Bečki književni dogovor potpisan je u 28. ožujka 1850., kada se u Beču sastalo 5 književnika iz Hrvatske, 2 iz Srbije i 1 iz Slovenije radi dogovora o ujedinjenju književnih jezika Slovenaca, Hrvata i Srba.

 

Značenje Bečkog književnog dogovora

Cilj književnika bio je da se književni nacionalni jezici što je više moguće približe, zbog toga što su u to doba smatrali da su svi južni Slaveni jedan narod i stoga trebaju imati jedan književni jezik. Tako je 1850. godine rečenim Književnim dogovorom u Beču započet pokušaj ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga (i slovenskoga) jezika u jedan jezik. Razlog zbog kojega je do početka ujedinjavanja jezikâ uopće došlo, bio je kako politički (ideja jugoslavenstva bila je izrazito jaka u Ilirskomu pokretu i tadašnjoj Katoličkoj crkvi), tako i jezični, usmjeren snažnijem otporu protiv utjecaja talijanskoga, njemačkoga, mađarskoga i turskoga jezika. Ovo potonje nije dalo adekvatnih rezultata. Mada u ono vrijeme široko prihvaćen kao kulturni privjesak političkih želja za ujedinjenjem većine južnoslavenskih zemalja, ovaj je dogovor u desetljećima koja slijede, a napose nakon ujedinjavanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, otežao samostalan razvoj hrvatskoga i srpskoga jezika.

 

Zaključci dogovora

Dogovor su složili u pet točaka, i to:

Zaključili su da ne mogu miješati postojeća narječja stvarajući neko novo, nego da trebaju po ugledu na druge narode, Nijemce i Talijane odabrati jedno od južnoslavenskih narodnih govora koje će biti književno i na kojem bi svi trebali pisati.

Zaključili su da južno narječje (južno narječje u ovome slučaju bi ono iz južnoga dijela Bosne; južnim narječjem je nazvano zato što je Bosna u to doba bila u sastavu Turskoga carstva) koje su već književno uredili i rabili Hrvati (Bartol Kašić početkom 17. stoljeća) bude zajedničko književno narječje sviju južnih Slavena, te su se složili da bi svi trebali pisati ije tamo gdje su to po tom narječju dva sloga, a gdje je to samo jedan slog da se piše je ili e ili i kako gdje treba jer u pojedinim krajevima rabili su ekavski, ikavski i ijekavski glas jata.

Zaključili su da bi i Srbi i Crnogorci, to jest srpski i crnogorski književnici trebali pisati hrvatski glas h svuda gdje mu je mjesto po etimologiji, kako to pišu hrvatski književnici.

Zaključili su da kod imenica u genitivu množine ne treba na kraju pisati h jer mu po etimologiji tamo nije mjesto, zato jer to nije potrebno kao razlika prema drugim padežima i jer srpski i crnogorski književnici h ne pišu nigdje.

Dogovoreno je da ispred samoglasnika r gdje ono čini slog ne treba pisati ni a ni e kako to pišu neki hrvatski književnici već samo r kao u riječi prst, jer tako narod govori i tako piše većina drugih književnika i manji dio hrvatskih.

Dogovor su potpisali samoinicijativno sljedeći književnici: Ivan Kukuljević Sakcinski; Dimitrije Demeter; Ivan Mažuranić; Vuk Stefanović Karadžić; Vinko Pacel; Franc Miklošič; Stefan Pejaković i Đuro Daničić.

 

ISHOD DOGOVORA

Treba napomenuti da taj dogovor nije bio obvezujuća isprava stoga jer ga nisu ratificirali ovlašteni narodni predstavnici, niti su u potpisivanju sudjelovali ključni jezikoslovci kao što je bio hrvatski Ljudevit Gaj, te stoga nije niti poštovan. Srbi su nastavili graditi svoj književni jezik na ekavskom izgovoru šumadijsko-vojvođanskog narječja uz utjecaj torlačkih govora, a Hrvati svoj književni jezik na trojstvu štokavštine, kajkavštine i čakavštine, dok su Slovenci svoj književni jezik nastavili izgrađivati na slovenskom narječju iz ljubljanske okolice.

 

CJELOVITI TEKST DOGOVORA

Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. I tako smo jednoglasnice priznali da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno da bude književni jezik; i to sve

a) zato što nije moguće pisati tako da bi svaki mogao čitati po svojem narječju;

b) zato što bi svaka ovakova mješavina, kaono ti ljudsko djelo bila gora od kojeg mu drago narječja, koja su djela božija, a

c) i zato što ni ostali narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nijesu od svojih narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali te njim knjige pišu.

Jednoglasnice smo priznali da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno; i to

a) zato što najviše naroda tako govori,

b) što je ono najbliže staromu slovenskomu jeziku a po tome i svjema ostalijem jezicima slovenskijem,

c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane,

d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana,

e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila).

Po tom smo se složili da se na onijem mjestima gdje su po ovomu narječju dva sloga (syllaba) piše ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je ili e ili i, kako gdje treba, npr. bijelo, bjelina, mreža, donio. A da bi svak mogao lakše saznati gdje su po ovome narječju dva sloga, gdje li jedan, i gdje treba pisati je, gdjeli e, gdjeli i – zamolili smo svi ostali g. Vuka Stefanovića-Karadžića da bi napisao o tome glavna pravila, koja su ovdje priložena.

Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem, mi mislimo da bi za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo da piše jednijem od ostala dva narodna narječja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika kojega u narodu nema.

Našli smo za dobro i potrebno da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao po starome slavenskome jeziku, kao što oni zakona zapadnoga pišu h i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.

Svi smo priznali da h u samostavnijeh imena na kraju u rod. množ. ne treba pisati jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narodnom govoru, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali da će se naći književnika koji će reći da bi ovo h samo zato valjalo pisati da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak.

Ali jedno zato što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (npr. zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo, i što ovakovijeh stvari ima mnogo i u drugih naroda – mi smo svi pristali na to da se ni h niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kada se iz smisla ne bi moglo razumjeti da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i u ostalijem ovakovijem događajima).

Svi smo jednoglasnice pristali da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst) i to

a) zato što narod tako govori,

b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednoga, dvojice),

c) što i Česi tako pišu,

d) što su i mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane,

e) što se dokazuje da ni u starom slovenskome jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu.

Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da će se k pravome jedinstvu mnogo približiti.

Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.

 

U Beču 28. ožujka p. n. 1850.                            Stefan Pejaković, s. r.

 

 

POJEO VUK…

Jernej Kopitar (1780-1840) bio je onaj koji je Vuka Stefanovića Karadžića predobio za „našu sveslavensku stvar“. Štoviše, bio je i inicijator, a većim dijelom i pisac Vukova Rječnika.

Kopitar je bio šef sveslavenskog Ureda u Beču u kojem živi i radi od 1808. godine. Austrija poslije osniva Ured sveslavenskih jezika. Bilo je važno da u taj Ured Kopitar pridobije i ponekog uglednog srpskog jezičnog znalca, jer se očekivalo da će se s tog dijela Balkana povući Turci, pa bi oni preuzeli stvar u svoje ruke. Jednako su poslije nekoliko desetaka godina kasnije postupali i u Bosni.

Bilo kako bilo Kopitar je vodio taj Ured za suradnju sa slavenskim narodima. Već prije toga bio je urednik prve sveslavenske gramatike, zajedno s jednim Slovakom i i jednim Čehom (1808. godine).

Jednako se dogodilo i sa Vukom Karadžićem kao njegovim bliskim suradnikom.

O tome Krleža govori u razgovorima s Enesom Čengićem:

„… A čakavski je veoma zanimljiv, to narječje je matica ili jezgro hrvatskog jezika, što Jernej Kopitar, koji je zapravo pisao u Beču Vukov rječnik, ako hoćete, negira. A kod tog posla je zapravo Kopitar bio presudan, a ne Vuk, kako se to kasnije tvrdi. Kod prvog izdanja rječnika stoji; Jernej Kopitar – Vuk Karadžić. Kod drugoga: Vuk – Kopitar, a kod trećeg samo – Vuk. Dakle, ‘Vuk je pojeo magarca’“. (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, II, 155)


Jernej Kopitar