Od prvog izvođenja svoje monodrame, 30. marta 1978. na XVIII. MESS-u, Zijah A. Sokolović na pozornicu je ovim monologom izašao 1627 puta.

Monodrama, predstava „Glumac… je glumac… je glumac“ nastala je u Sarajevu davne 1978. godine „kao buntovni čin“ o razumijevanju glumca i znatiželjno istraživanje granica pozorišne umjetnosti, ali i propitivanje o tome tko je vladar pozorišne iluzije.

Zijahov tekst, knjiga „Glumac… je glumac… je glumac“ doživjela je sedmo izdanje, a tekst preveden na engleski, francuski, njemački, poljski, norveški, talijanski. Predstavu je premijerno izvelo 27 glumica i glumaca širom svijeta, u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sydneyu, Rimu …

 

Samo Glumac dovodi pozorište u pitanje

Rođen sam u Sarajevu 22. decembra 1950. godine u ulici Ognjena Price 5, današnja Despića ulica. Kada izađem iz zgrade broj 5, desno, dolazim do kraja ulice s čije lijeve strane se nalazi Despića kuća, muzej potomka ugledne sarajevske pravoslavne porodice u kojoj su se dogodile i prve pozorišne predstave zapadnog tipa. Izlazim na Obalu vojvode Stepe, današnja Obala Kulina bana. Ispred mene rijeka Miljacka.

Lijevo istok, desno zapad. Osjeti se po vjetru. Mostovi: Kozja ćuprija, Careva ćuprija, Most Gavrila Principa, današnja Latinska ćuprija, Čobanija most, Drvenija most, Festina lente, Šeher-Ćehajina ćuprija, njome je davno išao električni tramvaj, onda Ajfelov most, današnja Skenderija most. Koliko mostova za tako skromnu rijeku! Niz rijeku je i osnovna škola „Zmaj Jova Jovanović“.

A kada izađem iz broja 5, lijevo, Ulica Jugoslovenske narodne armije, današnja ulica Zelenih beretki. Desno je istok, lijevo je zapad. Vidi se, skoro golim okom. Gledam lijevo, a lijevo malo dalje Prva gimnazija. Krenem lijevo na zapad, druga ulica desno, Veselina Masleše, današnja Muvekita. Na kraju te ulice lijevo, bilo je Dječje pozorište, gdje sam igrao sina crnca „Čiča Tomine kolibe“, 1959. godine.

Izlazim na ulicu Vase Miskina, današnja Ferhadija. Opet, desno istok, a malo dalje Trg fra Grge Martića, lijevo zapad Trg maršala Tita. Odmah desno, prema zapadu, scena Dječjeg pozorišta, današnjeg Centra za kulturu mladih, Jelićeva ulica, tu i dan danas igram svoje predstave.

Niže desno Katedrala. Onda Gradska tržnica, Markale. Onda krvave mrlje ubijenih u opsadi Sarajeva. I na kraju, ulazeći u Titovu ulicu, Vječna vatra oslobodiocima Sarajeva, pa Malo pozorište, današnji Kamerni teatar 55, u kojem sam proveo 15 godina adolescencije i sazrijevao uz glumovanje, od 1968. do 1983. godine i još koju premijeru do 1991. godine.

Tim sam putem, 2018. godine, okovan u „daske koje život znače“, uz bubnjeve s horom i „Odom radosti“ i slučajnim prolaznicima, bos prohodao kroz vodu, krv i cvijeće i obilježio 50 godina Glumačke upornosti.

I dan danas živim na adresi Despića 5. Kad izađem iz zgrade broj 5 desno …

Imao sam, ili imali smo Vremena, da razmislimo šta bi željeli biti u životu

Tata Asim završio je medresu i Pravni fakultet u Beogradu. Bio je sudija Privrednog suda u Sarajevu. Govorio je francuski, svirao gitaru i nikada nije bio član bilo kakve grupe ljudi. Bio je samo sudija. Mama radila kao ekonomistica u jevrejskoj zgradi Ognjena Price na broju 5, gdje je i dobila stan i gdje smo se rodili moj brat i ja. Brat Abdulah, završio je elektrotehnički fakultet i bio direktor „Irisa“ u sklopu Energoinvesta. Bio je elektroinžinjer.

Završio sam Akademiju scenskih umjetnost u Sarajevu s „Ex Pontom“ Ive Andrića. Bio sam samo Glumac. Bili smo srećna, građanska porodica, s intimnom religioznošću koja nije bila za javnu upotrebu, niti reklama za društveni status.

 

Pozorište počinje kada Glumac izađe na scenu

Od početka, glumarenja, kada sam ušao u Prostor i Vrijeme pozorišta, nisam bio siguran, koja je funkcija pozorišta, u kojem živi čovjek, kao Glumac po zanimanju. U kojem živom čovjeku, kao gledaocu, nešto pokazuje ili govori. Zašto postoji pozorište? Zašto u njemu postoji Glumac? I šta je Glumac? Ili, ko sam ja, kao Glumac? I da li ću do svoje nemoćne starosti, čekati kao zaposleni umjetnik, da dobijem platu svaki mjesec i da me neko izabere da nešto glumim i da budem srećan?

Previše ličnog nezadovoljstva, bespomoćnosti na odgovore i istinski nezadovoljan zatečenim kvantitetom pozorišnih premijera i kvalitetom pozorišne umjetnosti, koja se grubo opirala MESS-ovskim vjetrovima umjetnosti svijeta, odlučio sam da sa svojim „ex pontom“ potražim odgovore. Da ih potražim sâm.

To traganje za nečim nepoznatim, to je i u pozorištu umjetnost

Šta se dogodi kada Glumac izađe na scenu? Počinje predstava, da! I gledaoci tada počinju da „vjeruju“ šta taj Glumac misli ili osjeća. Dakle, „ja“ tada nisam „ja“, nego „on, lik“ koga glumim. I u tom traženju, razumio sam, ja se glumom ne bih trebao baviti, zato što „ja uživam da nekog glumim“ već zato da gledaocima pokažem i kažem šta lik koga glumim, misli ili osjeća.

Moja Gluma se događa u glavama gledalaca. Glumac ili „ja“ samo sam sredstvo da gledaoci počinju, u svojim glavama, da osjećaju ili misle neki njima nepoznati ili zaboravljeni svijet! Ja, naravno, nisam „on“, ali mi gledaoci, vjeruju, da sam ja baš „on“. To je pozorišna iluzija.

Ja sam, onda, kao Glumac, vlasnik iluzija! To je Glumac, vlasnik iluzija! I uvijek u pozorištu postoji sto i prvi gledalac, koji vjeruje Glumcu. Dakle, sada mogu napraviti predstavu u kojoj ću pokazati šta ja mislim ili osjećam da je Glumac? Mogu se do besvjesti igrati s tim povjerenjem ili s tom iluzijom?

 

Cirkus je najpristojnija forma pozorišta, samo klaun dovodi pozorište u pitanje

I bio sam clown u commedia dell’arte. Ismijavao sam svijet oko sebe, ali i sebe u tom istom svijetu. Bio sam tragičan u svojoj komičnosti i komičan u tragičnosti. Bio sam glup i bezobrazan, jer ja nisam „on“, ja sam samo Glumac. I publika mi je vjerovala, ne meni, nego „njemu“ i njemu se smijala i s njim saosjećala. Poništavao sam scensku iluziju pozorišta i dovodio u pitanje ne samo moje, nego Glumčevo postojanje. I „kraj igre“ je samo onda, kada Ja, kao Glumac, izađem sa scene.

Tako je nastala predstava, pozorišnim rječnikom rečeno, monodrama, „Glumac… je glumac… je glumac“ (30. 3. 1978. Collegium artisticum, XVIII. MESS, Sarajevo). Sve što sam čitao ili vidio u svijetu oko sebe ili izmaštao do granica umora ili sanjao da se ne probudim, sve je stalo u tih 120 minuta. Stalo je u neko Vrijeme, pozorišno Vrijeme. Dakle, Glumac kao vladar iluzija i vladar prolaznosti. I dobio sam odgovor na pitanje koje me je godinama mučilo. Šta je pozorište? Pozorište je neko „drugo“ Vrijeme, nije ono Vrijeme u kojem žive gledaoci. Pozorišno vrijeme.

Ako gledaoci razumiju pozorišno Vrijeme, onda razumiju i Prostor Glumčeve umjetnosti. Razumiju pozorište, kao komunikaciju ili kao umjetnost. Naravno, ne uvijek. Ali, igrao sam sâm! Moj, Ex Ponto. Svu radost i pohvalu sam sâm prihvatao, ali i kritiku i grube riječi i aplauze i zvižduke neslaganja. Sâm sam putovao da bih igrao predstavu svojih snova i sâm sam se vraćao.

„Glumac… je glumac… je glumac“ čin je visokog rizika. U svojoj sam prolaznosti igranja postao nulti momenat pozorišta. Igrajući tu svoju predstavu, svaki put sam igrao i tražio odgovor, ko sam ja i ko je to Glumac. Ja sam sve! I ja sam ništa! Ja sam prolaznost. Ja nisam priča jednog čovjeka, lika, nego njegov odnos do svih mojih i njegovih mogućih likova koje je glumio ili će glumiti. Tako je clown pronašao čak četiri partnera za svoj solo i izašao iz okvira monodrame i postao pozorišna predstava.

Monolog je najteža scenska forma

Dobio sam Zlatnu kolajnu VI. Internacionalnog festivala monodrame i pantomime, aprila 1978. godine. I predstava, monodrama, krenula je u veliki i nepregledni svijet. Za godinu dana, kao dobitnik Zlatne kolajne, obišao sam sve festivale u Jugoslaviji i upoznao stotine pripadnika pozorišne umjetnosti i vidjelo me hiljade gledalaca širom Jugoslavije i postao sam poznati Glumac. Glumac koji dolazi iz Sarajeva! I sa sobom nosi lijevo desno istok i desno lijevo zapad.

Dobio sam Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva

Tekst predstave, zapisivan vremenom na različitim papirima, polako je igranjem dobijao ozbiljnu formu koja preispituje granice stvarnosti i pozorišne iluzije. Sastavljen u jednu cjelinu preveden je na njemački jezik i tako je svo ovo maštanje i igranje krenulo u veliki svijet. Justus Neumann, bečki Glumac, prvi je igrao 23. septembra 1982. moju ideju Glumca pod naslovom „Hamlet und so“, čime je otvorio novu scenu Vienna Volkstheater.

Sada je čekanje u Malom pozorištu, sadašnji Kamerni teatar 55, da me neko nekad negdje kao Glumca pozove da igram u nekoj predstavi za koju i ne znam koliko će se puta reprizirati, postalo besmisleno. Kao da se igram „Čekajući Godoa“. I te, 1983. godine, napuštam status zaposlenog dramskog umjetnika, napuštam kakvu takvu platu i topli obrok i dobijeni stan i postajem Slobodan Glumac. Glumac koji će da živi od svoje umjetnosti i koji će, po svijetu, tražiti onu pozorišnu umjetnost koja postavlja pitanja i traži odgovore. I nositi strah od materijalne egzistencije.

 

Decembra 1991. odlazim u Beč i nastavljam život Slobodnog umjetnika

Moj je tekst preveden na engleski, francuski, njemački, poljski, norveški, talijanski.

Alain Dare, Pariz 1984.; Cezary Morawski, Varšava 1985.; Udo Blickendorf-Reginka, Tubingen 1989.; Lee Robin Gebhard, New York 1991., prva Glumica koja je igrala moj tekst. Mathias Unger, Schwedt 1991.; Thomas Waldvogel, Wadenswil 1992.; Olcay Ekinci, Berlin 1992.; Jurgen Bierfreund, Anklam 1993.; Beate Albreht, Reutlingen 1994., druga Glumica koja je igrala moj tekst. Dina Đurović, London 1997., treća Glumica koja je igrala moj tekst. Daniel Schlusser, Sydney 2000.; Franko Korošec, Rim 2015.

Do sada je 27 Glumica i Glumaca po svijetu igralo moj tekst „Glumac… je glumac… je glumac“, pod različitim naslovima. Izašlo je više od 500 analiza i kritika širom svijeta, kao sinonim za opstanak jednog Glumca u pozorištu. Proputovao sam čitav svijet. Sa svim Glumicama i Glumcima radio sam na njihovim predstavama i pokušavao da zajednički dotaknemo prolaznost i ljepotu Glumačkog zanata i pozorišne umjetnosti.

I dan danas igram „Glumac… je glumac… je glumac“ i putujem sâm

Pune 43 godine sâm putujem od predstave do predstave i do sada sam odigrao 1627 predstava.

Godine 2015. izdavačka kuća Hena.com iz Zagreba objavila je i knjigu „Glumac… je glumac… je glumac“, sedmo izdanje. U knjizi je i 33 eseja o tekstu, o monodrami, o Glumcu, o Zijahu, o Vremenu, o Prostoru, o predstavi, o pozorištu. O Glumcu u knjizi pisali su: Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović, Rade Šerbedžija, Jovan Ćirilov, Velimir Stojanović, Zvone Šedlbauer, Radomir Putnik, Boris Cavazza, Jakov Jurišić, Gorčin Stojanović, Špiro Guberina, Marko Kovačević, Michel Ainzara, Milovan Lukić, Pero Kvesić, Rajko Grlić, Dževad Karahasan, Ivica Boban, Anatolij Kudrjavcev, Slavko Pezdir, Dragan Marjanović, Goran Cvetković, Egon Savin, Davor Korić, Dino Mustafić, Slobodan Unkovski, Meto Jovanovski, Miloš Lazin, Svjetlana Hribar, Vojislav Vujanović, Goran Stefanovski i crtao Nesim Tahirović.

Totalna igra

Igrao sam ili režirao 160 predstava širom svijeta. Kao Glumac igrao sam u predstavama na njemačkom i na slovenskom jeziku. Igrao sam u 57 filmova i 28 TV serija. Dobio sam 6 nagrada za životno djelo i 92 nagrade za svoju umjetnost. Dvije Sterijine nagrade, 4 Zlatna lovor vijenca, 3 Zlatne kolajne, 2 Zlatna Medvjeda, Zlatnu Arenu, Zlatni zub „za doprinos smijehu u svijetu“, proglašen za „Glumca Evrope“, nagrada Sedam sekretara SKOJ-a, Medalja Rada, postao sam Ambasador UNDP-a…

Fotografije: autorska prava Zijaha Sokolovića
 

(nastaviće se: CABAres, CABArei, Međuigre 0-24, Ko bajagi donijela me roda, Medvjed, A. P. Čehova, šala za džez trio i jednog glumca u deset slika, LIJEVO DESNO GLUMAC …)