U Sarajevu je u ponedjeljak, 15.novembra 2021. godine, preselio na Ahiret Abdulah Šarčević, bošnjački, bosanski, bosansko-hercegovački i jugoslovenski filozof. Rođen je u Starom Majdanu, Bosna i Hercegovina, 1929. Studij filozofije završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1952. Na istom Sveučilištu odbranio je doktorsku disertaciju: Kriza povijesti i savremenost – filozofija Karla Jaspersa1967. Bio je profesor filozofije u gimnaziji u Banja Luci od 1952. do 1954. godine, radio ja na Filozofskom fakultetu u Skoplju (1954-1959), a od 1959. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojemu je predavao ontologiju, epistemologiju, estetiku, filozofiju znanosti i povijesti filozofije; bio je profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i predavač na Prima Community College u Tucsonu (Arizona, USA), penzionisan je 2000. godine. Prošao je sva univerzitetska zvanja. Uz intenzivni nastavnički, urednički i prevodilački rad, Šarčević je bio i izuzetno plodan filozofski pisac: objavio je 31 djelo iz različitih domena filozofskog istraživanja i preko 300 naučnih radova. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, član Međunarodnog parlamenta pisaca, član Društva pisaca BiH, predsjednik Udruženja za filozofiju BiH i Odbora Jugoslovenskog udruženja za filozofiju. Bio je član redakcije, glavni urednik filozofske biblioteke “Logos”. Osnivač je i direktor Centra za filozofska istraživanja. Najveći dio njegove istraživačke djelatnosti vezan je za rad  u filozofskoj biblioteci “Logos”u izdavačkoj kući “Veselin Masleša”, gdje je bio angažovan više od trideset godina. Bio je u Savjetu (ili redakciji) časopisa Filozofija (Beograd), časopisa Praxis (Zagreb), a intenzivno je pisao i angažovao se i u drugim redakcijama i časopisima koji su svoje stranice otvorili filozofiji i njezinim temama, kao što su: Dijalog, Filozofska istraživanja, Filozofija, Zeničke sveske, Odjek, Novi izraz, Treći program Radio Sarajevo itd). Učestvovao je na brojnim filozofskim simpozijima u zemlji i inostranstvu (u Beču: Fundamentalna filozofija). Pored velikog broja eminentnih nagrada, dobitnik je Svjetske nagrade za humanizam od Ohridske akademije za humanizam za 2021. godinu.

Njegova naučna angažovanost i filozofsko djelo će inspirisati generacije mladih istraživača u domenima humanističkih i društvenih nauka, kao što je uočio Sulejman Bosto, Šarčević je bio „rodonačelnik jedne filozofske zajednice srodnosti u izboru naših životnih i duhovnih svjetova i puteva koje nam je svojim djelom otvorio Abdulah Šarčević,…,zato što je on kreator i akter osebujne kulture, kojom nam je, svojim filozofskim izborima, svojim jedinstvenim stilom mišljenja i jezikom, sinkrono i dijakrono otvarao i otvorio filozofski kosmos svjetske filozofije, umjetnosti, kulture…, a svojim sluhom za polifoniju filozofskog mišljenja i jezika, kao i za polifoniju kulturnih svjetova i tradicija, oblikovao novu dimenziju mišljenja i jezika, koji su – uz svu promjenljivost društvenih, kulturnih, historijskih prilika i uz svu mijenu i smjenu takozvanih „filozofskih paradigmi“ – u Šarčevićevom filozofskom „stajanju u pitanju“ sačuvali svoj humanistički supstrat i svoj hermeneutički i kritički potencijal.“ Njegova filozofska spoznaja ne teži naprosto konceptualnom mišljenju, kao ni oblikovanju formi duhovno oblikovanog svijeta života, već nastoji dosegnuti ono neizrecivo, znajući da sve filozofske staze i vode onom neizrecivom koje je samo bivstvo, sam svijet života i njegovo vrijeme. Evidentno je da Šarčevićeva filozofsko-kritička pozicija pripada jednom drukčijem misaonom nazoru, koji će uz konstantnu kritičko-hermeneutičku vizuru iznova razvijati simultanu raspravu s najznačajnijim filozofskim umovima i stvaraocima moderne i savremene filozofije, dočim ne potire njihova shvatanja, već ih, promišljanjem, redefiniše i proširuje u novim povijesnim uslovima, kao što su: Hegel, Kierkegaard, Nietzsche, Jaspers, Adorno,  Heidegger, J. Ritter, Gadamer, K. O. Apel, J. Habermas, Hans Jonas, P. Sloterdijk,  P. Feyerabend, Karl Löwith, Kostas Axelos, W. Benjamin, Arnold Gehlen, Carl Friedrich von Weizsacker, B. Waldenfels, D. Henrich, R. Rorty, H. Lenk, Gianni  Vattimo, N. Abagnano, H. Plessner, E. Rothacker, J. P. Sartre, A. Camus, Gabriel Marcel, O. Höffe. Iako je duboko  ukorijenjen u evropskoj tradiciji, posebno njemačkoj, otvoren je bio i prema angloameričkoj filozofiji i kulturi, kao i prema Istoku, odnosno arapskom, indijskom i kineskom mišljenju. Baveći se temeljnim pitanjima povijesti filozofije, metafizike, savremene filozofske antropologije fenomenologije, etike, sociologije kulture, filozofije jezika, hermeneutike i estetike, on je iznova, unutar svoje filozofske djelatnosti, – već pola vijeka, istrajavao u svojevrsnoj kritičkoj rekonstrukciji duhovnih nauka i filozofije, rukovodeći se načelima naučne i filozofske otvorenosti, pluralnosti ljudskog mišljenja i kultura, dosljedno afirmišući načelo slobodnog dijaloga sa posebnim naglaskom na etičko načelo priznavanja Drugog u životnom, naučnom i kulturnom prostoru. Ne postoji gotovo niti jedan aspekt ljudske egzistencije u okvirima moderne i savremene epohe kojim se ovaj filozof, etičar i mislilac povijesnih mijena, nije bavio u kontekstu filozofsko-saznajnih, moralno-etičkih, društveno-političkih, estetičko-vrijednosnih i drugih misaonih zahvata prisutnih u njegovim djelima, a da ih se nije tretiralo, problematizovalo, sagledavalo, preispitivalo iz središta onoga što sobom predstavljaju ove kategorije. Iza njega ostaju brojna djela iz filozofije, metafizike, etike. I sam je Šarčević je rekao da svaka etika jeste etika odgovornosti, dočim odgovornost znači biti odgovoran za Drugo i Drugačije, bez čega je nezamisliva univerzalizacija ljudskih vrijednosti, čime se očovječuje i generiše (pre)oblikovanje etičko-moralnih svjetonazora sa vizijom i mogućnostima dosezanja i ostvarenja života u miru među ljudima i narodima. Govoreći o ljudskom svijetu i humanitetu Šarčević je rekao: “Cinizam je krajnje kompromitirao ideju humaniteta: ideja humaniteta samo je tamo zbiljska gdje zahtijeva nepovredivost (cjelovitost) života, odbacivanje svake forme nasilja i manipulacije, laži, obmanjivanja, vrlo rafinirane sofisterije i demagogije, priznavanje individualnog i drugog kao ravnopravnog partnera. Ali sadašnja najopćija tendencija vremena, prirodno, usmjerena k modelima kibernetičkih sistema, također traži jednu ne-euklidovsku filozofiju humaniteta, novo njezino pisanje i proširenje. U prvom redu, ona je negativni i kritički princip: svijest o humanitetu mora znati što neće, što hoće iskazati i raskriti.”

U svom oproštajnom govoru od profesora Šarčevića, Hilmo Neimarlija je rekao: „Profesor Šarčević je bio filozofski mislilac koji je mislio sudbinu i pitanja čovjeka i ono što je više od čovjeka,  pronicao u pojave  okolnog svijeta, i u realnost iza pojava u svijetu. U mišljenju  je  afirmirao smisao klasičnog  grčkog određenja filozofije kao prijateljevanja s mudrošću, a ne posjedovanja mudrosti, i smisao klasičnog muslimanskog određenja  mudrosti kao znanja koje se ne može prisvajati kako se hoće i kada se  hoće već se može  stjecati  samo onda kada mu se s ljubavlju i u potpunosti predaje“; a savremeni hrvatski mislilac i etičar Hrvoje Jurić u oproštajnom članku je u svoje, i u ime Hrvatskog filozofskog društva čiji je Šarčević bio član i saradnik, između ostalog, rekao: „Gotovo nepregledan spektar tema kojima se bavio ipak se dade svesti na zajednički nazivnik, a to je: čovjek, odnosno čovjekov iskon, bit i smisao, te stalna prijetnja otuđenja i težnja k razotuđenju u povijesnoj perspektivi i u pojedinim socijalno-političkim kontekstima.“ Stoga je pojave svijeta i života Šarčević misaono prožimao jasnoćom mudraca, kritički ih zahvatajući i propitujući u misaonoj dosljednosti, na način što će najzahtjevnije problematike i apstraktna pitanja prikazivati u njihovoj izvornosti, predstavljajući ih u njihovim ishodišnim implikacijama kao svakodnevna i za svakog važna pitanja u duhovnim horizontima i mijenama vremena. Po svojim humanističkim svjetonazorima bio je ukorijenjen u evropskoj tradiciji, naročito njemačkoj, ali je bio otvoren i prema angloameričkoj filozofiji i kulturi, kao i prema Istoku, odnosno arapskom, indijskom i kineskom mišljenju.

Njegovi prijatelji, kolege, studenti, saradnici, sagovornici ga se sjećaju kao individue vrlo blagorodne, uviđavne i tople prirode, pamte ga kao neposrednog sagovornika, iskričavog i duhovitog čovjeka i prijatelja, koji je volio ljude, radovao se sreći drugih ljudi, nadasve posvećenog i postojanog u svojoj misiji koju je živio dostojanstveno i mirno.  Ušao je u svjetskost evropskog duhovno-filozofskog univerzuma kao mislilac, pisac i učitelj koji je ostavio za sobom nemjerljivo duhovno blago u vidu filozofske zaostavštine koja sobom nosi misaono-duhovni univerzalizam utemeljen u iskonu i vremenu, ali i po mnogo čemu, nadvremen i nedostižan.

fotografija naslovnice izvor: www.oslobodjenje.ba

(Autor ovog teksta radi na doktorskoj disertaciji: Etički aspekti koncepcije humanizma kod Abdulaha Šarčevića)