Razgovor sa Slavicom Dodig, autoricom knjige „U potrazi za osmišljenom starošću“. Knjiga je objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti, 2021. godine. Pogovor za knjigu napisao je Sead Muhamedagić.

Zrelošću se postaje sve mlađi, naslov je knjige Hermanna Hessea posvećene razmatranjima o starosti. Duljina čovjekovog zemaljskog života je ograničena ali suvremeno društvo je sve starije, ljudski vijek sve dulji, starost je sve aktualnija, ali i nepoželjnija. Činjenica neminovnosti starenja kao da se želi zataškati, „gurnuti pod tepih“.

Antropologija starenja grana je antropologije koja se bavi fenomenom starenja čovjeka, mjestom, ulogom, osobitostima položaja i perspektivom staraca u društvu.

 

Suvremeno društvo zahvaćeno je kultom mladosti (boluje li čovječanstvo od svojevrsne gerontofobije!?). Kakav je položaj starijih osoba?

U zapadnoj kulturi prevladao je kult mladosti, kult tijela, kult zdrave prehrane, kult takozvanoga zdravog života. Marketinško i trgovačko lukavstvo pronašlo je u mladima dobre potrošače na području glazbe, mode, sporta, a u starijima kandidate za pomlađivanje. Neki stariji odjednom žele izgledati mladoliko i podvrgavaju se raznoraznim estetskim zahvatima, iako su učinci nekih od tih zahvata kratkotrajni, a poneki i groteskni. Nepojmljivo je zašto neke žene žele izgledati mladoliko poput svojih kćeri ‒ sebe stavljaju u središte pozornosti, a mladim kćerima čine silnu nepravdu. Mnogi se uistinu boje starosti. Potrebno je dostojanstveno starjeti i naći svoje mjesto u društvu. Da bi se to postiglo potrebni su razboritost pojedinca i zrelost društva. Tome bi svako društvo trebalo težiti.

 

Starost i društvena zajednica. Je li društvo, kako navodi Simone de Beauvoir u svom djelu Starost, „prema starijim osobama ne samo krivo već i zločinačko“, što ona naziva „sramotnom tajnom društva“.

Starost je sa svim problemima koje donosi uglavnom postala privatna stvar pojedinca i njegove obitelji. Možemo govoriti o kronološkoj, biološkoj i funkcionalnoj starosti. Kronološku starost određuje društveni sustav koji dob odlaska u mirovinu stalno pomiče prema starijoj dobi. Danas se u mirovinu odlazi sa 65 godina života, a uskoro će se radni vijek produljiti. Biološka starost podrazumijeva postupno slabljenje i propadanje fizičkih i mentalnih funkcija. Funkcionalna starost je sposobnost svake osobe da se brine o sebi, donekle o drugima te da svojim djelovanjem pridonosi zajednici u kojoj živi  ‒ obitelji, prijateljima, široj društvenoj zajednici. Simone de Beauvoir je pitanje starosti promatrala s povijesnog, antropološkog, sociološkog, gospodarstvenog, političkoga i civilizacijskog motrišta. Nije govorila samo o biološkoj starosti nego je ukazivala na funkcionalnu starost i stigmatizaciju starijih kao tereta društva. Danas ne bih govorila o zločinačkom pristupu starijima, jer to ima težak prizvuk. Nemar koji danas uočavamo prema starijima mogao bi se označiti kao sramota društva.

 

Koliko je diskriminacija starijih osoba vidljiva, i koliku ulogu ima sve dulji život ljudi?

Pitanje odnosa prema starijima stječe se u obitelji. U jezgrovnim obiteljima više nema starijih i djeca ne mogu u potpunosti naučiti kako se prema njima odnositi, brinuti se o njima kad se razbole i onemoćaju, a društvo se nije pripremilo na povećan broj starijih osoba o kojima je potrebna pomoć bilo u vlastitu domu ili u stacionarnoj ustanovi. Situacija se na neki način pogoršala u ovome pandemijskom vremenu. Geslo “Misli na druge” nije palo na plodno tlo. Mnogi mlađi su, svjesni da COVID-19 za većinu njih nije teška bolest, pokazali da ih ne zanima što će biti sa starijima kad obole.

Ljudski se vijek produljio zahvaljujući otkriću cjepiva, antibiotika i poboljšanim životnim uvjetima. Starosno razdoblje može trajati tridesetak godina, čak i više. Te godine ne smiju se protratiti, nego se moraju učiniti plodonosnima onoliko koliko tjelesno i mentalno zdravlje dopuštaju.

 

Što vas je potaklo da napišete ovu knjigu?

Knjigu sam počela pisati kad sam otišla u mirovinu, shvaćajući da život ne prestaje u trenutku umirovljenja, nego se nastavlja u promijenjenim okolnostima. Svoja sam razmišljanja htjela podijeliti s onima koji će uskoro otići u mirovinu i s onima koji su se našli u tom prvom starosnom razdoblju. Dođe vrijeme kad se moramo pitati: Što ću biti kad ostarim? Za to razdoblje moramo se pripremiti.

 

Što je osmišljena starost?

Čovjek i u starosti mora svom život dati pravi sadržaj i smisao. Stariji čovjek želi biti potreban, koristan i plodonosan. Želi iskoristiti talente za koje prije nije imao vremena, uspostaviti djelotvorne odnose s ljudima, uputiti im toplu riječ, ohrabrivati ih, a mladima  prenositi svoju duhovnu ostavštinu. Valja se nositi geslom: Nemam vremena biti star.

 

Uloga duhovnosti (judaizam, kršćanstvo, islam)

Čovjek je u svojoj cjelovitosti tjelesno, duševno i duhovno biće. Duhovnom dimenzijom  otvoren je prema Apsolutnome. Vjernici kršćani, muslimani i židovi reći će da su otvoreni prema Bogu, kojeg smatraju duhovnim počelom i transcendentalnim smislom života. Židovi i kršćani pronalaze izvorište svojoj vjeri u biblijskim tekstovima, a muslimani u Kur’anu časnom, koji je dijelom inspiriran Biblijom kao Svetim pismom. Svima je zajednička vjera u jednog Boga. Bez obzira kojoj religiji pripadali, duhovnost starijih je suptilnija nego duhovnost mlađih; imaju vremena za duhovna pomagala ‒ molitvu, meditaciju i post. Neki se priklanjaju religioznosti Novog doba (New age) s nakanom da ponirući u jastvo, u sebi prepoznaju božansko, da sebe počinju smatrati spasiteljem, osobom kojoj nitko drugi nije potreban. Potrebno je napomenuti da ateisti i agnostici također posjeduju svojevrsnu vlastitu duhovnost. Promišljaju o tome kako će nakon smrti možda postati dionici neke univerzalne svemirske energije

 

Na nebu ništa novog nema…, stih je Enesa Kiševića iz pjesme koju ste uvrstiti u vašu knjigu. Koja je tajna starosti i smrti?

Pjesma Enesa Kiševića Ništa novo u kojoj promišlja o starosti, sjajno se uklopila u razmišljanja svih koji smatraju da čovjek za sobom mora ostaviti traga i onda kada ga više ne bude. O smrti je teško govoriti. Ljudi su smrt vidjeli izvana, a ne očima i spoznajom umirućega. U smrtnom trenutku čovjek doseže potpunu zrelost te s cjelovitim spoznanjem sebstva napušta pozemljarski život. Kada čovjek tajnu smrti na kraju uistinu shvati, ne može tu spoznaju više nikome prenijeti. Smrt je tajna umirućega.

 

Je li u temelju nelagode društva prema starosti strah od smrti, nepoznatog, nestajanja?

Društvo o smrti ne govori. Problem umijeća umiranja prebacio se na pojedinca i na njegove najbliže. Čovjek želi izbjeći patnju, želi da ona traje što kraće. Nitko nije ravnodušan prema smrti, jer se rastaje od svojih najmilijih. Umirućem se mora pristupiti s mnogo razumijevanja i suosjećanja i dati mu priliku da se oprosti od najbližih.

 

Pogovor knjizi napisao je nedavno preminuli Sead Muhamedagić. Kako je bilo surađivati s njim, poznavati ga?

Svi koji su poznavali Seada Muhamedagića, osobito njegovi prijatelji, posvjedočit će da je bio čovjek velike hrabrosti, mnogih talenata koje je oživotvorio i usavršio, čovjek iznimne umnosti, suosjećanja i čovjekoljublja, osoba izuzetne duhovnosti. Obogaćivao je živote svojih prijatelja, pa tako i moj. Druženje s njim bilo je u svakom pogledu plodonosno. U ušima mi trajno odzvanja zadnji stih njegova soneta Džennetski zov (Materi u Onosvijetu), kao svojevrsna oporuka: Pomaži! Daruj! – I s Dobrotom druguj!

 

„Uz spomenutu biblijsku fundiranost iznesenih promišljanja, u knjizi se našlo mjesta i za sažeto viđenje starosti očima Tore i Kur’ana.“

(iz pogovora Seada Muhamedagića)

 

O autorici

Slavica Dodig provela je gotovi cijeli svoj radni vijek kao specijalistica medicinske biokemije i laboratorijske medicine, bila je šefica Odjela za kliničko-laboratorijsku dijagnostiku dječje bolnice Srebrnjak. U Zagrebu, stekla je doktorat znanosti i znanstveno-nastavno zvanje naslovne izvanredne profesorice. Studirala je na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je ili koautorica pet sveučilišnih udžbenika, nekoliko priručnika te više od 140 znanstvenih i stručnih radova iz područja medicinske biokemije i laboratorijske medicine, dječje alergologije i pulmologije. Izradila je referentne vrijednosti za IgE u djece dobi od 1 mjeseca do 16 godina života, koje se i danas primjenjuju u dijagnostici alergija. Sudjelovala je u identifikaciji albumina Krapina i albumina Zagreb ‒ albumina koji su uvršteni u  međunarodni registar genetskih varijanti humanih serumskih albumina (Genetic variants of human serum albumin reference list).

Bila je mentor 15 diplomskih radova, 5 magistarskih radova, 3 disertacije, jednoga studentskog rada koji je nagrađen Rektorovom nagradom i triju radova nagrađenih Dekanovom nagradom. Također je bila voditeljica dvaju projekata Ministarstva znanosti obrazovanja i športa RH te voditeljica tečajeva trajne izobrazbe medicinskih biokemičara.

Za svoj rad dobila je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu rektora Sveučilišta u Zagrebu (1972.), Godišnju nagradu za znanstveni rad (2010.), Odličje Marijana Fischer Herman (2013.) i Priznanje za životno djelo (2013.)

Zadnjih godina objavila je autorske knjige: Leksikon biblijskih žena, Leksikon biblijskih muškaraca, Biblijska medicina (snimljena kao zvučna knjiga za slijepe i slabovidne; objavljena i na engleskom jeziku), Biblijska imena (objavljena i kao e-knjiga), Biblijski krajolici, Djeca i mladi u Bibliji, U potrazi za osmišljenom starošću. U kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana piše za rubriku o starosti Zlatno doba.

 

U ovoj zanimljivoj knjizi Slavice Dodig srela su se i dva suradnika koji su se već okušali u zajedničkim nastupima na raznim književnim i pjesničkim večerima, pjesničkim i glazbenim  te kulturnim i filozofskim događanjima, obojica poznati biranoj publici, omiljeni i rado viđeni baš svaki put. U privatnom životu već dugo i dobri prijatelji, Enes Kišević, autor stihova objavljenih u knjizi, te Sead Muhamedagić, autor pogovora.

 

Sead Muhamedagić, profesionalni književni prevoditelj, slobodni umjetnik, dugogodišnji aktivni član Društva hrvatskih književnih prevodilaca u stručnoj je javnosti slovio kao jedan od najvećih književnih prevodilaca u Hrvatskoj. Rođen je 1954. u Skokovima kraj Cazina u BiH, a u Zagrebu je diplomirao germanistiku i jugoslavistiku. Najviše je prijevoda objavio iz područja austrijske književnosti, austrijskih dramskih autora, a prevodio je liriku, uglazbljenu poeziju, esejistiku, književno-znanstvenu, muzikologijsku i pedagogijsku literaturu. Na njemački je prevodio poeziju hrvatskih pjesnika te književne i teorijske tekstove. Iako je bio slijep, zračio je velikim entuzijazmom u svemu sto je radio, bio je čovjek vrsne erudicije,  te ostvario veliki prevodilački, publicistički i pjesnički opus. Za svoj rad bio je i nagrađivan, kako mnogi smatraju – premalo. Dobio je nagradu Ministarstva kulture Iso Velikanović za prijevod romana Thomasa Bernharda „Brisanje. Raspad“, a za prijevod knjige Krala Krausa „Posljednji dani čovječanstva“ dobio je nagradu DHKP Josip Tabak. Još jednu istoimenu nagradu dobio je 1996. za prijevod drame Wernera Schwaba „Predsjednice“. Također dobio je i Austrijsku državnu nagradu za književno prevođenje Translatio.

Sead Muhamedagić iznenada je preminuo 4. kolovoza 2021. godine. Njegov rad i cjelokupna pojava čovjeka koji je spreman pružiti ruku prijateljstva svakome, velikog humanista, ostat će mnogima u sjećanju.

 

Enes Kišević, pjesnik i glumac rođen je 1947. godine u Bosanskoj Krupi, i nakon završene gimnazije u Ključu dolazi u Zagreb gdje 1971. diplomira glumu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Osim što ostvaruje zapažene uloge u brojnim kazališnim predstavama, filmovima, televizijskim serijama, drugim televizijskim i radijskim emisijama, Enes je i pjesnik. Nakon prve zbirke poezije „Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled“ slijedi impozantan niz od preko 30 knjiga poezije koje su slijedile. Osim što je osvajao brojne književne nagrade a zbirke poezije su mu prodavane u velikim nakladama, poznat je i po nadahnutom, osebujnom govorenju poezije domaćih i svjetskih autora, ali i originalnim, neponovljivim interpretacijama vlastite poezije. Pjesme Enesa Kiševića uvrštene su u brojne antologije i prevedene su na dvadesetak jezika.