Uskoro, 27.siječnja, obilježavamo godišnjicu pada nacističkog logora Auschwitz.

Napadom na Poljsku, 1.rujna 1939. godine započeo je najkrvaviji ratni sukob u povijesti, 2. svjetski rat. Zapadne europske zemlje u to vrijeme provodile su politiku popuštanja prema Njemačkoj iz straha od novog ratnog sukoba, dozvolivši pripajanje Austrije i dijela Čehoslovačke što je Hitlera potaklo na nova pripajanja i osvajanja novih europskih područja, te je vrlo brzo pala i Poljska. Pri tome nikako ne smijemo zaboraviti sporazum Njemačke i Sovjetskog saveza o podjeli Poljske.

 

Koncentracijski logori, marševi smrti, holokaust, genocid

Koncentracijski logor Auschwitz bio je najveći sabirni, radni logor Trećeg Reicha. Nalazio se u blizini poljskog grada Oswiecima koji je te 1939. godine pripojen Njemačkoj. Sastojao se od tri glavna logora: Auschwitz 1 koji je bio administrativni centar, Auschwitz 2 (Birkenau) koji je bio logor za istrebljenje, Auschwitz 3 (Monowitz) koji je bio radni logor, te 45 satelitskih logora. Većina logoraša je ubijena u plinskim komorama Ciklonom B, mnogi su bili ubijani izgladnjivanjem, zatim prisilnim radom, manjkom higijene, strijeljanjima i medicinskim eksperimentima.


Djeca u koncentracijskom logoru Jasenovac
https://www.tacno.net/kolumna/pismo-iz-jasenovca/

 

Kad su vojnici Crvene armije oslobodili taj najveći koncentracijski logor nacističke Njemačke i tog dana kročili unutra pronašli su oko 7.000 preživjelih, koliko ih je preostalo nakon što su nacisti natjerali oko 56.000 ljudi na „marš smrti“, prema drugim koncentracijskim logorima.

Marševi zatvorenika poznatiji kao „marševi smrti“, Todesmärsche, odnosili su se na prisilno kretanje i premještanje zatvorenika iz logora u druge logore od strane nacističke Njemačke u vrijeme prema kraju 2. svjetskog rata. Stotine tisuća zatvorenika premještani su iz logora koji su se nalazili u blizini istočnog fronta prema logorima dublje u Njemačkoj, a svrha je bila uklanjanje dokaza o zločinima, zadržavanje kontrole nad zatvorenicima te daljnje iskorištavanje njihovog rada. Bolesni i izmučeni mjesecima i godinama gladi i različitim oblicima zlostavljanja zatvorenici su desecima kilometara premještani po snijegu, bez hrane i skloništa, prevoženi u otvorenim teretnim vagonima, a oni koji su zaostajali bivali su strijeljani.

Najveći marš smrti dogodio se u siječnju 1945. Devet dana prije nego što je sovjetska Crvena armija stigla u koncentracijski logor Auschwitz Nijemci su iz logora krenuli s 56.000 zatvorenika prema Wodzislawu 35 milja dalje, gdje su ukrcani u teretne vlakove za druge logore. Na putu je umrlo oko 15.000 ljudi.

Kad se govori o nacističkim logorima, industriji smrti koja je tamo bila na djelu, sljedeća asocijacija je – holokaust. Izvorno značenje pojma holokaust (dolazi od grč. olokauston „potpuno spaljen“) je žrtva paljenica bogovima ili dušama pokojnika u Antici. Danas je pojam u uobičajenoj upotrebi kao naziv za genocid nad nearijevskim narodima u nacističkoj Njemačkoj, prvenstveno se koristi za genocid nad Židovima koji su bili najistrebljivanija skupina. Sami Židovi ne koriste tu riječ smatrajući njeno značenje nepotpunim, jer kako navode, nisu svi Židovi bili spaljivani, nego uništavani i na razne druge načine, tako da oni koriste riječ „Šoa“, koja u Starom Zavjetu znači „nevolja“, „zlo“, a u Srednjem je vijeku još dobila i značenje „uništenje“.

Zapovjednik logora Rudolf Höss, na suđenju Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu (tzv. „Nirnberškom procesu“) izjavio je da je u logoru Auschwitz ubijeno oko 3 milijuna ljudi, što je poslije smanjio, i kasnije se u okviru različitih procjena broja ubijenih kalkuliralo te je naknadno službeno utvrđeno da konačan broj ubijenih iznosi 1,1 milijun ljudi. No i ako se pretpostavi da je broj ubijenih u koncentracijskim logorima manji nego što se prvobitno smatralo, to nikako ne umanjuje krivicu i samu ideju industrije smrti koja je tamo bila na djelu, i na kraju – broj žrtava je i više nego dovoljan! Genocidna politika koja se usprkos silnim prisjećanjima, spoznajama, proučavanjima, znanstvenim spoznajama tada provodila i u raznim dijelovima svijeta i u kasnijim razdobljima sve do danas, nikako se ne može opravdavati procjenom broja žrtava, po principu gdje veći broj žrtava znači da se radi o genocidu, nešto što se više osuđuje, dok je manji broj žrtava valjda „dozvoljen“. Također i rasprave o tome što se smatra genocidom a što ne, koliki je broj žrtava dovoljan da bi se nešto osudilo kao genocid, besmislene su zdravom razumu, izvan logosa. U okviru strategije poricanja koja redovno nastupa nakon počinjenih zločina i promjena na polju političke šahovnice, koriste se pojmovi „pokolj“, „masovna ubojstva“ i slično, kao da su kako se čini manje važni i lakše opravdivi, dok se pojam genocida vješto izbjegava koliko god je to moguće.

„Što je bilo potrebno da se zločin u Prijedoru okvalificira kao genocid“, pitala se Fikra Zenkić iz Kozarca[1]. „Koliko je masovnih grobnica i žrtava trebalo da bude, da bi neko rekao da je izvršen genocid nad nesrpskim stanovništvom u Prijedoru u proteklom ratu? Ne samo tri hiljade, već i deset ljudi je genocid”.


Djeca u koncentracijskom logoru Jasenovac
https://express.24sata.hr/top-news/mesar-luburic-pobit-cu-sve-koji-spasavate-djecu-iz-logora-23223

 

Niti jedna (pogotovo besmislena) žrtva ne može se opravdati, zaključili bismo.

Od povijesti „učiteljice života“ ne učimo čini se ništa. Logori, genocid nad narodom koji po nečemu nije „naš“ nego je različit pa tim slijedom i „tuđi“, još se uvijek dešavaju i u zemljama regije a i drugdje u svijetu (sjetimo se Ruande!). Krvna zrnca se broje na sve strane i u svakoj prilici, na svim kontinentima, u prošlosti i u suvremenosti. Vode se rasprave (i ratovi!) o tome čiji je bog važniji i bolji od onog drugog. Na ovim smo se prostorima uvijek rado borili protiv „tuđina“ pa ma tko to bio, bili to osvajači u povijesti ili narodi s kojima smo još do nedavno živjeli u zajedništvu i u zajedničkoj državi.

No, da se podsjetimo kako je to tada bilo u Njemačkoj, kako je sve počelo, jer ovo je slovo posvećeno oslobođenju najvećeg koncentracijskog logora u nacističkoj Njemačkoj.

Nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva, iskorjenjivanje prvenstveno Židova u politici, ekonomiji i kulturi, a onda i drugih nearijevskih naroda. Doneseni su rasni zakoni, te je u svim školama i na fakultetima kao obavezni predmet uvedeno pseudoznanstveno “učenje o rasama”. 15.rujna 1935. doneseni su Zakon o građanima Carstva i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti. Na udaru su bili prvi i u najvećem broju Židovi. Oni gube njemačko državljanstvo, ne smiju obavljati javne službe, njihova djeca ne smiju pohađati javne škole s ostalima, zabranjen im je boravak na javnim mjestima, zabranjeno je sklapanje braka između Židova i Arijevaca. Pogrom protiv Židova započeo je u studenom 1938., događajem poznatim kao „Kristalna noć“, kad je porazbijano i opljačkano oko 7.000 trgovina čiji su vlasnici bili Židovi, oskvrnjena brojna židovska groblja te opljačkano i djelomično uništeno oko 1.500 sinagoga.

Jedna od najznačajnijih „inovacija“ Trećeg Reicha bili su koncentracijski logori koji su postali prava slika i simbol nacističkih nezamislivih zvjerstava. Nikolaus Wachsmann, profesor moderne europske povijesti na londonskom sveučilištu College Birkbeck, Nijemac, bavio se istraživanjem njemačkih koncentracijskih logora o kojima je objavio brojne radove i ustvrdio je da su koncentracijski logori utjelovljivali duh nacizma kao niti jedna druga institucija. Oni su bili dio nacističkog plana jer Hitler je još 1921. prijetio Židovima logorima, a počelo se ozbiljno planirati kad je 1933. postao njemačkim kancelarom. Počela su uhićenja. U početku su zatvorenici odvođeni u Prittlbach, gdje je na mjestu napuštene tvornice streljiva otvoren prvi logor, a zatim u obližnji Dachau koji je utemeljio Heinrich Himmler, i gdje je nekoliko godina kasnije podignuta prva plinska komora i prva peć krematorija, i gdje je rođena prva masovna tvornica smrti. Dachau u blizini Münchena postao je simbol zastrašujućeg mjesta gdje su počeli dovoditi nepoćudne režimu, i u plinskim komorama Dachaua ubijene su prve židovske žrtve[2].

Sam logor Auschwitz počeo je s radom nešto kasnije, 14. lipnja 1940. godine kad je dopremljeno prvih 728 zatvorenika. To su bili poljski pripadnici pokreta otpora, a uskoro su počeli pristizati i pripadnici drugih društvenih skupina nepoćudnih nacističkom režimu: komunisti, socijalisti, liberali, invalidi, homoseksualci, mentalni bolesnici, nearijevski narodi od kojih je osim Židova najviše bilo Slavena i Roma.

U tadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH) koja je za vrijeme 2. svjetskog rata bila satelitska državica Trećeg Reicha provođeni su rasni zakoni jednako kao u Njemačkoj, a također su oformljeni i koncentracijski logori od kojih je bio najpoznatiji logor Jasenovac sa svojim „područnim“ odjeljenjima.

Zašto se prisjećamo Auschwitza i drugih logora u kojima su se činila zvjerstva prema ljudima? Oprostiti a ne zaboraviti!? Zaboravljanje jednako kao i prisjećanje jedna je od uobičajenih osobitosti čovjeka. Prisjetiti se, i – što s tim? Suvremena povijest nam pokazuje nova i nova područja na kojima se čini zlo, sad jednako kao i prije u vremenu kojeg se prisjećamo, čija zla „opraštamo“: Prepoznavati zlo, ukazivati na njega, označavati ga, određivati ga kao negativno. Pa ma o koliko se žrtava radi. Nevjerojatno je s kolikom količinom kreativnosti čovjek čini zlo drugom čovjeku i cijeloj svojoj okolini. Pitanje je koje se čini sad najvažnijim, kako usmjeriti čovjeka da svoju energiju usmjeri prema nekom dobru. Na tome treba raditi. (I zato sve ovo…)

Slogan „ARBEIT MACHT FREI“, nalazio se na ulazu u mnoge koncentracijske logore. Smisao je bio davanje logorašima do znanja da ako će raditi vrijedno i predano da će im to donijeti sigurnost i na kraju duhovnu slobodu. Stvarnost je bila daleko do toga, jer sustavnim izgladnjivanjem i teškim poslovima koje su morali obavljati bez odmora i po cijele dane, zatvorenici su mahom umirali od iscrpljenosti i pothranjenosti, bolesti, ili bi bili strijeljani.


Koncentracijski logor „Omarska“, “Rudnik Omarska”, bio je logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja općine Prijedor u razdoblju svibanj – kolovoz 1992. godine.
https://hms.ba/bivsi-logorasi-ogorceni-onim-sto-su-culi-od-milomira-marica-i-redatelja-dare-iz-jasenovca-predraga-antonijevica/logor-omarska/

 

[1] Politika, Više od tri hiljade žrtava je genocid,  https://www.dw.com/bs/prijedor-vi%C5%A1e-od-tri-hiljade-%C5%BErtava-je-genocid/a-47997299

[2] Podaci iz teksta Tanje Rudež koji je objavljen u Jutarnjem listu, https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/istrazivanje-o-zlocinima-nacista-kako-su-konclogori-prerasli-u-glavne-simbole-hitlerove-moci-4472819