Mladen Panić je borac za istinu: Prijedor je rana koja me boli i zato ne želim šutjeti

U Prijedoru će sutra biti obilježena godišnjica stravičnih zločina nad stanovnicima ovog grada i okoline. Dan bijelih traka podsjećanje je na vrijeme u kojem je Krizni štab ove općine donio odluku da kuće i stanovi nesrpskog stanovništva moraju biti označeni bijelim zastavama, a da Bošnjaci i Hrvati moraju nositi bijele trake.

Mladen Panić, rođeni Kakanjac koji danas živi u Novom Sadu, tužnu godišnjicu obilježava već danima putem društvenih mreža, objavljujući po jedno ime svakog od 102 ubijene prijedorske djece, tražeći oprost i zahtijevajući izgradnju spomen-obilježja za više od 3.100 ubijenih Prijedorčana.

U razgovoru za “Avaz” kaže da je Prijedor samo jedna od rana koje ga bole i zbog kojih ne želi i ne može da šuti.

– To dugujem mojoj djeci, ali i djeci koju su neljudi ubijali samo zato što su bili drugačijeg svjetonazora. Ja od toga neću odustati. Čak imam namjeru da se prilično aktiviram, imao sam neke kontakte s ljudima iz Prijedora koji danas žive van BiH i nadam se da ćemo nakon pandemije moći realizovati ono što smo zamislili – izgraditi spomen-obilježje, ali i nastaviti borbu za istinu o ratu u BiH – kaže Panić.

Jedino istina vodi ka trajnom miru, dodaje naš sagovornik kojeg su raspad JNA i početak ratova u bivšoj Jugoslaviji zatekli u Vojnoj gimnaziji u Mostaru.

– Mislio sam da ću odrastati kao oficir jedne časne armije, ali to je bilo vrijeme kad više nije bilo ni pomena o tome – kaže Panić.

Završio je kasnije školovanje na Vojnoj akademiji, ali je kao mladi poručnik, zbog svega čemu je svjedočio, napustio armiju.

– Kada sam ostao bez Jugoslavije, ostala mi je moja BiH. Uhvatio sam se čvrsto za nju. Odatle sam istekao. Ona je moj izvor, moja mati, moj dom. A on se nikada ne napušta. Čak i kad nam avliju otmu, ostaje kućni prag i izvor viškuće da ga čuvamo, sobom. Odredjenjem. Sudbinom. Saburom. Snovima – piše Mladen na društvenim mrežama.

Radio je različite poslove, išao i u inozemstvo, a sudbina i ljubav prema Novosađanki odveli su ga u u Novi Sad gdje danas radi kao turistički radnik. Oženjen, otac dvoje djece, mogao bi imati miran i lagodan život, ali boli ga njegova Bosna i sve što se u njoj dešava.

– Živim u zemlji rođenja moje supruge i sinova, ali nikad ja nisam ovdje našao svoje mjesto među ljudima. Pripadaš tamo odakle si iznikao. A posebno sam, zbog svih iskustava koje sam preživio od 1992. godine, vezan za BiH – kaže Mladen Panić.

Istinom doći do otrježnjenja i praštanja misija je kojoj je posvećen, uprkos činjenici da su mu pripadnici TO Visoko u junu 1992. ubili šest članova porodice, dok je njegov djed bio zatočen i mučen.

– To je čin pojedinaca koji su završili tamo gdje trebaju biti. Međutim, Srebrenica, Prijedor… to su dobro organizovane planirane akcije. S bosanske strane nije bilo organizovanih, ciljanih protjerivanja ljudi s određenog prostora. Ono što je bilo organizovano desilo se u Beogradu 1991. godine, gdje se tačno znala etnička karta prostora koji trebaju pravoslavnom življu potpomognutom od krnje JNA i da se krene u realizaciju projekta koji se zvao stvaranje srpske BiH, kasnije RS. To su uzroci, a sve ostalo su posljedice – ističe Panić.

Kaže kako se genocid ne treba ograničavati samo na prostor Srebrenice. Žrtva genocida su, navodi, Podrinje, Posavina i Krajina.

– BiH danas nije funkcionalna država zbog postojanja tzv. RS. Zato ne mogu biti šutolog, niti mi može biti svejedno. Znam da ne mogu ispraviti krivu Drinu, ali ako svi šutimo i prihvatamo sve što nam se servira, neko će pomisliti da smo potpuno idiotizirana masa, pa će raditi kako mu padne na pamet – kaže Panić.

Zbog svojih stavova o ratu u BiH Panić je izgubio mnogo. Kontakte s njim prekinuli su čak i neki članovi familije, ali ima prijatelje na svim stranama i, kako kaže, braću i sestre među Bošnjacima. Zbog napisanih tekstova blokiraju mu se profili na društvenim mrežama, a dobiva i otvorene prijetnje. Mladen za sebe kaže da je dobri Bošnjanin i da ne pristaje na usko gledanje na nedavnu prošlost.

– Nikad nisam čuo od mog oca, ni majke, ni od mog đeda kojeg sam volio jako puno – srpstvo, Srbi, već je sve što se pominjalo vezano za naše porijeklo bilo vezano za pravoslavlje i za Bosnu i Hercegovinu. Moju pokojnu babu, djedovu majku, svi su zvali Herka, jer je porijeklom iz okoline Gacka. Odatle su došli u srednju Bosnu– ističe Panić.

O ratu i svemu što danas muči stanovnike ranjene i podijeljene zemlje pripremio je i roman o ljubavi između Srbina i Bošnjakinje, a namjerava ga objaviti kad za to bude imao mogućnosti.