Alma Demirović ovih je dana uzburkala hrvatsku javnost svojom otvorenošću, kritičkim pristupom cenzuriranim temama, te skretanjem pozornosti i roditeljima ali i cjelokupnoj javnosti na potrebu ozbiljnog promišljanja prije dopuštanja djeci da se cijepe protiv Covida 19. Riječ je o ozbiljnoj znanstvenici s velikim brojem radova u indeksiranim znanstvenim časopisima, doktorici medicine, specijalistici patologije, ujedno i predsjednici Hrvatske udruge roditelja aktivista. Odlučili smo joj postaviti nekoliko pitanja, uvjereni da se o svakom fenomenu mora razgovarati, da se o svemu može otvoreno i kritički govoriti, te da u demokratskom društvu ne smije biti cenzure niti pritisaka na osobe (posebno znanstvenike) koji skreću pozornost na moguće probleme.

 

Redakcija: Doktorice Demirović, doživjeli ste svojevrstan ‘šok legitimiranja’ znanstvenice na press konferenciji na kojoj ste željeli skrenuti pozornost hrvatskoj javnosti na podatke koji ukazuju na problematičnost inicijative da se protiv Covida 19 cijepe (sva) djeca u Hrvatskoj.

U Rijeci je 27. lipnja ove godine organizirana konferencija za medije povodom javnih poziva roditeljima da dovedu djecu na cijepljenje u riječku sportsku dvoranu Zamet. Pozvana sam održati govor kao predstavnica Hrvatske udruge roditelja aktivista, s obzirom na dugogodišnje iskustvo s tematikom cijepljenja djece, a uzimajući u obzir i moje medicinsko znanje. Budući da u javnom prostoru nema mogućnosti otvorene rasprave o toj temi smatram iznimno dragocjenom svaku priliku da se zainteresiranoj javnosti pruže potpune informacije te barem potakne i stručna i javna rasprava. Sadržaj mog govora, ali i drugih govornika, u skladu je s dostupnim službenim statističkim, znanstvenim, stručnim podacima kao i podacima iz prakse vezanima i za COVID i djecu te za cjepivo protiv COVID-a i djecu. Najvažniji zaključak je da ne postoje znanstveni podaci koji govore u prilog tome da je rizik cijepljenja djece protiv COVID-a manji od eventualne koristi. Štoviše, prema preliminarnim podacima iznesenima u SAD-u na nedavnom sastanku njihovog nacionalnog Savjetodavnog odbora za imunizaciju (ACIP meeting od 23. lipnja 2021.), primijećen je značajno uvećan rizik obolijevanja od upale srčanog mišića i njegove ovojnice (miokarditis/perikarditis) nakon druge doze mRNA cjepiva u dobnim skupinama 12-17, 18-24 te 25-29 godina kod oba spola. Primjerice, u dječaka starosti 12-17 godina očekivana incidencija navedenog srčanog poremećaja u općoj populaciji iznosi između 0 i 4 slučaja dok je kod cijepljenih zabilježena incidencija od čak 128 slučajeva, a što je najmanje 32 puta veća učestalost. Ovdje treba napomenuti da su u ovu statistiku ušli samo slučajevi zabilježeni u prvih sedam dana od dana primitka 2. doze cjepiva, iz čega se da zaključiti da je stvarni broj slučajeva i puno veći, osobito kada se uzme u obzir činjenica da se tek manji dio nuspojava uopće i prijavi jer se radi o tzv. pasivnom sustavu praćenja nuspojava. Dodatno, tehnologija predviđenog cjepiva je nova, tzv. mRNA tehnologija, koja nikada dosad nije bila u masovnoj upotrebi u funkciji prevencije zarazne bolesti niti za odrasle, a kamoli za djecu. Poznato je i da cjepiva koja se koriste nisu dobila standardno odobrenje, već uvjetno odobrenje te da su klinička ispitivanja još u tijeku. Sam događaj protekao je u dostojanstvenom i mirnom tonu. No, naknadno je uslijedio šok jer mi je pristupio policajac kako bi uzeo moje osobne podatke, no propustio je navesti pravni temelj unatoč mojim opetovanim zamolbama. To je u meni pobudilo nepovjerenje i strah. Što je bio povod pokušaja legitimiranja i što se tada u Rijeci zapravo odigralo, teško mi je utvrditi. No, postoji snimka cijelog događaja i dostupna je javnosti pa je najbolje da onaj tko želi, sam donese svoj sud o „incidentu“.

 

Redakcija: Voditelj ste Hrvatske udruge roditelja aktivista. Što je osnovni zadatak te udruge i uspijevate li skrenuti pozornost mainstream medija na vama interesantne teme?

Hrvatska udruga roditelja aktivista (HURA) se zalaže za promicanje, očuvanje i zaštitu prava djece i roditelja s naglaskom na pravo na zdrav život i pravo na zdravstvenu zaštitu, te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda s naglaskom na pravo osobnosti. Jedina smo udruga u Hrvatskoj koja se vrlo proaktivno bavi cijepnom tematikom što je rezultiralo da tijekom svoga rada i djelovanja prikupimo vrijedna saznanja o brojnim praktičnim, etičkim, znanstveno-medicinskim i pravnim stavkama vezanim za samo provođenje Programa obaveznog cijepljenja. Cilj djelovanja udruge je poboljšanje cijepne prakse u smislu realizacije najviših sigurnosnih standarda te usklađivanje prakse sa zakonom. Tijekom svoga rada i bogatog iskustva detektirali smo nekoliko važnih propusta u sustavu cijepljenja čije bi otklanjanje doprinijelo poboljšanju zdravlja građana. Izdvajam najvažnije:

  1. Grubo i sustavno krši se institut informiranog pristanka, tj. pravo na suodlučivanje zagarantirano pravnim izvorima koji su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona i drugih podzakonskih akata.
  2. Ne postoji praksa nadzora nad provedbom članka 145. Zakona o lijekovima kojim je za zdravstvene radnike propisana obaveza prijave svih sumnji na nuspojave lijekova/cjepiva. Liječnici koji provode Program obavezne imunizacije nisu u dovoljnoj mjeri osviješteni o ovoj zakonskoj obavezi. Roditelji se štoviše čak i prečesto nalaze u situacijama da im liječnik koji je proveo cijepljenje negira nuspojavu deklariranu u Uputi o lijeku za pojedino cjepivo, te posljedično inzistira na cijepljenju djeteta koje je imalo prethodnu reakciju na cjepivo i riskira pored narušenja djetetovog zdravlja cijepljenjem, njegovo pogoršanje zdravlja što je neodrživo s pravnog, bioetičkog i medicinskog aspekta. „Primum, non nocere.“
  3. Cjepiva se prečesto uvoze tzv. interventnim uvozom, a bez regulatornog okvira. Iako je prema važećem Zakonu o lijekovima najkasnije do 28. listopada 2014. godine trebalo donijeti podzakonski akt iz čl. 128.st.3. Zakona o lijekovima koji bi precizno uredio “uvjete za davanje suglasnosti” za unošenje i uvoz cjepiva (koja zakon svrstava unutar grupe “imunološki lijek”) nadležni ministar (a bilo ih je više koji su obnašali tu funkciju kroz to vrijeme) to još uvijek nije učinio.
  4. Svjedočanstva roditelja koji se obraćaju udruzi potvrđuju lošu cijepnu praksu koja uvelike odstupa od regulatornog okvira, a time i propisanih, najviših sigurnosnih standarda za svakog pojedinca. Navedeno se poglavito odnosi na već spomenutu učestalu praksu inzistiranja na cijepljenju djece unatoč kontraindikacijama (prethodnim reakcijama na cjepivo), a što je u suprotnosti s važećim propisima i povlači zakonsku odgovornost odgovornih osoba.

Velika nepravda i količina generiranih problema u provedbi cijepljenja djece proizlazi upravo iz same zakonske obaveze kojom se, osim što se uvelike grubo i sustavno krše ljudska prava i temeljne slobode, narušava i meritorna komunikacija i mogućnost partnerskog odnosa između liječnika i roditelja a to ne odgovara najboljem interesu i dobrobiti djece.

No, mediji uporno usmjeravaju fokus na pogrešnu tezu „za i protiv cijepljenja“. Smatram da se time ciljano potiskuje m e r i t u m  u drugi plan, a taj je da se cijepljenje u Hrvatskoj, u praksi provodi na način koji nije u skladu s važećim propisima i najvišim sigurnosnim standardima. Svi gore postojeći problemi sustava cijepljenja u medijskim izvještajima su gotovo redovito prešućeni.

Zašto je tome tako, možemo samo nagađati, no imajmo na umu da smo u povijesti već mnogo puta svjedočili tome kako su odluke vezane za javnozdravstvenu politiku više koristile korporativnim interesima nego interesima malog čovjeka.

 

Redakcija: Posebno je važno nastojanje udruge da pojasni ‘utjecaj mjera protiv korone na djecu’. Koje su osnovne poruke?

Kao predsjednica udruge sam se još u kolovozu 2020. godine, neposredno prije početka školske godine, a povodom najave rigoroznih epidemioloških mjera u školama obratila službenim dopisom ravnateljima svih osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj te nadležnom Ministarstvu. U tome obraćanju, koje je bilo utemeljeno na već tada dostupnim znanstvenim podacima, naglasila sam kako su zabrinjavajuće mjere koje kontinuirano mogu održavati razvijanje straha kod djece – u ovom slučaju straha od bolesti. Tim više što djeca ovom bolešću nisu ozbiljno ugrožena niti predstavljaju značajan potencijalni rizik za okolinu. Djeci je za normalan rast, razvoj i sveukupno zdravlje potrebna sigurna i stabilna okolina u kojoj se neće poticati socijalno otuđenje i ograničavanje kontakta s vršnjacima. Svako ograničenje kretanja i disanja i poticanje socijalne otuđenosti ostavlja trajne tragove na psihofizičko zdravlje djeteta.

 

Redakcija: Skrenuli ste pozornost i na negativan utjecaj mjera protiv korone na obrazovanje, socijalizaciju, zdravstvenu zaštitu, fizičko zdravlje… Čini se da ‘proizvodnja straha’ u populaciji koja (kako ste rekli u jednom nastupu na televiziji) nije najizloženija koroni bitno negativno utječe na razvoj djece. Koji su pokazatelji?

Jedan od najvećih učinaka tzv. korona-mjera očituje se u porastu psihičkih problema djece i adolescenata. Prema jednom istraživanju iz Njemačke, svako treće dijete ima psihičke posljedice, od kojih mnogi i teške.

Također, prekid redovnog školovanja prelaskom na online nastavu u prosjeku trajno smanjuje dosege djece u obrazovanju nanoseći im veliku štetu u budućoj kvaliteti života, ali i ogromnu psihološku štetu.

Utjecaj prekida normalne nastave je toliki da se čak procjenjuje da je broj izgubljenih godina života djece zbog propuštene edukacije veći nego bi bio da su škole ostale otvorene.

Iskustva hrvatskih liječnika govore o porastu broja djece i adolescenata s primjerice glavoboljom, vrtoglavicama, općom slabosti, trncima u rukama i nogama i bolovima u trbuhu u čijoj podlozi se ne nalazi nikakav organski poremećaj, već isključivo psihološki što se tumači kao izravna posljedica zatvaranja i socijalne otuđenosti te pojačane izloženosti „ekranima“.

Iako već sada vidljive, posljedice korona-mjera na sveopću dobrobit i zdravlje djece su trenutno nesagledive.

Atmosferi širenja straha među djecom doprinose i maske koje su djeca primorana nositi u školama, nametanje fizičkog udaljavanja, dezinfekcije itd. Zamislite samo, kako je odrastati u takvim stresnim uvjetima.

Stres opasno narušava zdravlje. Pa tako, brojni ugledni stručnjaci objašnjavaju i način na koji izloženost stresu dovodi do slabljenja imunološkog sustava. Stresni doživljaji povezani su s pojačanom aktivnošću simpatičkoga dijela vegetativnoga živčanog sustava i s promjenama u izlučivanju nekih hormona, što može prouzročiti značajno smanjenje učinkovitosti imunološkoga sustava. Upravo o tome govori i nedavno objavljena knjiga „Klinička psihoneuroendokrinoimunologija“ urednica Vide Demarin i Sanje Toljan u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Orlando Medicusa. Autori ističu činjenicu da je, zajedno sa živčanim i endokrinim, imunološki sustav jedan od tri glavna integrativna sustava u višim organizmima. Sve više dokaza pokazuje prisan odnos između imunološkog te endokrinog i živčanog sustava: psihoneuroendokrinoimunološki sustav može utjecati na imunološki odgovor, a time i na sposobnost organizma da se nosi s bolešću, i obrnuto, imunološki sustav može utjecati na neuroendokrine funkcije (izvor https://www.medix.hr/klinicka-psihoneuroendokrinoimunologija-pnei).

Želimo li doista prepustiti svoju djecu stanju neprestane napetosti, straha, neizvjesnosti i stresa?!

 

Redakcija: U jednom svom javnom nastupu povukli ste paralelu između smanjenja cijepljenja djece i smanjenja smrtnosti djece…. Vaše su riječi odjeknule gotovo bogohulno… Je li hrvatska javnost spremna čuti takve informacije?

Moram naglasiti da to nije moja osobna paralela, već se radi o službenim podacima iz jednog izvješća koje sam samo iznijela u javnost. Dakle, prema podacima američkog CDC-a (pandan našem HZJZ-u) u periodu od 11 tjedana tijekom lockdown-a umrlo je 1465 djece manje nego u istom periodu 2019. godine. Najveći udio u smanjenju broja smrti upravo se odnosi se na malu djecu (najviše dojenčad, te djecu do 4 godine). To je upravo dob kad se najviše cijepi.

Podaci govore o naglom padu smrtnosti male djece između veljače i svibnja 2020. No, stopa je nastavila padati do 1. rujna 2020. godine ukupnim smanjenjem smrtnosti od približno čak 50 djece tjedno ili 12,5%. Iz istog izvora vidljivo je i da su stope cijepljenja djece naglo pale kad su se u ožujku 2020. dogodile prve hitne mjere zaključavanja. Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) izvijestio je i o smanjenju broja administriranih doza cjepiva protiv gripe za više od 2 milijuna od ukupnog broja doza koje su naručene od kraja ožujka do početka travnja. Narudžbe samo za cjepiva protiv ospica opale su za više od 300 tisuća doza.

Djeca nisu cijepljena jednostavno zato jer su otkazani svi rutinski posjeti liječniku. O uzročno posljedičnoj vezi između smanjenja stope cijepljenja i smanjenja broja slučajeva primjerice sindroma iznenadne dojenačke smrti ne može se ovaj čas sa sigurnošću zaključivati no ovi podaci zasigurno plijene pažnju i zaslužuju daljnja neovisna istraživanja. (https://www.rescuepost.com/files/lessons-from-the-lockdown-vf-6-17-20—new-layout.pdf)

 

Redakcija: Relativno rijetko se u Hrvatskoj javljaju znanstvenici koji otvoreno govore o nesigurnosti cijepljenja (posebno djece). Kako to tumačite?

To bi pitanje bilo zanimljivo postaviti njima. Osobno smatram da su razlozi za to kompleksni. Prema mome dosadašnjem iskustvu radi se o čvrsto izgrađenom stavu u kombinaciji s površnim poznavanjem tematike. No kao najvažniji moment ipak iskače nedostatak motivacije. Prvo, motivacije za dodatno učenje i istraživanje ove kompleksne teme, a zatim i motivacije javno o tome progovoriti. Naravno, nije ugodno izlaziti iz zone komfora i plivati uzvodno.

 

Redakcija: U Vama se spajaju (uzajamno osnažuju) osobno iskustvo (iskustvo s Vašim djetetom – Iman) i znanje znanstvenice. Kako iz te perspektive razumijete nastupe znanstvenika medicine koji nerijetko imaju ‘naučene stavove’ koje gotovo da automatizmom izgovaraju…

Mojoj kćeri se desio jedan nepovoljan ishod cijepljenja u vidu autoimune bolesti. Do tog trenutka sam kao zdravstveni radnik o cijepljenju imala načelni afirmativni stav i nikada nisam temu cijepljenja detaljnije analizirala. Tek nakon ozbiljne, dugotrajne i pažljive analize shvatila sam da je tema izuzetno kompleksna i zahtjevna te nikako nije crno-bijela kako se često predstavlja i stručnoj i široj javnosti. Kako sam već i spomenula, osim ključnog momenta motivacije, doista je potrebno uložiti ogroman trud za istražiti sve činjenice, pročitati literaturu, sudjelovati na stručnim simpozijima, putovati, odraditi silne sastanke, odgovarati na bezbrojne poruke i sve to kako biste samoinicijativno promijenili svoje duboko usađeno mišljenje. U šali nekad kažem kako sam uloženu energiju, znanje, vrijeme i trud u izučavanje teme cijepljenja komotno mogla uložiti u još jedan doktorat – i bila bih brže gotova. Naravno da to nije lako, a u nedostatku motivacije je i nemoguće. No moja motivacija je ljubav, a ona je izniman pokretač. O motivaciji ili izostanku motivacije drugih ljudi nije zahvalno govoriti.

 

Redakcija: O cijepljenju ste govorili i kao sredstvu diskriminacije i  uvjetovanja daljnjeg života (kao put uvođenja totalitarnih tendencija). Možete li pojasniti?

Ono što je jednom dijelu javnosti bilo uočljivo je činjenica da se niz represivnih mjera donosio bez nedvojbeno jasne potvrde u činjenicama i dostupnim stručnim i znanstvenim podacima. Sveopći dojam nekako je da je tzv. „struka“ izgubila integritet zbog preočitog upliva politike i interesa industrije. Nažalost, to je dovelo do gubitka povjerenja u biomedicinsku znanost. A to je lijepa znanost, koja treba služiti za dobrobit ljudi. No, u praksi i realnom životu nažalost djeluje kao da su brojni drugi partikularni interesi ispred interesa dobrobiti čovječanstva. Financijski i politički interesi određenih skupina jednostavno ne bi smjeli imati prednost pred interesom svakog čovjeka da sačuva svoje zdravlje. Gotovo svi oblici psihičkih pritisaka od početka korona priče mogu se nazvati zlostavljanjem. Svakodnevno, grubo, neumorno izvještavanje prvo o brojevima umrlih, testiranih, bolesnih, a zatim o broju cijepljenih i necijepljenih, prijetnje i ucjene necijepljenima, sve je to ogroman i za neke neizdrživ psihički pritisak (zlostavljanje). Služili su i služe širenju nesigurnosti, panike i straha, a kada je čovjek u stanju panike i straha razum mu je uvelike blokiran.

Zastrašujuće je i to kako smo u proteklom COVID razdoblju svjedočili neviđenim oblicima cenzure na raznim razinama. Jedna od njih je cenzura znanstvenika pri publiciranju znanstvenih radova, cenzura na velikim videokanalima, društvenim mrežama itd. A ispostavilo se da su neovisni znanstvenici koji su takvu cenzuru doživjeli nesporno bili u pravu. Tu bih navela samo jedan primjer i to onaj  vrhunske britanske biomatematičarke Gabriele M. Gomes, koja je s grupom kolega proučavala dinamiku širenja zaraze Covida-19 te su zahvaljujući primjeni teorije kaosa i vodeći računa o heterogenosti, kao i upornim ponavljanjem izračuna, pomalo u nevjerici došli do zaključka kako bi se imunitet krda mogao doseći već pri prokuženosti 20 posto populacije. Gomes i tim vodili su računa o raznim detaljima koji predodređuju širenje virusa, kao i najnovijim znanstvenim otkrićima o karakteristikama infekcije SARS-CoV-2, kao što je uloga T-stanica, a dogodilo im se da im je znanstveni časopis odbio (!) objaviti njihov rad, uz neznanstveno politikantsko obrazloženje: poručili su Gomes kako bi ljudi krivo mogli protumačiti njihovo istraživanje te se previše ohrabriti i nepotrebno se izlagati rizicima.

To je za svaku osudu.

 

Redakcija: Prepoznali ste propagandne metode u nastupima znanstvenika, korporacija, političara i medijskih ljudi kada je riječ o cijepljenju. Prepoznali ste također u pozadini propagande –  zastrašivanje. Pa ipak, čini se da Vi ne vjerujete da će to zastrašivanje uspjeti?

Pravni stručnjaci s kojima surađujem su mi jasno ukazali da svaki pojedinac koji smatra da cijepljenje nije najbolji izbor za njegovo zdravlje, može zaštiti svoj tjelesni integritet i ljudsko dostojanstvo i to prije svega čvrstom odlukom da njegove odluke neće biti donesene pod negativnim utjecajem straha ili pod prijetnjom sankcija bilo koje vrste. Pa tako svaka osoba, koja svoju slobodu kao najveći dar dobiven po rođenju, nije voljna predati bilo kome drugome, može i treba inzistirati na svojem prirodnom pravu da donese slobodnu i informiranu odluku po pitanju bilo kojeg zahvata koji se tiče vlastitog zdravlja. Navedeno je pravo svakome u Hrvatskoj zajamčeno sukladno čl. 3. st.1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini i ovo pravo je prema Ustavu iznad svih zakona. S time u vezi treba jasno reći da nijedno cjepivo, nije bez nuspojava, a za pojedine može biti i fatalno. Budući da je svako cjepivo zahvat u zdravlje osobe, to znači da svatko ima podjednako pravo dati kako pozitivni pristanak tako i uskratu pristanka ili odgodu radi daljnjeg informiranja i vaganja svih potencijalnih prednosti i rizika istog zahvata. Ponekad je borba za svoje pravo teška, ali to naravno ne znači da osoba nema to pravo, ali i mogućnost uspjeha. Povijest je to puno puta dokazala.

 

Redakcija: Vrlo su slikoviti Vaši stavovi o manipulativnom karakteru medijskih posredovanja situacije sa Covidom i cjepivima…

Kako bi čitatelji shvatili do koje mjere ide manipulacija, slikovito bih to prikazala na nazivu same kampanje cijepljenja „Misli na druge, cijepi se“ koja je jedna vrsta emotivne ucjene, a nije potkrijepljena činjeničnim stanjem. Naime, u trenutku kada je kampanja počela znalo se (a zna se i danas) da ne postoje podaci niti dokazi koji govore u prilog tome da cijepljene osobe ne mogu biti zarazne za druge. I sami proizvođači navode kako nije poznat učinak cijepljenja na širenje virusa SARS-CoV-2 u zajednici. Nije još poznato u kojoj mjeri cijepljene osobe mogu i dalje prenositi i širiti virus (https://www.ema.europa.eu/en/documents/overview/comirnaty-epar-medicine-overview_hr.pdf).

Dakle, potpuno mi je nejasno kako je moguće da osvane i zaživi takva jedna propagandna poruka kada je potpuno neargumentirana?!

 

Redakcija: Imate li problema zbog svojih stavova i svoje otvorenosti?

Ovisno o tome što netko podrazumijeva pod pojmom „problem“. Postoje različiti pritisci i pokušaji narušavanja moga privatnog mira i profesionalnog života potaknuti mojim javnim istupima, da. No, to osobno ne doživljavam kao problem. Za mene bi problem bio kada ne bih postupala u skladu sa svojom savješću i kada podatke i znanje kojima raspolažem ne bih mogla dati na uvid javnosti, osobito kada su oni u interesu i za dobrobit djece. I zato, zapravo nemam problem.

Sloboda izbora je nešto što kao društvo moramo zadržati kako bismo očuvali sve ono što nam je po rođenju od Boga dano i kako bismo spriječili uspostavu novog totalitarizma u kojoj bi o ovako osjetljivim osobnim odlukama za svakog pojedinca odlučivala „država“. I onda problema nema.