U dvorani Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu, 6. listopada otvorena je izložba Donata Orlića koju je autor naslovio „Mediteranski akord“.

Donat je rođen u Zagrebu 1971. godine u obitelji likovnih umjetnika, majke Alme Orlić, akademske slikarice i restauratorice i oca Ante Orlića, akademskog kipara, tako da i nije čudo da se i Donat posvetio likovnoj umjetnosti.

„Nitko me nije tjerao na to, čak dapače, roditelji su željeli da studiram nešto ‘pametno’, korisno za život, ali nije bilo moguće da se kao dijete likovnih umjetnika bavim nečim drugim. Atmosfera u kući bila je uvijek poticajna za likovni rad, pa sam tako nakon srednje Škole za primijenjenu umjetnost upisao Akademiju likovnih umjetnosti i diplomirao u klasi profesora Vasilija Jordana“, kaže Orlić.

Otkad je završio likovnu akademiju, Donat je 10-tak godina sudjelovao na likovnim kolonijama, davao je radove u dobrotvorne svrhe, a sad se osim slikanjem bavi restauratorskim radom i antikvitetima.

„Slikanjem se ne bavim profesionalno i to mi daje slobodu da slikam kako želim“, ističe.

Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i redovito sudjeluje na njihovim recentnim izložbama, a imao je ukupno deset samostalnih.

„Radim u tehnici akvarela i ulja na platnu“, objašnjava. „Volim pejzaže. Mediteranski motivi, Dugi otok, Sali, to je mjesto gdje ljetujem. Moj otac je odande, tamo imamo kuću. Nije mi u cilju biti komercijalan, dopadljiv, moderan, nego slikarstvo shvaćam kao način izražavanja doživljaja i osjećaja u prirodi, pejzažu. Želim izraziti emocije. Moje slikanje je sevdah izražen kistom i bojama“.

Donat to ne govori tek onako radi usporedbe, nego se intenzivno bavi pjevanjem i sevdahom već dugi niz godina. Kako je počelo?

„Prije 12 godina bio je koncert Ansambla Bosana u prostorijama društva Napredak u Bogovićevoj. Slučajno sam došao, volim i osjećam sevdah pa me to zanimalo. Svidjelo mi se to što sam čuo pa sam pitao primaju li nove članove. Došao sam u Ilicu, susreo se s Fuadom Ahmetspahićem koji je tada vodio ansambl. Čudio se da nekog tko nema korijene u Bosni zanima sevdah. Pitao me koje pjesme volim, a ja sam nabrajao puno njih tako da se ponovo začudio i rekao: Ma znaš, dođi ti kod nas, da si i Kinez, samo da pjevaš“.’

Tako sam došao na prvu probu zbora što me je osvojilo. Vidio sam PRAVE instrumente – pravu harmoniku, bubnjeve, gitaru, violinu… Danas se najčešće može čuti sintesajzer, nešto umjetno, a ovdje je sve bilo pravo. Čim sam došao vidio sam da sam i ja na pravom mjestu. I dalje dolazim, uvijek s velikim guštom, veseli me to. Pjevam i sa zborom i solo, što mi ispunjava srce. Ljudi su neposredni, simpatični, prirodni, sa smislom za humor. Uživam ovdje s njima, osjećam se prihvaćenim.

Uvijek sam volio pjevati, ali me nitko nikada nije ozbiljno shvaćao, nisam školovao glas. Ali, prije 13 godina sam upoznao Arianu Philipp, opernu pjevačicu koja je rođena u Sarajevu, a živi u Zagrebu i molio sam ju da me poduči, da bih želio školovati svoj glas. Rekla je da može, ali da se pripremim na to da će se pjevati vokalize, kompozicija starih Talijana, operne arije. I, sve to sam prošao.

Biram repertoar. Ima pjesama koje su teže i kod njih je važna pratnja pa Edin Džaferagić s harmonikom i ja tu dobro surađujemo. Sevdah se može usporediti s bosanskim loncem. Heterogenog je karaktera, potiče iz nekoliko kultura pjevanja ali je kao i bosanski lonac pokupio sve najbolje sastojke pa je na kraju jedinstven i prekrasan. Sevdah mi se sviđa jer omogućuje pjevaču da vrlo slobodno izrazi emociju.

Pitali su me kakve veze ima mediteranski pejzaž sa sevdahom. Rekao sam da ima jako puno jer mediteranski pejzaž obiluje strašću i toplinom jednako kao i sevdah. Jesam li izlagao u Bosni? Bio sam dva puta na likovnoj koloniji u Neumu, i oba puta sudjelovao na grupnoj izložbi.

Mislim da nam umjetnost, slikarstvo, pjevanje, glazba, trebaju poslužiti kao vodilja u povezivanju, druženju, uljepšavanju i obogaćivanju života.“

Ciklus ulja na platnu koji čini ovu izložbu nastao je za vrijeme autorovih boravaka na Dugom otoku, njegovoj „djedovini“ kako voli reći.

“Osjet mora, kamenja i mirisavog bilja poticao je u meni osjećaje koje sam prenio u svoje slike. Paleta boja kojom sam to izrazio dočarava doživljaj koji nalazim u naoko običnim prizorima u prirodi. Tako se stvara sklad i sazvučje kompozicije izvedene bogatim spektrom suptilnih tonova. Ravnoteža u prirodi te ljepota i iskrenost kojima težim neiscrpan su mi izvor inspiracije, bilo da slikam ili pjevam“ (Donat Orlić o svom radu uz predstavljanje izložbe).