Dugo je molio Boga da ga uzme sebi. No, čini se da je Svevišnji imao za njega drugi plan. I previše je naime toga bilo u toj osobi da bi ga Allah tako rano uzeo k sebi. Dopustio je Keminim prijateljima da još neko vrijeme uživaju u iskričavom ludističkom duhu, u hrabrosti govora (koja je povremeno prelazila u isključive formulacije), u ljepoti davanja znanja i savjeta iskusnog putnika kroz život. I Kemo je davao, do zadnjeg trena. Prenosio je svoja znanja i iskustva, govorio o ljudima, vremenu, porukama Kur’ana, ali i o svom viđenju posrednika prema bogu (u čije dobre namjere nije uvijek vjerovao).

Bio je i skeptik, i cinik, i naivni zaigrani dječarac, i ironični interpretator, ali i vjernik i anarhist. Na pitanje kako je moguće biti sve to odjednom, riječima nije moguće objasniti. Odgovor je nasmiješeni lik prodornog pogleda; odgovor je čovjek koji je u sebi nosio sve te dimenzije.

Kamovljevski slobodan izgovoriti psovku, istinski i duboko zaljubljen u svaku ljepotu, uvijek i prije svega okrenut beskrajnoj riznici mogućih znanja, ovaj novinar, urednik, književnik, medijski djelatnik, prijatelj – beskompromisno je ulazio u verbalne duele braneći svoje viđenje istine.

Volio je i bio je voljen.

Bio je iskreni prijatelj, ali njegovo prijateljstvo nikada nije dovodilo u pitanje njegovo viđenje istine o bilo čemu. Kemo je bio i do zadnjeg trena ostao samo i jedino svoj. Puno je puta, posebno za vrijeme rata, bio u mogućnosti da za svoja znanja i svoj rad dobije privilegirani status i beneficije. Ono što su drugi rado prihvaćali Kemo je odbijao. Sa smiješkom je prepričavao svoje ratne dogodovštine ne žaleći ni u jednom trenutku za propuštenim ‘prilikama’.

Rijetki su, i sve rjeđi tako upućeni a tako otvoreni, tako svojeglavi a tako darežljivi ljudi, tako tolerantni i tako odrješiti u verbalnoj komunikaciji, tako zaljubljeni u čovjeka i tako netolerantni prema gluposti. Bio je sposoban u svakom trenutku žrtvovati sve poradi svog stava. A svoj stav temeljio je na razumnom prosuđivanju i urođenom moralnom osjećaju.

Kemo je vjerovao u jednakost i nužnost ravnopravnosti ljudi različitih boja, vjera, nacija, svjetonazora. Prosvjetiteljski je vjerovao u snagu znanja. Pozivao se uvijek na poziv Kur’ana da se okrenemo znanju i učimo. Tjerao je sve oko sebe da više čitaju, znaju, da se upute u neke nove načine gledanja, orijentacije mišljenja. Lijenost duha bi ga užasavala. Ljutio se na svakoga tko ne bi išao putem realiziranja svojih potencijala, tko ne bi više učio, više znao. Poput Sokrata novih vremena i ovih krajeva, vjerovao je u tu iscjeliteljsku moć znanja bez koje nije moglo biti niti morala, pa niti uljuđene zajednice.

Svoju želju za spoznajom okrenuo je prema svijetu. Tijelo je zanemario. Ono je odumiralo hraneći nezaustavljivu volju glave za znanjem svega do čega se moglo i moralo doći. Na kraju je i dragi Allah popusto njegovoj želji. Uzeo ga je i odveo njegovu dušu u raj, tamo gdje je sve, kako je Kemo govorio, djevičanski čisto, moralno i istinito.

Nama svima ostala su sjećanja na velikog zaljubljenika u život, na život okrenut stjecanju novih znanja, na znanja čovjeka koji je sve stavljao u sumnju pa i sumnju descartesovsku.

Smrt je dio života. Odlazeći, Kemo se zauvijek smjestio u duše svojih istinskih prijatelja. Sad smo zajedno. Vezani njegovim osmjehom i zadacima koje nam je podijelio.