PUT NA MORE (III)

Dok slušam Vasu ugledah u mislima svoju učiteljicu Senu kako nas ključke izviđače vodi na snimanje ratnog filma Desant na Drvar. U filmu je trebalo okupiti što više statista iz okolnih mjesta, a mi smo, da bi djelovali što uvjerljivije, cijeli put od Ključa do Drvara (a to je nekih 60 kilometara) prošli pješice. Tako je, s tim masovnim statiranjem, započela ustvari moja filmska karijera. Sjećam se da su me cipele strašno žuljale, pa sam ih izuo, i povezavši ih vezicama prebacio preko ramena kao školsku torbu. Stalno su tandrkale po meni, čas me je jedna udarala po leđima tjerajući me naprijed, čas druga bubala po grudima govoreći: stani bolan ne bio, kud si navro. Udarajući me tako kao boksačku vreću, premjestio sam ih oko vrata, zastajući svako malo da se ispušem. Neki automobil sa žutim tablicama zaustavio se tik uz nas. Crvenokosi stranac dugo je fotoaparatom škljocao po nama. Učiteljica mu je nešto ispisala na papirić. Poslije mjesec dana stigla nam je pošta iz Nizozemske. Tada sam prvi put vidio fotografije u boji. Na jednoj slici bio sam samo ja: sav crven i znojan, sa cipelama oko vrata, u maslinastoj izviđačkoj košulji, u kratkim hlačama, i s plavom maramom provučenom kroz bijeli prsten. Na cesti posutoj sitnim tucanikom sasvim se dobro vide moje bose noge, dok u pozadini visi nebo kao izblijedjela plava krpa. Žedan sam, a vode ni na nebu nema. Samo kapljice znoja slijevaju mi se niz lice. Tko god je u našu kuću dolazio, tu je sliku morao vidjeti. Majka ju je svima pokazivala. Čak su je prijatelji posuđivali da je i drugi vide. I tako je slika kružila, kružila i od silnog pokazivanja, nestala. Jest da još ne sumnjam u svoje sjećanje, ali tako bih je sad volio imati u rukama. Opipati je, pomirisati, pogledati ponovo…

„Čim pogledam dolje, meni neka mučnina u oči uđe“  jada se Mara. „Kako ćemo mi sići niz ovu prokletiju, jadna ti sam…“

„E, to se je pitao i onaj inžinir austrougarski što je ovu prugu gradio. Mozgao čovjek, mozgao, i nikako da se domozga. Onda mu dođe njegova žena, obična domaćica, i veli: Napravit ćeš tako i tako… I čovjek kad je vidio koliko je to rješenje zapravo jednostavno, uzme pištolj, i paf – prosvira glavu.“

I napraviše prugu točno onako kako žena reče. Vidite, mi se sad u laganoj strmopizdini spuštamo do one usjekline, do onog džepa u sredini planine. Tamo ćemo se zavući i sačekati (jer pruga dalje ne ide u tom smjeru) onu lokomotivu što se natraške penje prema nama. E ona će se zakačiti za zadnji vagon i polako nas u blagoj kosini spustiti u Drvar.

„Eto“ završava priču Vaso „to je bila sva mudrost: Ćiro s dvije lokomotive, s dvije glave. I čovjek se ubio, jer se nije mogao dočepati pameti svoje žene. A tolike pruge izgradio.“

„Samo da izum njegove žene i nas ne dođe glave“ grozi se kobajagi Duško, a mene čepa po nozi, pokazujući očima na Maru koja se sva uz grudi svoje stisla, pa i ne diše. Rekla bi nešto, al’ se boji da ako otvori usta, povratit će sve iz sebe. Stišće grudi kao da dvije košarkaške lopte hoće potopiti u Saninu zelencu. Da ih pusti samo malo iskočile bi.

„Hajde mičite te tikve s prozora. Te tik, tik, tikvetine te! Tikvani jedni tikvasti!“ osu nas Vaso čvorugama. A nitko više i ne gleda kroz prozor. Svi gledamo u Maru.

Ćiro je ostao u Kninu, a mi smo nastavili grabiti širokim kolosijekom prema Splitu. Da ublažim sunce koje mi je pricvrljilo u glavu, pokvasim dobro džepnu maramicu, položim je na ćelu. Uhvatim dva kraja pa svežem jedan čvor na čelu, a drugi na zatiljku. Sva sreća što od putnika koji ulaze i izlaze nikoga ne poznajem u vlaku, jer bi svako malo morao skidati tu krpu i pozdravljati.

„Pogledaj molim te Marinu facu, kao da je govno u njoj umrlo.“

„Zašto se“ pitam Duška „za nekog tko se prepadne kaže: umrlo govno u njemu?“

„Ne znam. Valjda dok sereš, živ si. Čim umreš, i govno u tebi umre. Premda ima slučajeva da ljudi umru, a govno u njima živo. Vidio sam jednog mrtvaca koji se usro kad su ga oblačili. Dok su ga kupali ništa, a kad su ga lijepo odjenuli usro se.“

U oknu načas promaknu stado koza. Nesvjesno stisnuh ruke i sjetih se kako sam se nekoć igrao s kozjim brabonjcima. Stalno sam ih nosio u džepovima. Istina, našao bi se među njima i koji ovčji brabonjak, ali oni su bili mekši, pa sam ih izbjegavao.

„Tko prvi ugleda more,“ izdera se Čupo, „ima pravo prvi u njega ući i sam se brčkati, a svi ostali mogu samo gledati.“ I samo što to izgovori, prodera se iz sveg glasa: „Eno ga, eno ga! Tko ga ne vidi slijep je, a tko ga vidi oslijepit će od njega!“

Svi se načičkasmo na prozor, i doista; kroz borove iglice zakoprca se more poput ogromne plave nemani. Kako se prevrće, onako se u njoj ljeskaju sve zvijezde i sunca što ih je Bog stvorio. Oči me bole od tog bljeska, nešto me u dnu mozga žiga, krv mi koprive žare, ali ja ne skidam očiju. Zapravo, ne mogu ih skinuti jer mi se pogled poput harpuna zario u tu plavu neman. Sve i da hoću, ne mogu ga iščupati. Jer nije more ulovljeno, ja sam ulovljen. I sretan sam što sam ulovljen od tako lijepe nemani.


foto: Srećko Brdovčak Mac