Pjesnik i prevoditelj Musa Ćazim Ćatić, bošnjački je pisac, rođen 12. ožujka 1878. godine u Odžaku kraj Dervente, a preselio na Ahiret 6. travnja 1915. u Tešnju. Rođeno mu je ime Ćazim, a Musa nadimak.
U Tešnju je pohađao mekteb, početnu vjersku te pučku školu, zatim brijački zanat i medresu, u kojoj kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića uči turski, arapski i perzijski jezik.
Kako bi izbjegao odlazak u vojsku, godine 1898. bježi u Tursku, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, ali se sljedeće godine vraća u Tešanj i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa Mektebi Numunci Terreke medresu, a zatim prelazi u gimnaziju i završava četvrti razred. Poslije povratka u Tešanj, 1903. godine, odlazi u Sarajevo i pohađa i završava šerijatsku sudačku školu 1908. godine. Dvije godine, 1909. i 1910. studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne polaže nijedan ispit već se odaje boemskom životu, družeći se s Antunom Gustavom Matošem i Tinom Ujevićem. Matoš je o njemu rekao: „Svi smo mi ljudi izobraženi, iz knjiga, a Musa je poseban i drugačiji od nas – on je čisti dragocjeni plod (bosanske) zemlje.“
Nakon dvije godine u Zagrebu, ponovo se vraća u Tešanj, gdje radi kao činovnik u banci, ali je s posla otpušten zbog neurednog načina života. Slično mu se dogodilo i u Bjeljini, gdje je radio u gruntovnici kao pisar. Te 1912. godine, dok je radio u banci, čak pomišlja na samoubojstvo, ali istovremeno bilo je to vrijeme kada je pisao svoju najbolju poeziju.
Nakon toga odlazi u Sarajevo, gdje radi u redakciji Muslimanske sloge i Sarajevskog lista te 1913. godine u Mostaru postaje urednikom lista Biser, posvećuje se spisateljskom radu, piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Prve pjesme objavio je u Bosanskoj vili još 1899. godine, a stihovima surađivao i u Beharu, Pobratimu, Domaćem ognjištu, Hrvatskoj smotri, Mladoj Hrvatskoj, Savremeniku, Biseru, Gajretu. Služio se pseudonimima Mustafa Kiazim, Garib, Šair, Jetim, Fakir, Musa, Domoljub.
Prevodio je najviše s turskog jezika, a onda arapskoga i perzijskog, s turskoga i arapskog prevodio filozofsko-teološke studije islamskih pisaca, među kojima se posebno ističe prijevod „Islama“ Abdulaha Quilliama. Napisao je i eseje Osmanlijski pjesnik Galib-dede i Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo te nekoliko osvrta na književni rad turskih pjesnika XVII.– XX. st. i nekoliko recenzija o zbirkama pjesama turskih pjesnika njegova doba.
Mobiliziran je 1914. godine, otpušten kao tuberkulozni bolesnik, jer se razbolio nakon što je jedne večeri, odlazeći pijan iz vojarne, pao i zaspao u snijegu. Poslije kratkog liječenja vraćen je u Tešanj, gdje umire. Na njegovom mezaru stoji isklesano: „Ovdje počiva pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjev’o, dok ga udes ne doprati do ovog mezara.“
Za života je objavio zbirku Pjesme (1914.), a posmrtno su mu izašle Izabrane pjesme (1928.) i Odabrane pjesme (1965.). Potonju zbirku 1965. godine objavljuje zagrebačka Zora, u povodu 50 godina od Ćatićeve smrti (urednici: Novak Simić, Ivan Dončević, Krsto Špoljar, Nasko Frnđić i Šime Vučetić) s predgovorom mostarskog profesora Abdurahmana Nametka, koji je 1958. godine, doktorirao na Ćatićevu stvaralaštvu na Zagrebačkom sveučilištu.
U Beharu je Ćatić objavio niz pjesama, članaka, eseja, izvornih i prevedenih priloga, anegdota i aforizama, kao antologiju prijevoda iz suvremene turske lirike i proze, tako da to razdoblje, 1907. i 1908. godine, po književnoj aktivnosti spada u najplodnije doba njegovog života i kasnije za njegova uređivanja mostarskog Bisera. Za godinu i pol dana, koliko boravi u Mostaru, Ćatić je napisao više nego za cijelog dotadašnjeg života, posebno se ističe nizom soneta, pri čemu onaj „Pred smrt“ nije dovršio; ona ga zatječe pri pisanju treće strofe u kojoj ostade zapisano „Moja mala izba – moj veliki svijet“. (izvori: Hrvatska enciklopedija, Hrvatski biografski leksikon, Bošnjaci net, Internet).