Branko Ćopić rođen je 1. januara/siječnja 1915. godine u Hašanima kod Bosanske Krupe, a ime je dobio po pjesniku Branku Radičeviću. Život je, po svome izboru, na tragičan način okončao 26. marta/ožujka 1984. godine u Beogradu. Veliki utjecaj na njega imali su stric Nidžo, koji je radio u rudniku u Americi te ujak Andrija koji mu je usadio ljubav prema književnosti.

Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku pohađa u Banjaluci i Sarajevu te je završava u Karlovcu; na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine.

Pisac koji je obilježio niz generacija XX. stoljeća o sebi kaže: „Rodio sam se u selu Hašanima, pod planinom Grmečom, u Bosanskoj Krajini. Roditelji su mi bili zemljoradnici. Rođen sam, dakle, početkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan protiv drugoga. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući.“ (iz knjige “Dečiji pisci o sebi”, Beograd, 1966.)

U razdoblju od 1950. do 1960. godine napisao je nekoliko pripovijetki (Jeretička priča, Večera za sekretara, Odumiranje nogu) što se nije svidjelo dijelu tadašnjeg političkog vodstva. Zbog satirične „Jeretičke priče“ komunistička partija oštro ga je osudila, čak je i njegov prijatelj Skender Kulenović napisao da je Ćopić prikazao stvari „iz bablje perspektive“, a drugi su ga pisci optuživali da više piše o seljacima nego o Partiji prozivajući ga neprijateljem socijalizma, reakcionarom, anarhistom i protivnikom progresa.

Godine 1964. u Rijeci su štampana „Odabrana djela Branka Ćopića“, a u Sarajevu i Beogradu „Sabrana dela“ u 12 knjiga, dok je 1970. objavio pripovijetku „Bašta sljezove boje“ koja je desetljećima kasnije ostala u čitankama svih jugoslavenskih republika.

Pisao je na bosanskom jeziku čija je ljepota, raskoš i lepršavost došla do punog izražaja baš u njegovim djelima. Djela su mu prevođena na albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, talijanski, kineski, mađarski, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovački i turski jezik.