Levha nam je doputovala u Zagreb iz Perzije preko Turske; läwḥa: tabla, a znači arapskim pismom krasopisno ispisani i uramljeni citati iz Kur’ana koji kao ukras možemo vidjeti po muslimanskim kućama, džamijama…

A u Zagrebu se levha našla s rođenim Zagrepčancem Mirzom Serdarevićem (1950). Skakale su te levhe oko moga Mirze, kao srednjoškolke oko neke filmske, pjevačke ili sportske zvijezde. I, kao što to biva, mi muškarci teško odolijevamo ljepoti. Prije ili poslije kleknemo s prstenom u ruci.

Hoćeš li?

Hoću.

I tako počinje romanca.

A iz romance se začas nađemo u poeziji ili u slikarstvu. Ono, Ne vodi me u hotele/ Nisam tele/ Već me vodi u depadansu/ Daj mi šansu/ za romansu…

E sad, po stoti put moram ponoviti da su znanje i umjetnost jedine slobode koje su nam dostupne u ovome razvoju društva.

Sve nam je ostalo zadano. U toj zadanosti opredjeljujemo se za ono što mislimo da je lijepo. Cvijet je lijep, zato uzgajamo cvijeće. Behar je lijep, zato uzgajamo voće; hej kad višnja ili Višnja procvjeta!

Da sebe učinimo boljim, a okolinu ljepšom.

Kod nas, u islamu, bili vjernici ili ne, poštuju se razna dopuštenja i ograničenja.

Vjera nas uči da ne možemo i ne smijemo graditi ljepotu i klanjati se ljudskom liku; to nam je zadano.

Dakle, ne ćemo umjetnost stvarati slikanjem ljudskoga lika, nego ćemo pokušati imitirati prirodu, pa ćemo slikati cvjetove, slagati slova u što ljepše rečenice i stihove pokušavajući tako proniknuti u ljepotu smisla. Odnosno definicije.

Primjerice, slova uvijek imaju isto značenje, pa – lj, koliko se god trudili ostaje uvijek – lj. Ako tom – lj pokušavamo naći njegovu ljepotu. Zato ga u istom značenju – lj, pišemo različitim pismima. Eto, tako je islam razvio kaligrafiju

Ako imate Boga, a uglavnom ga imamo, pokušavamo vidjeti u njemu ono što je On. Ja ne volim Boga koji prži ljude, muči ih na razne načine, bez obzira bili krivi ili ne. I u smrti valja imati dostojanstvo. Zato je u islamu zabranjeno mučenje pobijeđenoga.

Zar vam nije dosta što ste ga pobijedili?!

Uče nas da je Bog ljepota, onda pokušavamo pronaći tu ljepotu i opisati je lijepim, prepoznatljivim dobrim emocijama. Zato u nas Allah (Bog) ima 99 lijepih imena. Svako lijepo ime je definicija koju Bog, u smislu ljepote, nosi u sebi i sa sobom. Dobro se znade koja su to lijepa imena, svojstva, pridjevi… dana Allahu. I onda kad se ta lijepa imena pišu mi pokušavamo toj zadanoj ljepoti dati i svoj smisao ljepote.

Ne možemo Boga slikati, jer ne znamo kako izgleda.

Znamo samo da je lijep, da voli ljepotu, a svatko od nas u sebi uzgaja ljepotu onako kako je on shvaća i u sebi stvara. Pa ako se naziv Boga piše određenim znakovima, onda tim znakovima pokušavamo dati ljubav i ljepotu i tako na svoj način izražavamo kako ga mi vidimo.

Kao što posadiš jorgovan ili ružu. Ili bilo koji drugi cvijet.

Sve što je lijepo, bistro je i čisto. I ta riječ u koju vjerujemo također treba biti bistra i čista. Mirišljiva kao jorgovan ili jasmin.

To činimo kaligrafskim pismom. Možemo običnim pismenima ispisati riječ jorgovan i ta će nam riječ tada donijeti i miris jorgovana.

Vremenom, se jorgovan ispisivao drukčije od uobičajenog. Slova ostaju, značenje ostaje, ali tom smo jorgovanu dali svoju boju, miris i lik.

Budući da islamski propisi ne dopuštaju slikanje likova, naša se umjetnost našla u lijepom ispisivanju teksta – kaligrafiji. Naravno i sebi svojstvenu ornamentiku tzv. arabesku. Tako se razvila najbogatija i najraznovrsnija poznata kaligrafija s mnogo različitih vrsta pismena (nesh, sulus, ta’lik, divani…) i načina pisanja u obliku kruga, u ogledalu, u obliku slike predmeta, ptice (kao primjer u kojem je Bismilla ispisana u obliku ptice), kuće, cvijeta, vode, oblaka, pokreta i sl.

Naravno naša knjiga Kur’an puna je lijepih misli, pa zato levhe najvećim dijelom prenose te lijepe misli, te plodne bašče kroz koje teče bistra i osvježujuća voda, zelena kao stabla i grmlje što rastu uz tu vodu. Rijetko kad se u levhama ispisuju tekstovi hadisa, a još rjeđe neki drugi tekstovi.

I tako se među levhama našao i moj Mirza. Rekli bismo na svome terenu. Zanemario je ono što je prije radio, portrete i pejzaže, utonuo među levhe, slikajući ih kao akril na staklu ili kao reljef.

Tu je Mirza doma. Levhe su njegov dom koji ukrašuje naše domove… Diljem svijeta. Od Zagreba do Bosne, od Kanade do Malezije, od Francuske i Njemačke do Turske i Irana.

Itd.

Eto, zato sam upriličio ovu Mirzinu malu izložbu.

Sarajlić bi rekao, mala velika moja ljubavi! Mirza, moj.

 

autor slike: Mirza Serdarević izvor: Pinterest