Književna nagrada Predrag Matvejević za 2021. godinu dodjeljuje se Borčetu Panovu za knjigu “Brijanje Balona” u prijevodu Duška Novakovića.
Izvan konkurencije za nagradu izabrana je i knjiga poezije Errija De Luce, Potkožne tetovaže, nedavno objavljena u hrvatskom prijevodu Tvrtka Klarića u Zagrebu i Novom Sadu, a čija se tematika uvelike povezuje s ovim područjem, kao i uopće s migracijama na Mediteranu.
Svečana dodjela nagrade održat će se 7. studenoga/novembra u 17.30 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović u Zagrebu.
Žiri književne nagrade ranije je odlučio u uži izbor uključiti šest od gotovo sedamdeset pristiglih knjiga, abecednim redom autora: Jelena Lengold, Odustajanje; Sanja Lovrenčić, Kabinet za sentimentalnu i trivijalnu književnost; Semezedin Mehmedinović, Ovo vrijeme sada; Borče Panov, Brijanje balona; Marko Tomaš, Pisma s juga; Vladislava Vojnović, Epizodisti i junaci. Izvan konkurencije za nagradu izabrana je i knjiga poezije Errija De Luce, Potkožne tetovaže, nedavno objavljena u hrvatskom prijevodu Tvrtka Klarića u Zagrebu i Novom Sadu, a čija se tematika uvelike povezuje s ovim područjem, kao i uopće s migracijama na Mediteranu.
Književnu nagradu Predrag Matvejević u srpnju ove godine pokrenuli su zagrebački portal Radio Gornji grad i Matvejevićeva kći Suzana Matvejević u suradnji s Manjinskim društvom pisaca (MDP), a prvi javni poziv za sudjelovanje bio je raspisan do 1. rujna. Kako je istaknuto, ta će se nagrada dodjeljivati za književno djelo bez obzira na žanr, odnosno za eseje, pripovijetke, poeziju, romane ili hibridne forme koje, uz neupitnu književnu kvalitetu, odražavaju vrijednosti uključivosti, otvorenoga društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora te humanističke vrijednosti koje je zastupao Predrag Matvejević.
Publicist, književni teoretičar i esejist Predrag Matvejević rođen je u Bosni i Hercegovini, u Mostaru 7. 10. 1932. i preminuo u Zagrebu 2. 2. 2017. godine. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Zagrebu, doktorirao 1967. na pariškoj Sorbonnei iz komparativne književnosti i estetike. Predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1958.-1991.). Bio je profesor na više svjetskih sveučilišta, od 1994. do 2007. na slavistici sveučilišta Sapienza u Rimu. Bio je predsjednik Hrvatskog centra međunarodnog udruženja književnika, pjesnika i esejista PEN-a (1980.-1989.) i počasni predsjednik međunarodnog PEN-a. Kao suradnik kulturne rubrike pariškog lista Le Monde pisao je tekstove o južnoslavenskim književnostima, posebno o Miroslavu Krleži. Matvejevićeva knjiga “Razgovori s Krležom” (1969.) smatra se jednim od temeljnih dokumentacijskih djela o Krleži, kako se naglašava, značajna i zbog rasprave o problemu angažiranosti i tendencioznosti u književnosti. Njegove velike teme su i Mediteran i Kruh o kojima je pisao u svojim knjigama koje su mu donijele svjetsku slavu. Njegov “Mediteranski brevijar” (1987.) preveden na više od 23 svjetska jezika dobio je mnoge ugledne nagrade. Samo u Italiji, “Mediteranski brevijar” imao je više od deset izdanja, a u Francuskoj nagrađen je za najbolju knjigu na stranom jeziku 1992. godine. Objavio je i kultnu knjigu o Veneciji “Druga Venecija” (2002.), a kao angažirani intelektualac sudjelovao je u mnogim književnim i društvenim polemikama (“Otvorena pisma” 1985. “Te vjetrenjače” 1977.). Među ostalim, autor je knjiga “Istočni epistolar” (1994.), “Bivši« svijet” (Le Monde “ex”, 1996.), “Gospodari rata i mira” s Vidosavom Stevanovićem i Zlatkom Dizdarevićem (1999.) i “Druga Venecija” (2002.).
„Svakako, on se vidio Don Quijoteom (otud i naslov Te vjetrenjače), skromnim vitezom koji ispravlja nepravde i krive Drine, francuskim đakom kojem su glavni uzori bili Voltaire, Emil Zola i Jean Paul Sartre po njihovom javnom angažmanu, no njegova je širina ustvari bila daleko veća: kultura koja je sezala barem od Urala, prostirala se diljem lijepe naše i sadašnje i bivše države, obuhvaćala sav Mediteran i protezala se do obala Atlantika. Sin ruskog oca, koji je 1921. napustio Odesu i došao studirati pravo u Kraljevini Jugoslaviji uzdržavajući se sviranjem klavira po kavanama pa je, postavši sudac, poslan na službu u Hercegovinu, i majke Hrvatice koja je radila kao sekretarica u odvjetničkoj kancelariji Madirazza u Mostaru kako bi podigla sedmero braće i sestara i uzdržavala nepismenu majku, mali je Predrag od početka znao što znači biti drugačijim… Od oca Vsevoloda nije stekao samo ime, nizak rast i sklonost glasoviru, već i čudesno pamćenje, te kozmopolitsku kulturu. Ono što se manje zna jest da je od majke naslijedio nevjerojatnu velikodušnost, radinost i širokogrudnost, kao i emotivnost i osjećaj odgovornosti za sve oko sebe. Iz toga je možda potekla i njegova nesanica koja ga je mučila cijeloga života“, napisala je Suzana Matvejević, njegova kći i nasljednica autorskih prava, povodom ustanovljavanja književne nagrade s njegovim imenom.