Iza svakog slova izvire neko naše davno ja. Samo ga valja prepoznati, krenuti za njim i doći u plodno i velebno polje uspomena. Još kao klincu otac mi je govorio da pamtim događaje i ljude. Nisam znao kako, pa me otac, električar, podučio da svaku večer prije spavanja pokušam zapamtiti što sam taj dan doživio. Ujutro, kad se probudiš, govorio je, nemoj odmah skakati iz kreveta. Slušaj kako se dan budi i razmišljaj o ljudima i događajima koje pamtiš po bilo čemu.

Evo, prošlo je punih sedamdeset godina kako mi je stari to savjetovao i ja nastojim i danas tako živjeti. Navečer, prije spavanja razmišljam o danu koji je prošao, a ujutro o onome što sam dotad proživio, koga sam upoznao, s kim se družio, što smišljao itd.

Mislim da upravo zato imam dobro pamćenje. Prisjećam se stvari i događaja kad sam imao svega tri, četiri ili pet godina, kao da sam ih jučer doživio. Primjerice, negdje 1942. godine, bila je kasna jesen kad smo se našli u zbjegu, kao pravi muhadžiri. Proganjali su nas Nijemci, ustaše, četnici, Čerkezi, a mi smo danima hodali šumama i gorama zemlje Bosne ponosne. Jednoga mi je dana dosadilo to hodanje, pa sam se od kiše skrio u kut teretnoga vagona na nekom slijepom kolosijeku. Dobro se sjećam da su prethodnih dana i neka druga djeca ostajala negdje skrivena.

I nisu se vraćala nikad više. Mislio sam, ako klinac od nepune tri godine uopće može misliti, da se nisu vratili zato što su negdje našli hranu, sunce i toplinu života.

Nakon noći koje se uopće ne sjećam, našao me otac koji je zapovijedao zbjegom. I više me nije nikad puštao. Kad bi se pucalo, on bi me smjestio iza nekog drveta i pucao. Ja bih se, zaštićen stablom, igrao glistama, crvima, grančicama ili, naprosto, umorno zaspao, a on bi pucao i vikao: Okruži ih! Okruži ih! Kad bi sve prestalo, mislim pucnjava i vikanje, tata bi me mirno uzeo za ruku i krenuli bismo dalje.

Sjećam se da smo se, 1943. godine, našli u jednom selu na Grmeču. Nije se imalo što jesti. Seljani nisu imali kruha, imali su samo špek, onaj sasvim bijeli, i mlijeko. Narezali bi nam špek u mlijeko i mi klinci bismo to naprosto žderali. Spavali smo u jednoj štali. Majke bi nas posložile na slamu, kao male trupce, i prekrili nas slamom, a gdjekad i nekim smrdljivim dekama. Jedne nas je noći probudila strašna vriska. Klincu na kraju reda, tamo uz samu pregradu štale, jedna je podivljala domaća svinja odgrizla ruku.

Glad je glad, jednaka i kod svinja i kod ljudi… I sad vidim moga oca kako puca u svinju. Ne sjećam se koliko je metaka ispalio, ali znam da je dugo pucao.

Sjećam se 1945. godine kad je umrla moja mlađa sestra Leila. Imala je svega osam mjeseci. Zibao sam je u zipki. Bila je jako bolesna i stalno je plakala. Tako je jednoga dana plakala i plakala, ja sam je zibao i zibao, i onda je prestala plakati. Mislio sam da sam je uspavao zibajući je u zipki. Mama mi je tada prišla i rekla da je Leila umrla. Naravno da nisam znao što je smrt, pa sam svake noći, kad je bilo vedro, gledao u nebo. Jer je mama rekla da je Leila na nebu, pa sam je htio pronaći i pozvati da dođe, da ću je zibati i grijati, ako treba, sve dok ne odraste i ne bude velika kao ja, petogodišnji klinac. Možda i tu leži moja ljubav za astronomiju.

I danas promatram nebo, tražeći Leilu, kojoj su se proteklih godina pridružili roditelji i druga sestra, Kemila…

Pamćenje je zapravo cvijet kojega trebaš svakodnevno zalijevati. Poslije sam pamtio sve bolje i bolje. Pamtim siječanj 1948. godine kad smo doselili u Zagreb. Stajali smo na Glavnom kolodvoru i čekali tramvaj. Na Kolodvoru, tamo iza Esplanade, stajala su dva taksija i petnaestak fijakera. Tramvaji su vozili vrlo rijetko. Meni je Zagreb izgledao nestvarno. Osobito mi je nestvaran bio kip kralja Tomislava. Pitao sam oca tko je to na konju, a on mi je rekao da je to kralj Tomislav. Pa zašto ga ne skinu s konja, mi smo se borili protiv Nijemaca,Poglavnika, Draže i Kralja? E, sine moj, rekao je stari Pibo, nismo se mi borili protiv ovoga kralja, nego protiv onoga. Ovaj je bio naš, a onaj nije bio naš. Tek sam poslije shvatio značenje tih očevih rijeci. I to kad sam pročitao da je kralj Tomislav svojedobno tražio pomoć od muslimana u Španjolskoj.

Stanovali smo u Kukuljevićevoj 7, odmah u produžetku Maloga placa. Veliki plac je bio Dolac, a Mali plac taj Britanski trg. U to su doba u grad doselili mnogi iz raznih provincija. Vladalo je siromašno, nemaštovito raspoloženje, jer se ništa nije imalo. U prazne stanove u Kukuljevićevoj doseljavali bi partizani s obiteljima. I odmah iz stana izbacivali sve što je podsjećalo na Aziju, Malu Aziju i BuržoAziju. Tako se na cesti našlo mnoštvo vrlo vrijednih stvari. Meni su zapravo sve te stvari bile nevrijedne, jer tko je tada uopće mislio da su knjige, umjetničke slike, glasoviri itd. vrijedne stvari? Međutim, kad sam vidio pravo pravcato brdo knjiga, razbacanih ispred broja devet, u meni se nešto pobunilo.

Naravno, nisam volio knjige. Naprotiv. Međutim, neki mi vrag nije davao mira, pa sam majci rekao za knjige. I rekao sam joj da bi bilo dobro da te knjige prenesem doma. Ionako nam je stan bio prazan (spavali smo na podu, imali jedan ormar, seharu i krevet na kojem su spavali mama i tata…). Mama je rekla da moram čekati oca, jer ona nije mogla ni umjela odlučivati. Naime, moja je majka, premda iz ugledne i bogate obitelji, bila nepismena; završila je svega dva razreda pučke škole.

Kad je otac došao kući s posla, rekao sam mu za knjige i on je rekao da je to u redu. Štoviše, pomogao mi je da knjige prenesem u stan i složim ih u kutu sobe u kojoj sam spavao sa sestrom. Bilo ih je više od šest stotina i to je moja prva biblioteka. Dosta sam knjiga sačuvao i nalaze se još i danas u jednoj od moje četiri obiteljske biblioteke.

Dakako, tamo su knjige stajale i skupljale prašinu.

Negdje početkom 1951. godine, stari je trebao održati uvodni govor na sjednici Gradskoga sindikata, kojega je bio potpredsjednik. Nekoliko večeri prije te sjednice, moj je stari duboko u noć čitao jednu od sedam knjiga Izabranih djela K. S. Gjalskoga. To je činio i noć prije sjednice. Pitao sam ga zašto čita knjige, a ne piše govor, kao što je običavao? Rekao mi je da bi pisao, ali mu fale riječi. A u ovim knjigama ima ih puno!, rekao je.

Budući da sam bio vrlo maštovito dijete, smatrao sam da su knjige glupost. Za svaki sam slučaj išao provjeriti, jer u nas je otac rijetko govorio, a kad bi štogod rekao, onda je to bilo vrlo mudro. I tako sam počeo čitati. I još nisam prestao.

Pamtim da sam bio površan, ali i vrlo temeljit kad bih nešto radio. Imao sam dvije godine mlađu sestru, koja je baš tih godina (riječ je o 1949.) teško oboljela (i preživjela i živjela, živjela… sve do nedavno, hvala budi Životu, a sad je moram tražiti među zvijezdama).

Mama je radila u nekoj tvornici, mislim u Unionu, današnji Kraš (Gustav Krklec: Borio se, borio/ i u keks pretvorio,/ Heroj naš,/ Josip Kraš!), a tata u tvornici akumulatora Munja, tamo gdje je danas zgrada INE u Držićevoj.

Ja sam morao čistiti prilično velik stan. Imao sam devet godina i baš mi se to nije radilo. Ali moralo se, jer su mama i tata, zajedno sa mnom, kad nisam imao školu poslijepodne, išli na dobrovoljni rad. Gradili smo najprije tramvajsku prugu u Moskovskoj ulici (to je danas Vukovarska), a potom i novu izložbenu prostoriju Zagrebačkog velesajma (danas je to Tehnički muzej, nasuprot Studentskoga centra i Cibonina tornja).

Jednog me je petka, travnja mjeseca 1948. otac vodio, mislio sam na džumu. Majka me okupala, svečano obukla, a otac me poveo prema džamiji. Sve oko džamije bilo je ograđeno, a iza ograde dizala se silna buka i prašina. Rušili su munare. Otac mi je rekao:

– Ovo nije dobro, ali, sine, uvijek upamti da si musliman.

– Zašto tata?, pitao sam.

– Zato, odgovorio mi je stari komunist i partizan, što ti Islam propovijeda da stalno učiš, da više znaš, jer ako znaš, onda si korisniji od drugoga koji manje zna. I zato što naša Knjiga govori: U vjeri nema prisile. Pravedna je, brate…

Volio sam hodati čistim zagrebačkim ulicama. Tako sam na sjevernoj strani Dalmatinske, u onoj lijepoj zgradi na uglu s Frankopanskom, vidio izlog nekog fotografa. Sjećam se da mi je otac u to doba govorio da ono što čovjek ne može upamtiti, pamti knjiga i fotografija. Knjiga sam imao, fotografija nisam. Zato sam odlučio da ću skupljati svaki novčić i fotografirati se baš tu u Dalmatinskoj. Nakon mjesec dana uštedio sam dovoljno para da se fotnem. Cijepao sam drva susjedima, nosio im ugljen i drva, činio razne sitne usluge za sitnu lovu, pa se u mjesec dana nakupilo toliko da se mogu fotkati. U to smo doba bili vrlo siromašni.

Bila je zima. Zimi sam bio odjeven samo u košulju, vestu i kratki kaputić, kratke hlače i duge čarape, svezane iznad koljena, zima, zima, e pa šta je… I tako se fotnuo. I platio unaprijed.

Nakon nekoliko dana, fotke su bile gotove. Podigao sam ih, zatim uredio cijeli stan da se sve sjajilo od čistoće. Kad su roditelji došli doma, pohvalili su me da sam dobro pospremio stan. Rekao sam da nisam ja, nego da je bio neki dječak koji je zapravo sve sam učinio. Koji dječak?, upitno su me pogledali. Rekao sam da ne znam ime, ali mi je ostavio sliku.

I pokazao im svoju fotku.

Mama me je svega izljubila, a otac me dugo gledao. Zašto si se fotografirao?, pitao me.

– Rekao si da slike pamte kao knjige, pa sam htio da ova fotografija upamti doba kad sam svakodnevno čistio stan.

I danas sam, prije nego što sam sjeo da napišem ovaj tekst, dobro očistio stan.

I znate što? Otac je bio u pravu: fotografije doista, kao što vidite, pamte!

Otac je uvijek bio u pravu.


SLIKA KEMALA MUJIČIĆA IZ MLADIH DANA