Postoji samo jedna rasa – ona ljudska.

 

Povodom 29 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, “Žene u crnom” organizirale su stajanje u crnini i šutnji pod nazivom „Pamtimo početak opsade Sarajeva – početak rata u BiH”, u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu. Istaknule se da je rat u BiH bio najkrvaviji oružani sukob u Europi nakon Drugog svjetskog rata, iza sebe je ostavio blizu 100 000 žrtava, 2 milijuna osoba je raseljeno, više od 20 000 žena su žrtve silovanja. Opsada Sarajeva je trajala 1475 dana, ubijeno je preko 11000 odraslih osoba i 1600 djece. Na grad je ispaljeno više od 480 000 projektila. Iako Srbija nije zvanično bila u ratu, Miloševićev režim je davao političku, vojnu, logističku i materijalnu podršku agresorima. Značajno je da većina žrtava rata u BiH još uvijek nije dočekala pravdu. Između ostalog, one navode kako “rat koji se zvanično završio potpisivanjem Daytonskog mira, zapravo nije završen ni za žrtve ni za one koji su preživjeli” te da “mir ne znači samo odsustvo sukoba, već uspostavljanje pravde. Srbija se i dalje miješa u unutrašnje poslove BiH, te je potrebno zakonski ustanoviti kažnjivost negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, te da se prestane s veličanjem i rehabilitacijom ratnih zločinaca.“

“Pamtimo opsadu Sarajeva, pamtimo zločine počinjene u Bosni i Hercegovini! Izražavamo solidarnost i saosećanje sa žrtvama! I dalje ćemo uporno postavljati pitanja o zločinima počinjenim u naše ime”, poručili su tom prilikom “Žene u crnom”.

Na protestu koji nije bio medijski popraćen a prošao je uz policijsko osiguranje, bilo je prisutno oko dvadesetak aktivistkinja i aktivista. Nekoliko prolaznica i prolaznika aktivistkinjama je dobacivalo različite uvrede: „Idite u Zagreb da dobijete britansko državljanstvo. Što niste danas za bombardiranje Beograda! Neće vas spasiti ni Bog niti Alah. Ma Žene u crnom, budale….“

**********

“Žene u crnom” ime je ženske mirovne grupa feminističko-antimilitarističke orijentacije koja je osnovana u Beogradu još davne 1991. godine. Okuplja više od 10 000 aktivistica, a njihovo djelovanje je nenasilno i javno, pobuna je protiv militarističkih režima koji proizvode smrt, razaranje, nesreću. Zalažu se za ljudska prava, jednakost i zajedništvo među ljudima, a protiv militarizma, rata, nacionalizma, seksizma, nasilja i diskriminacije svih oblika i ne samo prema ženama nego i svim drugačijima, različitima etnički, vjerski, ideološki, kulturno, rodno, u bilo kojem pogledu. Bore se protiv isključivosti u bilo kojem obliku, a za mir, slobodu i zajedništvo svih ljudi, za svijet u kome kako kažu postoji samo jedna rasa, ona ljudska.

Jedna od njihovih istaknutih aktivnosti je inzistiranje na suočavanju Srbije s ratnom prošlošću u vrijeme raspada Jugoslavije, inzistiranje na kažnjavanju ratnih zločinaca i odavanje počasti žrtvama ratnih sukoba. “Žene u crnom” iz Beograda organizirale su preko 2330 akcija na ulici, prosvjeda, performancea, marševa, edukacija u Beogradu i u drugim gradovima Srbije, BiH, Crne Gore.

Redovito prosvjeduju “stajanjem”. Mirno stajanje s transparentima uvijek ima snažnu političku poruku, i šutnja u pravilu može izraziti puno, od duboke boli, ugnjetenosti, do otpora agresiji koja je prevladavajuća u svijetu. Snaga nenasilnog otpora velika je. Prema konceptu Mahatme Gandhija, jednog od začetnika prakse nenasilnog djelovanja ključna kvaliteta je istina a ne moć i sila kojima se služi većina društvenih aktera mainstreama svuda u svijetu. Nenasilje ne poseže za moći, jer ne želi biti jednako kao ono protiv čega se bori. Istina u ovom kontekstu ne znači istupanje argumentima, nego je to već prepoznatljiv način djelovanja koji se sastoji u angažmanu protiv nepravde, neistine u društvenom kontekstu koji se ne oslanja na silu, koji se oslanja na moć istine i ukazivanje na nju.

Svojevremeno, svoj otpor Miloševićevom režimu izražavale su također “stajanjima”, mirno, u tišini, s transparentima. Svake srijede prosvjedovale su protiv napada JNA na Hrvatsku, protiv nasilne mobilizacije muškog dijela stanovništva i njihovog upućivanja na ratišta, progona vojnih dezertera. Prosvjedovale su protiv apartheida na Kosovu, ratne agresije na BiH; zbog rušenja Mostara i Sarajeva, zbog koncentracionih logora, genocida u Srebrenici, progona, diskriminacije i „čišćenja“ svih koji se nisu uklapali u Miloševićevu sliku svijeta. Njihovi prosvjedi su bili a i danas su usmjereni protiv represije nad nezavisnim medijima, za pravedno suđenje ratnim zločincima i plasiranje istine o zločinima, protiv sve veće fašizacije društva i porasta brojnosti neonacističkih militantnih grupa, slobodnog korištenja neonacističkih simbola, diskriminacije i ksenofobije, represije prema izbjeglicama i migrantima, progona svih drugačijih i različitih.

Ta okupljanja su uvijek najavljena i redovito se održavaju na istom mjestu u pravilnim razmacima. U Beogradu je to najčešće u Knez Mihailovoj ulici i na Trgu Republike. Djelovanje „žena u crnom“ nije prestalo promjenom režima u Srbiji, jer „kulturna, moralna i duhovna klima koju je taj režim proizveo“ kako kažu, nije se promijenila.

Organizacija „Žene u crnom“ pojavila se godine 1988. u Izraelu, za vrijeme Prve Intifade – kontinuiranog niza palestinskih prosvjeda i nereda na Zapadnoj obali u pojasu Gaze, protiv izraelske okupacije koja je započela 1967. godine. Inspirirane pokretima koji su se pojavili godine 1955. u Južnoj Africi protiv politike apartheida, te pokreta majki u vrijeme vojne diktature u Argentini koje su demonstrirale na ulicama čime se stvarao ženski javni prostor, žene u Jeruzalemu obukle su se u crno izrazivši na taj način solidarnost s palestinskim narodom koji je trpio represiju i nasilje. Ali, ta crnina nije izražavala žalost kao oplakivanje i pasivno tugovanje, nego je iskazala otpor ubijanju, rušenju, nasilju koje je proizveo militaristički režim u zemlji.

Akcije „Žena u crnom“ temelje se na antimilitarističkom, antifašističkom, feminističkom i alterglobalističkom svjetonazoru i njegovoj maksimi – „drugačiji svijet je moguć“.

Kao jedan od najvažnijih sadržaja njihovog aktivizma je stvaranje mreže ženske solidarnosti, mirovnog saveza usmjerenog protiv svih oblika patrijarhalnih politika koje su još uvijek ingredijentne mainstreamu danas u cijelom svijetu, a od posebnog je značaja za izrazito patrijarhalna društva kao što su naša. U vremenima kriza, konflikata, ratova, rodne nejednakosti se produbljuju, teže su i čvršće, pa je uloga oca i muškarca još dominantnija, kako ističu, „ muškarac od ‘snažnog’, ‘racionalnog’ muža, oca i hranitelja obitelji postaje vojnik, ratnik, ‘branitelj domovine i nacije’, i –  osnovni pregovarač mira!“. U takvim okolnostima patrijarhalna politika kontrole nad ženama i cijelim društvom neupitna je, a na sceni je jak autoritarni, nasilni scenarij koji se proteže i na ostale segmente društva, pa je tako često djelatan na ravni etničke homogenizacije, nepomirljivosti različitosti, kreiranja sukoba, militarizacije, svega što čini dominantnu političku kulturu dobro poznatu u vrijeme ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.

„Žene u crnom“ osim što se bore protiv svih oblika patrijarhalne kontrole nad ženama, temeljno „neposlušne“, bore se protiv svih oblika kontrole i organizacije ustroja cjelokupnog društva na patrijarhalnim temeljima. Njihov je angažman duboko human, a sadržaji djelovanja su raznovrsni. Prije svega, za izgradnju mira u svijetu akcije su usmjerene na prevenciju sukoba, stvaranje mirovnih koalicija, demilitarizaciju, osnaživanje mirovnih procesa, antiratni otpor, poticanje rješavanja sukoba putem dijaloga, poticanje aktivnog sudjelovanja u mirovnim procesima, građenje mreže ženske solidarnosti protiv rata, a svoj rad proširile su djelovanjem i aktivnostima na međunarodnom nivou i suradnjom s međunarodnim organizacijama sličnog opredjeljenja.

Praksa suočavanja s prošlošću, te ukazivanje na poricanje državno organiziranih zločina važna je aktivnost „Žena u crnom“ na ovim, ratnim sukobima, mržnjom i ksenofobijom zagađenim prostorima. U okviru takvih aktivnosti nekoliko puta su posjetile Vukovar te odale počast žrtvama opsade grada i stradanja na Ovčari 1991., i druge gradove stradale u sukobima 90-tih. Posjetile su Srebrenicu, Višegrad, Vlasenicu, Suvu Reku…

U Srbiji njihovo djelovanje često nailazi na ignoranciju medija, otpor i nepovoljne reakcije javnosti koja se suočava s njihovim akcijama. Nepoželjne su, nisu dobrodošle, kao što je inzistiranje na istini nepoželjno svakom režimu temeljenom na krivo postavljenim premisama, a takva obilježja krase svaki režim u svijetu. Usput, iako bi se pojam „režim“, koji dolazi od francuskog régime , što znači „vlast“ mogao odnositi na svaki oblik vlasti, obično je negativno konotiran i opisuje nedemokratski, često diktatorski oblik vladanja.

Jedna od osnivačica i glavna koordinatorica ove važne inicijative je gospođa Staša Zajović, „transnacionalna feministica i mirovna aktivistica“ kako stoji na internetskim portalima. Diplomirala je španjolski i talijanski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Između 1985. i 1992 godine bila je aktivistica feminističke grupe „Žena i društvo“ u Beogradu, a potom je bila među osnivačicama grupe „Žene u crnom“. Dobitnica je brojnih nagrada „Pokretačica, organizatorica ili aktivna učesnica u svim antiratnim akcijama, performansima, mirovnim marševima i drugim vidovima uličnih aktivnosti ‘Žena u crnom’ od 1991. kao i brojnim uličnim akcijama protiv rata, nacionalizma, militarizma, fundamentalizma u saradnji sa srodnim organizacijama. Organizatorica i učesnica brojnih antimilitarističkih, mirovnih, feminističkih manifestacija, kampanja, mreža, koalicija, konferencija, skupova, seminara…“ Autorica je brojnih eseja, članaka, priloga, u lokalnim, regionalnim i međunarodnim medijima, časopisima i publikacijama o pitanjima rata i mira, ulozi žene u politici, u otporu ratu. Pokretačica je i voditeljica brojnih edukacija u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori takvih kao: Putujuće ženske mirovne radionice, Moć i drugost, Obrazovanje za demokratiju i pravo u svakodnevici, Uzajamna podrška – ženska solidarnost na djelu, Preteći znaci fundamentalizma – feministički odgovor, formiranje Male tranzicione biblioteke i mnogih drugih vezanih za tranzicionu pravdu s feminističkog stajališta, praćenje suđenja za ratne zločine pred Specijalnim sudom u Beogradu i javnih svjedočenja žrtava zločina počinjenih u naše ime. Sudjelovala ja kao predavačica ženskih studija u Srbiji i Crnoj Gori, te kao predavačica i koordinatorica na brojnim konferencijama, seminarima i tribinama. Sudjelovala je u organizaciji međunarodnih okruglih stolova i predavanja o vjerskom fundamentalizmu, retrogradnim tendencijama na prostoru bivše Jugoslavije, o globalizaciji i konzervativizmu, rastućim fundamentalističkim tendencijama u svijetu te mogućnostima demokratskih odgovora. Godinama je bila posvećena radu u izbjegličkim kampovima. Povodom svjetskog dana mira 21. rujna godine 2019. španjolska pokrajina Navarre uručila joj je nagradu za mir.

„Žene u crnom“ aktivne su u širenju i osnaživanju ženske mirovne mreže, posebno ženskim mirovnim pokretima u prostoru bivše Jugoslavije i u drugim dijelovima svijeta, na Bliskom istoku, Africi, Latinskoj Americi. Rade na stvaranju mirovnih koalicija i saveza izvan državnih i etničkih granica, a u cilju afirmacije rješavanja sukoba putem dijaloga.

U aktivnostima „Žena u crnom“ sudjeluju i muškarci, i to su osobe različitih generacija koje također zastupaju feminističke i mirovne stavove inicijative.

fotografije: web portali
„Žene u crnom“ bile su nominirane za sljedeće nagrade:

  • Mirovna nagrada za 1994: Žene u crnom iz Izraela dodijelile su 1994. Ženama u crnom iz Beograda mirovnu nagradu za ‘uporno protivljenje militarističkom režimu Srbije i aktivnu solidarnost sa ženama iz bivše Jugoslavije’.
  • Nominacija za alternativnu Nobelovu nagradu, 1994: od strane WRI/War Resisters International
  • Milenijska nagrada za mir UNIFEM – a, specijalizirane agencija UN za žene. U ime Međunarodne mreže Žena u crnom, nagradu je u ime Žena u crnom iz Beograda primila Staša Zajović, 8. ožujka 2001. u Palači UN-a u New Yorku. Nagrada je dodijeljena za antiratni otpor, za građenje mreža ženske solidarnosti protiv rata iznad svih državnih, etničkih, vjerskih podjela i barijera’.
  • Nominacija za Nobelovu nagradu za mir za 2001: članice parlamenata Norveške, Finske i Danske predložile su u svibnju 2001. godine Žene u crnom iz Beograda i Žene crnom iz Izraela za ovu nagradu, u znak priznanja za nenasilni otpor ratu, žensku solidarnost iznad svih podjela i granica.
  • Nominacija za Nobelovu nagradu za mir 2005. – 1000 žena za mir: Staša Zajović je jedna od nominiranih.

 

Izdvojit ćemo neke od brojnih akcija „Žena u crnom“:

Srebrenica: Povodom 25 godina od genocida u Srebrenici „Žene u crnom“ su organizirale mirovnu akciju u crnini i šutnji, na Trgu Republike u Beogradu, 10. jula 2020. Bila su istaknuta dva transparenta: Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici, Odgovornost.

Hoćemo otvorene granice: Na 25.godišnjicu svog osnutka, 9. listopada 2016., uputile su poruku kako treba zaustaviti rat a ne izbjeglice, noseći transparente na kojima je pisalo: Nećemo tvrđavu Europu – hoćemo otvorene granice! Izbjeglice su dobrodošle! U akciji su sudjelovali aktivisti međunarodne mreže Žena u crnom iz zemalja bivše Jugoslavije, Danske, Grčke, Italije. Njemačke, Nizozemske, Rusije, Španije i Ukrajine.

Stop rasizmu. Povodom 21. ožujka, Međunarodnog dana borbe protiv rasizma, „Žene u crnom“ protestirale su u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu, a na transparentima je bilo istaknuto: Stop rasizmu, 21. mart- Dan borbe protiv rasizma, žene u crnom, jedna rasa-ljudska rasa, koliko jezika znaš –toliko vrijediš, ispisano na srpskom i albanskom jeziku, Protiv rasizma, Stop diskriminaciji i govoru mržnje, na srpskom i albanskom jeziku.

Stop fašizmu- Antifa je moj izbor. Povodom 9. studenog, Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma, istaknuto je sljedeće: afirmacija vrijednosti antifašizma, poštivanje antifašističkog naslijeđa, internacionalni nenasilni otpor fašističkim, rasističkim, ksenofobičnim politikama, zabrana svih manifestacija neonacističkih i fašističkih organizacija i udruženja, kao i zabrana svih neonacističkih i fašističkih simbola, proglašavanje krivičnim djelom negiranje Holokausta i genocida u Srebrenici, zakonsko sankcioniranje glorifikacije ratnih zločina i zločinaca iz ratova devedesetih te Drugog svjetskog rata.

Stop femicidu!. Povodom 6. prosinca – Dana borbe protiv femicida, Autonomni ženski centar i Žene u crnom iz Beograda, uz podršku udruženja žena Anima iz Đulića (BiH), organizirale su stajanje u crnini i šutnji „Stop femicidu!“, na Trgu Republike, u Beogradu istog dana 2020. godine. Bili su istaknuti sljedeći transparenti: Ženski životi su važni, Women’s lives matter, 6. decembar – Dan borbe protiv femicida, Stop ubijanju žena, Stop femicidu, U Srbiji su muškarci u nasilju u porodici ubili 22 žene (januar-decembar 2020.)

Sve za mir, zdravlje i znanje, ništa za naoružanje Povodom 21. rujna – Svjetskog dana mira, Žene u crnom su organizirale stajanje u crnini i šutnji, u Knez Mihailovu ulici, u Beogradu, 21. rujna 2020. godine. Protest je bio izuzetno medijski popraćen, a odigrao se uz prisustvo desetak aktivistkinja i aktivista.

U travnju godine 2020., dakle prije godinu dana, „Žene u crnom“ kreirale su peticiju pod nazivom Poziv za hitno uspostavljanje primirja u svetu i podršku globalnoj solidarnosti koju su potpisale brojne građanke i građani te različite organizacije i udruge i u Hrvatskoj. Ta inicijativa bila je u cilju podrške pozivu glavnog tajnika UN-a Antonia Guterresa za trenutnu uspostavu primirja u svijetu, te uspostavu globalne solidarnosti – pansolidarnosti. Mir u svijetu nije samo odsustvo rata, već uključuje održivi razvoj, zdravlje i blagostanje, odgovornost i transparentnost, izgradnju povjerenja i pomirenje, uključivost i jednakost, poruka je ove mirovne inicijative.