskim postupcima. Tako ih je uspjela otrgnuti zaboravu i približiti širem krugu zainteresiranih. Činilo se kako je dio toga izgubljen, a dio dionica ostao u tiskanom obliku. Igrom slučaja, Ivan je zavirio u arhiv u crkvi u Sigetu gdje je bio orguljaš, gdje je za potresa preseljen arhiv s Kaptola i tamo je, dobrotom otaca franjevaca, našao taj zaboravljeni rukopis.

Interes za tradicionalnu bosansku glazbu

„U Bosni nalazimo, kao i svugdje, različite slojeve tradicije pjevanja i, zbog geografije, često je jedna planina ili rijeka neka vrst razmeđe glazbenih tradicija“, govori Ivan, dodajući da je njegova majka voli zapjevati sevdah, dok je njegova baka govorila „de ti meni na radiju nađi gdje pjeva Safet“. O tim starijim slojevima jako slikovito govori njegov nekadašnji profesor liturgijskog pjevanja, blagog spomena, + fra Slavko Topić u svome radu “Pučki dvoglas u Bosni”: “Rijeka Lašva ulijeva se u Bosnu, nedaleko Zenice, velikoga industrijskog središta. U ovom riječnom ušću prestaje, ako se hoćemo poslužiti slikovitim govorom, ona raspjevana jeka i žubor bosanskog napjeva s tercama i kvintama uz obje obale Lašve tijekom cijeloga riječnog toka sve gore do Vrbasa. Ali u tom istom riječnom ušću Lašve u Bosnu započinje ono nemirno i uzburkano, a u isto vrijeme dopadljivo i čeznutljivo slivanje i razlijevanje ponosite i samosvjesne, snažne i prkosne prokušane prastare ‘bosanske’ velike sekunde – i teče na obje obale Bosne tokom cijelog njezinog toka sve do ušća u Savu na krajnjem sjeveru bosanske zemlje. Tamo gdje ona odjekuje čuje se kapanje sa samih drvenih krovova i streha jednostavnih bosanskih kuća. Ili je trebamo usporediti s bosanskim kasnoliježućim i ranoustajajućim seljacima, sa zabrinutim dozivanjem čobana, s dugim djevojačkim sanjarenjem, s neutješenim jecajima majki, s pregorkim plačem udovica, s muškim hrvanjem, s mladenačkim prkosom, sa svađom susjedâ, ili sa zabrinutim razgovorom prijatelja? Sve to i još mnogo, mnogo više od toga, ono što se ne da iskazati, što se polagano i tiho skuplja i taloži u ljudskim dušama – slijeva se ovdje i opet razlijeva kao suze u očima ili krv u srcu – to neiskazano i neodoljivo, ono prkosno i nesavladivo, a opet dopadljivo, milo i prijateljsko, to dirljivo, ta neizrecive ljudska toplina i vjera tvrda kao kamen, vjera u sebe i u svoje sutra – sve to odjekuje glasno, zanosno i nezaustavljivo, sve se to može čuti i vidjeti kad netko pjeva u prastaroj ‘bosanskoj’ velikoj sekundi.”

Malo se sevdah romantizira kao gradska pjesma, reći će Ivan, jer treba vidjeti i teme sevdalinki, dijelom se sevdah razvijao u svakodnevnim druženjima, u poznatim gradskim okupljalištima, kafanama, a manje kao neka intimna, obiteljska tradicija, potom dolaze razni oblici tambura, od saza, šargije i tako dalje, sve do harmonike koja dolazi sa Austrijom. Time se dijelom nepovratno mijenja i zvučna slika toga prostora.

Stoga, vrijedno je promotriti neke od današnjih autora koji sevdah vide kao žanr koji mora ići naprijed, razvijati se, a čemu pomažu i teorijski uvidi, primjerice, nezaobilazna knjiga Damira Imamovića, „Sevdah“, smatra Ivan Buljan.

Izgubili smo mnogo od kulturnih pečata naših krajeva, reći će, nekako su oni brisani i zaboravljeni, a tome gubljenju kulturne baštine pripomogao je i nedavni rat.

Zanima ga odnos glazba – čovjek, u smislu povezivanja glazbe i antropologije u obrazovanju, tu bi moglo doći do suradnje raznih fakulteta, kao neki među predmetni studij, ali sveučilišta su nekako još zatvorena za nove pristupe, sustav obrazovanja je prilično okoštao, kao i akademska zajednica ‘zgrčena kao nedozreo sir u mišini’.

„Tradicijska glazba šire regije ima neku zajedničku nit i vezu, slušao sam govor prof. Davida Kamhija, na BH Radiju u zanimljivoj emisiji o, primjerice, odnosu sefardske glazbe, bliskoistočne, južnotalijanske, preko klapskog pjevanja, pa do glagoljaške pučke tradicije i do sevdaha, svi ti glazbeni izričaji, kao i religije, imaju “blizak izvor”“, kaže.

Često se zaglibilo u romantičarskim idealiziranju tradicije, tvrdi Ivan, a treba otići dalje, razmišljati izvan toga, istražiti tradiciju na otvoreniji način, naglašavajući slobodu u interpretaciji u radu sa zborom što jest i drugačije čitanje glazbene baštine. To je bila ideja i pokojnog prof. Ahmetspahića – dati novu dimenziju narodnoj pjesmi višeglasnim obradama primjerenih stilu te je tako približiti publici.

Zbor i orkestar nastupa uživo i daje dozu spontanosti

„Živa izvedba treba biti na posebnoj cijeni, jer zbor sa solistima i orkestrom koji ih prati na, reklo bi se, primjereniji način interpretira sevdalinku, malo drugačije od onog što je većini u uhu s festivala ili s radija kod ranijih generacija koje su na tom odgojene. Naime, snimanje ili emitiranje na radiju, na festivalima, to je imalo svoj ograničavajući faktor, jer kada to objavite na ploči ili emitirate na radiju – tu su pravila minutaže, ritma i slično, ono ‘krati strofe, mora stati u tri minute’ i tako“, kazuje Ivan.

Ostaje stalno pitanje kako približiti tradicionalni sevdah novim generacijama, jer postoje različiti, nerijetko i oprečni pravci u tumačenju te glazbe.

„Svatko ima neko svoje sjećanje I PRAVO na izvedbu i interpretaciju sevdalinke, zato pjesmu nastojim smjestiti u kontekst i sadržaj njezine poruke. To se može i mora postići istraživanjem: kada je nastala ta pjesma koju ćemo obraditi, u kojim okolnostima i najzad, važna je tema o kojoj ona govori“, zaključuje Ivan.

Važna je suradnja u aranžmanu, stoga Ivan često poziva i neke od profesionalnih muzičara kao goste, primjerice sjajnog multi instrumentalista Safiudina Alimoskog. Tako su za zbor obradili „Bosno moja“ koja ima ritam i jasno je metrički određena, dok je, primjerice, pjesma „Djevojka sokolu zulum učinila“, jako teška za zborsku izvedbu, iako nije nemoguće, uz mnogo truda i dobro promišljenih aranžmanskih rješenja.

Naravno, Ivan bi rado imao probe sa zborom više od jednom tjedno, jer bi se onda ambicioznije moglo obraditi i četveroglasno pjevanje i a cappella izvedbe. No, zanositi se ne treba, nego mudro iznaći kompromis koji će iznjedriti kvalitetnu prezentaciju predanog rada cijele skupine, svakog člana.

Novo vrijeme sevdaha

„Sevdah se treba izvući iz tog ‘radijskog’ – planiramo otići u Bosnu i Hercegovinu i napraviti koncerte koji su izvan tog pomalo okoštalog sustava. Recimo, dok sam bio u Kreševu, često bismo u goste pozvali kvalitetne izvođače, različite vokalne ansamble, kao što je bio ženski vokalni ansambl Musica Viva iz Sombora, a interes je bio doista slab, čak i uz mnogo truda oko promocije.

Često smo, čini se, rezervirani prema manje poznatom. Zato ćemo u naš godišnji plan rada uvrstiti i  putovanje u BiH, ostvariti ga u suradnji sviju koji su za to otvoreni: od Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ovdje u Zagrebu, ali i u BiH, lokalnih crkvenih vlasti, Islamske zajednice, pa ćemo to možda, na toj razini, po prvi put učiniti i nastojati prevladati, jer glazba nosi vlastiti “genetski kod” i jednostavno ne dozvoljava svrstavanja u torove s predznacima bošnjački, hrvatski ili srpski. Borim se nekako protiv tog ‘ispiranja kulture’: čuvati, razvijati i promovirati vlastitu tradiciju jako je važno, iako me zabrinjava vraćanje “ratne retorike” i kroz pjesme, one iz vremena devedesetih – upravo se glazba, nažalost, često nečasno koristi kao sredstvo manipulacije i medij širenja razdora. Pozvani smo djelovati i svoje talente iskoristiti u plemenite svrhe, koliko god se puta pred nas postave naizgled nepremostive prepreke”, zaključuje Ivan Buljan.

Članice i članovi zbora Ansambla Bosana: DRAGO BARBIR, RUŽA BAŠIĆ, FERID BEŠIĆ, HUSEIN BEŠLAGIĆ, ANA BETI, ZORA BODRUŽIĆ, HASIBA ČAUŠEVIĆ, ZLATA ČEHIĆ, NAĐA DERVIĆ, NEDŽAD DIZDAREVIĆ, SENKA EKIĆ, EDITA FILIPOVIĆ, AHMETA FRATRIĆ, JASNA HANIĆ, HASIB IMŠIROVIĆ, TAIMA KAPETANOVIĆ, ZLATA KORADE, BRANKO KOVAČEVIĆ, BEHIJA KRUPIĆ, VENO LEKO, ENISA MAJER, HAJRUDINKA MEHMEDOVIĆ, ŠEFIKA MEŠIĆ, DONAT ORLIĆ, SULEJMAN OŠTRO, MIRA PRLEŠI, MIRJANA PRLEŠI, SENIJA SMAILAGIĆ, LJILJANA ŠARČEVIĆ, MARIJAN VESEL, JEKA VRBAT.