U prospektu Islamske zajednice Gunja, izdanom 1995. godine
piše: ”Ne zna se točno tko se i kada od muslimana prvi doselio u
Gunju. Ni najstariji gunjani ne pamte kada u Gunji nije živio netko
od muslimana, da li stalno ili povremeno radeći tuđu zemlju kao
”nadničari” ili na pola kao ”napoličari”. Osim kao poljoprivredni
radnici muslimani su radili i na ciglani, a neki u spačvanskim šumama
kao drvosječe i kirijaši. Prema spomenici Župnog ureda u
Gunji se 1921. godine pod opaskom ”stanje duša” spominje i jedan
musliman, a 1933. godine sklopljen je i mješoviti brak.

Sadik Muslimović i Jusuf Osmičević sa suprugama (na slikama)
su među najstarijim muslimanskim obiteljima stalno nastanjenim
u Gunji.

Masovniji dolazak muslimana u Gunju i okolna mjesta u Slavoniji
je za vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1942. do 1946. godine.
Tada su mnogi muslimani iz Istočne Bosne, bježeći od ratnih
strahota, našli utočište kao muhadžiri u Gunji i u drugim mjestima
Slavonije.

Mnogi od njih su doživjeli veliko razočarenje kada su se nakon
završetka rata vratili svojim kućama i vidjeli da se na prvim
poslijeratnim ”demokratskim” i ”slobodnim” izborima pored
biračkih kutija i na biračkim listama nalaze oni od kojih su i bježali.
Prodali su u bescjenje ono što su zatekli i vratili se u Slavoniju,
motivirani između ostalog kvalitetnom i tada jeftinom zemljom,
dobrom infrastrukturom, a posebnom činjenicom da su
bili dobro prihvaćeni kod domaćeg stanovništva. Najviše ih se
naselilo u Gunju i Rajevo Selo (naselja Padež i Čisto) da bi bili što
bliže Bosni i lakše sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet.

U Glasniku VIS-a 1957. godine, objavljeno je Izvješće Starješinstva
Islamske zajednice BiH Vrhovnom islamskom starješinstvu
u kojemu, između ostalog, piše da je osnovan novi džemat
u mjestu Gunji(ma), srez Vinkovci za mjesta Gunju, Rajevo Selo,
Drenovce, Vrbanju, Podgajce itd.

Pored običnog muslimanskog svijeta, u Gunju i okolna sela
dolazili su tzv. “učeniji ljudi”, koji potječu iz mjesta u kojima su postojale Medrese. Oni su u početku samoinicijativno organizirali
vjersku pouku, klanjali teravih namaz i sl. Među njima treba
spomenuti i jednog imama efendiju Abdurahmana – Ramu
Hodžića – zvanog Ahmedić koji se doselio kratko Gunju, ali se
ubrzo vratio (nije mu odgovarala voda) u Ustikolinu, tamo je
među mektebskom djecom učio i našeg Muftiju Ševku ef.
Omerbašića.

Drugi imam od osnivanja džemata u Gunji bio je Hazim ef.
Hodžić, koji je po izlasku iz zatvora gdje je robijao kao Mladi musliman,
i tako izgubio sva građanska prava, na prijedlog hfz. Kjamila
Silajdžića i hfz Sinanuddin ef. Sokolovića inauguriran u
islamsku zajednicu preko Gunje. O njemu je vrlo kvalitetno u
jednom broju SAF-a pisao njegov suuznik hfz. Abdullah ef. Budimlija.

Pred samo otvorenje džamije u Gunju je došao imam Hasan
ef. Suljkanović iz Međiđe Gornje kod Gradačca. Hasan ef. je prije
dolaska u Gunju radio kao imam Agićima kod Bosanskog Novog,
a kasnije u Ratkovićima, Odbor islamske zajednice Čelić.

Dana 28.12.1981. za imama u Gunju dolazim ja Idriz ef. Bešić,
svršenik Gazi Husrev-begove Medrese u Sarajevu, rođen u Sokolu,
općina Gračanica. Obranio sam magistarski rad na temu,
“Pravni položaj nacionalnih manjina u Europskoj Uniji i zemljama
u integraciji, na primjeru Republike Hrvatske i Republike Srbije
komparativno” i stegao akademsko zvanje magistar međunarodnog
prava, uža specijalnost pravo nacionalnih manjina. Trenutno
sam najstariji imam u najstarijoj džamiji u Hrvatskoj.

Od 2007. godine u Gunji je kao drugi imam angažiran i Adin ef. Hrustić, (naš džematlija), službeno premješten iz Vinkovaca. Senad ef. Hevešević, iz Labina je također dvije godine bio angažiran kao imam u Gunji, a nakon smrti našeg kolege Enes ef. Poljića službeno je premješten u Osijek gdje obnaša funkciju glavnog imama.

Uspješno je 08. listopada 2019. godine obranio magistarski rad na temu “Odgojno-obrazovne reforme u svjetlu savremenog muslimanskog mišljenja – pokret “Islamizacije znanja” na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i stekao akademsku titulu magistra islamskih
nauka.

Mezarje

Najstariji nišan u mezarju je rahmetli Zlatija Salčin, rođeno
Ošijan, iste godine i Rahmetli Mašo Pašović, ranije Bunda, također
je sahranjen 1962. godine, neposredno nakon dodjele parcele
za Mezarje, a nakon komasacije. Mezarje u Gunji je jedino
autentično muslimansko mezarje u Hrvatskoj.

Gradnja džamije

Na jednom od ramazanskih sijela poslije teravih namaza
izabran je građevinski odbor za izgradnju džamije. Zemljište za džamiju KČ 250/1 površine 3134 m darovali su Ismet Čandić i
njegova supruga Zumreta (Izeta), koji su se u Gunju doselili iz
Čanda kod Brčkog. Starješinstvo Islamske zajednice iz Sarajeva
je 8. veljače 1968. godine donijelo rješenje kojim se odobrava
izgradnju džamije.

Za nešto više od godinu dana džamija je u cijelosti izgrađena,
uz velika odricanja i dobrovoljne radove mještana Gunje.

Otvorena je 28. rujna 1969. godine. Gradnja džamije u Gunji je
fenomen, ako se ima u vidu da su radovi počeli 2. kolovoza 1968.
godine (8. džumadel-ula 1388. godine po hidžri), znači da je
gradnja trajala nepunih četrnaest mjeseci. Ovo je činjenica koja
govori o raspoloženju među muslimanima tada. Džamija je svečano
otvorena 28. rujna 1969. godine

Neposredno prije svečanog otvaranja

1999. godine povodom tridesetogodišnjice otvaranja, zahvaljujući
RABITI džamija je dobila novi izgled.

U pripremi je fotomonografija o Islamskoj zajednici i muslimanima
Gunje, a za datum otvaranja džamije biti će posebna
svečanost.