Husein Husaga Čišić rođen je u Mostaru 1878. godine. U istome gradu umro je 1956. Znanost ga pamti po književnome i publicističkom radu, a politika ga prilično dobro pamti po tome što je jedini, 1946., glasovao protiv Ustava FNR Jugoslavije, budući da Ustavnopravna skupština nije prihvatila njegov podnesak da BiH i Bošnjaci budu ravnopravno tretirani i u Ustavu i u nacionalnoj politici nove države.

Pritom se Husaga sukobio s Mošom Pijadom i Milovanom Đilasom. I, dakako, nije dobro prošao! No, to nije bio jedini njegov sukob s politikom. Nešto prije odbio je primiti u kuću Džaferbega Kulenovića, čovjeka iz Vlade Ante Pavelića koji je u to doba bio zadužen za muslimanska pitanja, a nakon njega i generala Ambrossina, koji ga je pokušao pridobiti za fašističke ideje. I tako dalje.

Ne mogu se oteti dojmu da je Čišić izrastao iz glasovitoga Bošnjačkoga memoranduma, kojega je skupina tadašnjih najuglednijih Bošnjaka osobno predala u Beču caru i kralju Franji Josipu I., a nešto prije s dokumentom su upoznali zajedničkog ministra financija Zemaljske vlade i austrougarskog upravitelja u BiH Benjamina plemenitog Kallaya.  Za taj je dokument znalo vrlo malo ljudi budući da je desetljećima prešućivan. Ja sam, baveći se poslovima znanja, za dokument saznao davnih godina, ali mi se nigdje nije pružila prigoda da o njemu bilo što javno kažem. O tom sam dokumentu znao koju riječ prozboriti s Tomislavom Ladanom, ali to su više privatni razgovori u kojima sam uživao, budući da je Ladanova elokvencija neupitna, što za sebe ne bih mogao reći.

Elem, u Memorandumu se navode brojni primjeri zatiranja bošnjačke kulture, nasilnoga pokrštavanja islamske djece, uništavanja vjerskih objekata itd. Takav je odnos ondašnjih vlasti uzrok što je oko 200.000 Bošnjaka iselilo u Tursku, pa Bošnjaci traže od cara da „se opstanak islamske vjere u okupiranim zemljama osigura vjerskom samoupravom islamskog naroda…“

Dalje su u Memorandumu detaljno opisani svi vandalizmi učinjeni kulturnom i vjerskom naslijeđu islamskih Bošnjaka, kao što „su razrovana i razrušena islamska groblja, uništene zadužbine pobožnih muslimana, džamije prerušene u katoličke crkve, na islamskim  grobljima podignuti  katolički samostani, šetališta i marvinska sajmišta…“

Tom vandalizmu i sam mogu posvjedočiti budući da su poslije Drugoga svjetskog rata, uništeni mezarluci u dnu naše bašče. U tim se mezarlucima nišani naših predaka (Mujičića, Mulalića i Redžepovića) ugrađeni u temelje stambene zgrade. Dakle, držim da je Čišić, koji je imao 22 godine kad je Memorandum sastavljen i predan, najvjerojatnije bio ponesen tim odnosom ondašnjih vlasti prema Bošnjacima.

Dakako, Čišić je bio vrlo obrazovan pa su mu bili poznati i mnogi podaci iz povijesti zemljice Bosne. Znao je da su pravoslavni i katolički izaslanici, od dotadašnjih Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, učinili dva naroda. Tako su sredinom XIX. stoljeća, po ideji Vuka Karadžića, pravoslavci postali Srbi, a katolici – Hrvati.

Historiografija bijaše bila krenula za falsificiranjem i tako dobismo od jednoga naroda – tri, a svega stotinu i nešto godina poslije, ta se tri naroda nekoliko puta zakrviše itd.

Nada Klaić je u svome radu o srednjovjekovnoj Bosni znanstveno oborila politička i vjerska svojatanja Bosne. Pretpostavljala je da je Bosna najstarija slavenska država, u ondašnjem smislu, na balkanskome poluotoku.

Poštujem jezik i pismo. To posebno naglašavam zato što se Bošnjacima odricalo pravo na jezik i na pismo, koje je, nota bene, i poznato u našoj pismenosti kao bosančica, a za doba Osmanlijske vladavine ovim krajevima bijaše bilo poznato i kao – begovica.

Bosančica je nastala iz ćiriličnog pisma, kad su iz stare crkvene azbuke izbacivana slova koja baš nisu bila neophodna u pisanju narodnim jezikom, te dodavanjem posebnih znakova. Vremenom se dijelom prilagodila glagoljici, te pravopisnim pravila latinskog i talijanskog pravopisa itd. U svakom slučaju, prvi Rječnik bosanskoga jezika sastavio je Muhammed Hevaija Uskufi, davne 1631. godine. Sačuvana su četiri primjerka ovoga rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska).

A kad je riječ o jeziku, svakako valja navesti nekoliko povijesnih svjedoka. Naravno, učeni su Bošnjaci pisali na drugim jezicima – arapskom, turskom ili perzijskom, kao što su pisali na latinskome ili grčkome. Ali je bosanski jezik neosporan, upravo u svjedočanstvima suvremenika, pa i onih izvan bosanskih krajeva.

Prije svih tu su stećci pisani, naučio me pokojni prijatelj Nusret Idrizović, bosančicom i bosanskim jezikom. Zbog zanimljivosti, vrlo poetskog jezika, navodim primjer stećka s Radimlja kod Stoca, iz 1094. godine koji je ovako pretočen u literaturu:

 

Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Muven, s’ Božjom pomoći i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.

Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam.

Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, ono što nije čuo, okusti ono što nije okusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemlji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.

Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094. ljeta, kad biješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

 

Bosanski jezik, uz hrvatski, srpski, slovenski, bugarski i češki spominje i Konstantin filozof (konac XIV. i početak XV. stoljeća); notarske knjige Kotora koje, 3. srpnja 1436., bilježe da je mletački knez u Kotoru kupio 15-godišnju djevojku „bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu“;  Ninski biskup u Peri pisao je 1581. godine fra J. Arsenigu bosanskim jezikom; bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski), (mili moj Tihomire), i mnogi pisci od 17. stoljeća, kao što su to činili Matija Divković, „Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja“; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Frano Jukić, Martin Nedić, Anto Knežević…; duvanjski biskup fra Pavle Dragičević piše 1735. da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu bosanskim jezikom, jer ne razumiju dobro crkveno-slavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima s pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.  Evlija Čelebija, turski putopisac iz 17. stoljeća, u poglavlju „Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda“, svoga čuvenog putopisa, hvali Bošnjake, za koje kaže: „kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi.“ Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije. Jedan od prvih hrvatskih gramatičara, Bartol Kašić, rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskoga tipa, kakva je Divkovićeva, te u svome Ritualu rimskom ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima); Isusovac Jakov Mikalja, u predgovoru Blagu Jezika Slovinskoga želi, kako kaže, da učvrsti „najodabranije riječi i najljepše narječje“, dodajući da je „u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši“, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu. Dubrovački dramatičar Džore Palmotić, opredijelio se za govor „susjednih Bošnjaka“, ističući ljepotu toga govora. Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić, autor „Razgovora ugodnog“, afirmira štokavštinu – svoju je „Korabljicu“ „prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovića“ u „jezik bosanski“; Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog, i književnik Matija Antun Reljković; Antun Kanižlić, isusovac i propovjednik, i Francesco Maria Appendini, talijanski povjesničar, također ističu da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji; Ivan Popović (kojemu je „bosanski govor među slavenskim isto što je i atički među grčkim“); u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskoga govora još mnogo prije Bečkog dogovora i Alberto Fortis god 1774. u Veneciji u djelu „Viaggio in Dalmazia“ objavio i u originalu i prijevodu na talijanski – znamenitu našu baladu Hasanaginicu – jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim, ali i bosanskim. Mula Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšićanina, koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom. Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci, Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prijevod Svetoga pisma „u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog“).  Prema svjedočenju Matije Mažuranića (Pogled u Bosnu učinjen 1839.-1840.), sarajevski paša, iako „dobro znade turski, arapski i arnautski“, ne voli da netko pred njim govori turski i ističe „da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu“. U Putopisu se kaže da se u Bosni „eglendiše Bošnjački“. Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac s arapskog („Kasidei burdei bosnevi“). Hercegovački srpski prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. naš jezik zvao bosanskim.

 

(Postoji u povijesnim dokumentima i pojam BEČKI KNJIŽEVNI DOGOVOR prema kome su se u Beču, 28. ožujka 1850., pet hrvatskih, dva srpska i jedan slovenski književnik dogovorili da će za svoj književni jezik uzeti bosanski. Bio je to pokušaj ujedinjenja u zajednički jezik. Od ideje su najprije odustali Slovenci, a potom i Srbi budući da su se htjeli razlikovati pa su taj bosanski jezik preuredili u ekavicu, unatoč svome ljubljenom Vuku koji se držao ijekavskog kano pijan tarabe. Hrvati su ostali kod ideje i svoja tri jezika, čakavski, kajkavski i ikavski, ali su se prilagodili novom ijekavskom izričaju…,to jest bosanskom jeziku koji su nazvali hrvatski književni jezik.)