PUT NA MORE (II)

„E baš ste sjajna ekipa. O kako ste se samo lijepo uredili za more. Jeste li vi to uplatili ljetovanje na Golom otoku? Ne trebaju vama tikve za plivanje. Vi samo skočite u more i vas će vaše glave održavati na površini. Hajde, uskači u kamion! I posjedaj dolje na pod! Nemoj da nekoga vidim da je tu svoju tikvu preko ograde pomolio“ viče na nas vozač Rasim koji je dobio nadimak Koleša jer mu je čitav život na kotačima – kolesima.

Među stotinama ruku koje nas prate vidim i ruke dobroćudnih gradskih osobenjaka: Mahmut nam desnom rukom maše, a lijevu ispružio da tko u njoj ostavi neki sitniš. Taj će ga sitniš čuvati od svake nesreće na putu. To isto čini i nijemi Ante Tonkin kojem se usta s vijencem pjene uokrug smiju, dok Avdija samo šuti i gleda. Čas promoli glavu iz ramena, čas je uvuče. Ako mu netko nešto i pruži, on odmah to pruženo vraća, bez obzira da li su to novci ili cigarete. Njemu je neugodno primiti milostinju jer on osjeća da je treba zaslužiti, ali kada mu kažeš da nećeš više s njim razgovarati ako to od tebe ne primi, tek tada se Avdija nasmiješi i zavuče obadvije ruke u džep od košulje, tamo gdje si mu tutnuo neku paru.

Tresemo se po makadamu. Želudac mi svako malo skokne u grlo. Ta ovom se cestom i pješak trese, a kamoli neće Rasimov kamion. Nadlajavaju se za nama psi. Trče za nama djeca, sustižu nas, pružaju pune ruke šljiva govoreći: „Evo, mi vama šljive, a vi nama donesite more u boci kad se vratite. Može?“

U Sanici ćemo sve stvari prebaciti u Ćiru i voziti se uskotračnom prugom koja se spiralno uspinje uz brda, tako da slobodno možeš sići s vlaka, obaviti nuždu ili ubrati koju jabuku, pa opet uskočiti u garavu željeznicu i nastaviti put. Tako ćemo se sve do ispred Drvara uspinjati šumom prepunom jela, borova, jasenova, topola, breza, javora…

Bože, znaju li javori iz ove divljine da njihov davni rod i sad odzvanja po zlatnim bečkim dvoranama? Ili oni ne znaju ni da su javori, a kamoli mogu znati da je upravo ovdje Stradivari dolazio sjeći zvukove za svoje čuvene violine. „Što bi ti volio biti“, pitam sebe dok mi glava visi na prozoru vlaka, „javor u ovoj divljini ili violina zagrljena ramenom i licem neke lijepe djevojke?“

I taman, kad sam se htio odlučiti biti javor, upada mi pepeo u oko od ugljena što ga mašinovođa loži. Brzo se predomislih i rekoh – violina.

Ćići fu, ćići fu, ubrza Ćiro i pusti dugu sirenu. Svi promolismo tikve kroz prozor i ugledasmo duboko ispod nas grad Drvar. Ovako su se nekoć Hitlerovi vojnici raspršeni poput maslačka spuštali iz neba u ovu kotlinu kako bi Tita uhvatili živog. Samo za razliku od nas, oni su imali padobrane, a mi se evo, samo što nismo strmoglavili u ovu provaliju.

„Pogledaj ti ove divote,“ uzdahnu Duško ustima punim sira, „ova je naša Bosna dušu dala za ratovanje. Ali tu rat samo Bosanci mogu dobiti, nitko drugi.“

„Eno se Vaso nakašljava, sad će započeti onu svoju priču kako je njemački ovčar Rex dao svoj život kako bi spasio Tita.“ I taman kad Vaso naštima grlo i htjede zaustiti priču, Duško, da ga svi čuju, dobaci: „Reci Vaso, krvi ti tvoje, da je onaj Titov pas Rex ostao živ, bi li i on sad primao boračku penziju?“

Vaso ništa ne odgovara, već se polako poče podizati, pa se diže, diže, diže… Nikako da se sav uspravi. Ali ni Duško ne uzmiče, stoji drsko pred njim i čeka odgovor.

„Znaš Duško, da nisi čiji si (Duškov je otac bio Vasin suborac) sad bi letio iz ovog Ćire. Za tebe dva dana nema kupanja. Dva dana zaboravi more. Jel jasno?! Čim stignemo u Kaštel Stari guliš krompir. A što se tiče Rexa, balonjo jedan balavi, nisi mu dorastao ni do repa. Da Šesta lička nije spasila Maršala, misliš li ti da bi tebe sad neki Hans ovako ko budalasti Vaso vodio na more. Bi, govno moje.“


foto: Srećko Brdovčak Mac

(nastavlja se)