Pohod četvrti: Okreni se niz đul-bašču
Okreni se niz đul-bašču,
na vrelo kad pođeš.
Okreni se, nasmij mi se:
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
A sa vrela kad se vratiš,
ja ću te čekati,
kraj đuguma, da ti ljubim
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
Okreni se, pogledaj me!
Ne ljuti se na me!
Okreni se, nasmij mi se:
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
Pjesma kojoj posvećujem ove đulistanske retke po mnogočemu je u ćutilnom mikrosvijetu sevdalinke singularna pojava. Kad god je za svoju dušu ili na prijateljski poticaj zapjevam ili pak zgodimice o njoj progovorim, osjetim kako mnome dubinski struje uzavreli srsi. Riječ je o čudnovatim, trncima sličnim tajnovitim treptajima uzbibane nutrine što ih neizostavno ćutimo kad se doživljajno susretnemo s neizrecivom ljepotom remek-djelâ vrhunske umjetnosti, pri čemu nipošto ne smećem s uma ni one velebne umjetnine koje kao homo caecus nisam kadar obuhvatiti znatiželjnim pogledom bistrih, široko otvorenih očiju.
Pjesma spram koje mi nije moguće zatomiti čudesno divljenje maestralno je djelo dvojice još uvijek manjkavo valoriziranih velikana umjetnosti riječi nastale na tlu Bosne i Hercegovine. To su Isak Samokovlija (1889-1955) i Hamid Dizdar (1907-1967). Ne ulazeći u zagonetnu raščlambu blijedo nam znanih okolnosti nastajanja teksta i melodije što se u ovoj pjesmi sljubljuju u nerazdruživu organskom jedinstvu, pokušavam ukazati na nju kao na svevremeno uzornu paradigmu za izglađivanje krajnje suptilna partnerskog odnosa između muškarca i žene na kojemu se čvrsto zasniva i iz kojega blagotvorno kulja dobrobit ljudskog roda na svim egzistencijskim razinama.
Neimenovani muškarac i njegova draga koju resi plemenito ime Zumra (= od dobra roda; smaragdna) netom su se oko nečega preriječili. Zumra, žena mednih usta i crnih očiju što dominiraju zanosnim refrenom, time je vidno pogođena. Premda se to u pjesmi izrijekom ne kaže, njezin je dragi duboko svjestan svoje pogreške. Molski zapjev početnog osmerca odražava sjetu iz koje je moli da se okrene, a svojevrstan melodijski kontrast čujemo u sljedećem, durski prozračnom šestercu: na vrelo kad pođeš. Pretpostaviti je da će se Zumra na vrelu umiti studenom izvorskom vodom. I lice će joj se tada razvedriti. Ona će se s vrela vratiti sa svježom vodom, a on će je čekati kraj đuguma. A gdje je đugum, bit će tu i kahve i nježnih poljubaca. U ovom trenutku najbitnije je da se ona konačno okrene i da ga pogleda, a već spomenuti durski kontrast čut ćemo uslijed pravilnosti strofne pjesme i u šestercu treće kitice: Ne ljuti se na me! Dragi će je neusiljeno zamoliti da se okrene i da mu se nasmije.
Iz pjesme ne saznajemo je li njegova molba bila uslišena. U kontekstu ovog pohoda raspjevanom đulistanu to nije osobito važno. Tankoćutno istkana sevdalinka nije izmaštana bajka sa sretnim završetkom. Ona je, baš naprotiv, realan odslik ćudljive dijalektike zamršena muško-ženskog odnosa. Tugaljivost dugih, profinjenim melizmima natopljenih melodijskih linija iziskuje majstorsko pjevanje. Paradoksalna je činjenica da je tu „mušku“ pjesmu po mišljenju vrsnih znalaca pjevanoga sevdaha bravuroznim pjevom ovjekovječila neprežaljena grande dame vokalne interpretacije sevdalinke Zehra Deović (1938-2015).
Sevdalinka o kojoj je riječ svojevrsna je meditacija dugoročne učinkovitosti. Njezina oplemenjujuća katarzičnost ljekovita je za svako biće kojemu je istinski stalo do voljene osobe. Dopustimo joj da nas iznovice prokrvljuje svojom obnavljajućom toplinom.