U Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu, 5. svibnja 2026. otvorena je izložba fotografija “Sarajevo 1992. – 1996. – Najduža opsada”, čiji je autor Mario Boccia.
Izložba ostaje otvorena do 30. lipnja 2026, a vođeni razgled izložbe s autorom Mariom Bocciom, održan je 6. svibnja. Tijekom trajanja izložbe predviđeno je još nekoliko događanja: „Sarajevo, 30 godina poslije: kako se gradi povjerenje“ (20. svibnja u 18 sati); „Kadar zločina: etika ratnog izvještavanja“ (10. lipnja u 19 sati); „Od traume do kolektivnog sjećanja. Uloga javnog prostora“ (15. lipnja u 18 sati).
Jedan od organizatora izložbe, Giovanni Vale, novinar i urednik portala Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa, informirao je da je izložba dio projekta pod nazivom “Trancityons”, koji sufinancira Europska unija i koji istražuje odnos između gradova i procesa demokratizacije. Kao dio ovog projekta, izložba je već putovala u Rovereto u Italiji i u Beograd, a poslije Zagreba putovat će u Sarajevo.
Izložba je ostvarena u suradnji s opservatorijem za jugoistočnu Europu, Tursku, istočnu Europu i Kavkaz (Osservatorio Balcani Caucaso Transeuropa – OBCT), Talijanskim muzejom ratne povijesti (Museo Storico Italiano della Guerra – MITAG) te uz potporu Autonomne pokrajine Trento i Općine Rovereto u Italiji.
Opsada Sarajeva je najduža opsada u modernoj europskoj povijesti i ostavila je dubok trag, ne samo na Bosnu i Hercegovinu, već i na kolektivnu svijest Europe, rekao je Gian Luca Borghese, ravnatelj Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu, naglasivši da Mariove fotografije ipak otkrivaju i nešto drugo: snagu građana, volju da nastave živjeti, voljeti, učiti, pa čak i smiješiti se pod bombama.
Ova izložba suočava nas s odgovornošću sjećanja, pamćenja. Sjećanje nije pasivan čin; to je čin volje, svjesne volje, kako bi se osiguralo da se određene rane ili ožiljci koji se ne mogu zaboraviti nikada ne reproduciraju. Stoga, u našem vremenu, gdje se sve odvija tako brzo i slike kojima smo bombardirani riskiraju da izgube svoju relevantnost, ove slike nas pozivaju da zastanemo, rekao je Borghese.
O ovoj temi drugačije govori onaj tko je preživio rat u Sarajevu, studirao ili išao po vodu pod granatama i snajperima i pitao se hoće li ga majka te večeri gledati na dnevniku. Veliko je ovo što ste izložbom uradili za nas, jer kultura sjećanja je ono što svi trebamo njegovati. Ne da mrzimo ili gajimo mržnju, već da izvučemo lekcije i sami se podsjetimo kolika je cijena agresije koja se nažalost i danas događa na raznim stranama svijeta, rekla je Elma Kovačević Bajtal, Veleposlanica Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.
Mario je ovim fotografijama odabrao prikazati život, a to je ono što sam i ja našla tamo, rekla je novinarka Silvija Šeparović, dodavši kako bi bilo dobro da se ovu izložbu puno posjećuje, „jer pitam se koliko su ljudi, u ovom trenutku i u civilizaciji obilja i ugode, u stanju shvatiti to što se tada događalo, a zapravo se i danas događa drugdje“.
Ljudi, s kojima sam se u Sarajevu u to vrijeme družila, nikada mi nisu govorili o svojim strašnim iskustvima rata, već o tome što su radili i o tome što ih je održalo. To je doista teško prepričati danas. Sarajevo se otada promijenilo, ali energija koju sam tamo pronašla je jedinstvena, to je iskustvo na kojem sam istinski zahvalna i smatram ga izuzetnim, naglasila je Šeparović.
Prva sportašica koja je predstavljala BiH na Olimpijskim igrama 1992. Anja Margetić i bivša dogradonačelnica Sarajeva 2021. godine, kazala je da ima sreću što je Mariova prijateljica i istaknula da njegove fotografije nisu tipični prikaz ratnog izvještaja, već prikazuju život i otkrivaju njegovu ljubav prema gradu i građanima Sarajeva.
Nakon povratka u Sarajevo, 1997. godine, trebalo mi je dugo da shvatim što su ljudi doživjeli između 1992. i 1996. godine, ali i da spoznam želju za životom, dostojanstvo, herojstvo, rekla je Margetić.
Mario Boccia: Ovo me je iskustvo jako promijenilo, posebno u odnosu prema fotoreporterskom poslu. Kad sam bio dječak, moj ujak poklonio mi je mali foto aparat koji je mogao snimiti 12 snimaka. Moja majka i trojica njezine braće borili su se u Drugom svjetskom ratu, bili su partizani. Moj ujak, mamin brat koji mi je dao fotoaparat deportiran je u koncentracijski logor Dachau. Preživio je i rekao mi je snimaj, izvještavaj, bilježi što se događa i to evo radim cijeli život. Osjećam i potrebu razgovarati s mladim ljudima o onome što sam vidio kako se takvo zlo ne bi ponavljalo. Posjećujem škole i u nekoliko proteklih godina bio sam u nekoliko stotina njih, od sjevera do juga Italije. Ne idem sa svojim fotografijama, već s knjigom, koja se sastoji od crteža i ilustracija o ženi koja je prodavala cvijeće tijekom rata na tržnici Markale. Knjiga je objavljena na bosanskom i u travnju ove godine predstavljena je u Sarajevu u ime zaklade „Obrazovanje gradi BiH“, koju je osnovao general Jovan Divjak. To je moj doprinos nedovoljan da zahvalim gradu i svim ljudima na načinu na koji su me dočekali tijekom rata. Nikada nigdje u svijetu nisam bio tako dočekivan, spavao sam u kućama, dijelio hranu i slušao ljude. Ne mislim da sam prodao puno fotografija, ali sam stekao mnogo prijatelja, a to je najvažnije. Uvjeren sam da je pružanje točnih informacija – posebno snimateljima, fotografima i novinarima – dužnost, jer su stvari u svijetu išle loše kada je bilo premalo informacija. Ne marimo za svjetske probleme dok nas izravno ne pogode. Fotografiranje i lajkanje nije dovoljno. Ono što se događa na Bliskom istoku, nedaleko odavde u Ukrajini, svi vidimo, ali ne vidim trgove ispunjene ljudima koji prosvjeduju, osim u nekoliko navrata.
Ove su slike snimljene u Sarajevu između 1992. i 1996. godine, tijekom dugih dana opsade. U svom radu nikada nisam težio nametanju slika. Odlučio sam se usredotočiti na građanski otpor grada, pokušavajući prepričati tragediju bez prikazivanja krvoprolića. Kao što je rekla Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, koja je bila dijete tijekom opsade, “fotografirao sam život, ne samo rat”. U Sarajevu sam, kao novinar, tražio izravan pristup gradu i njegovim stanovnicima. Kad god je to bilo moguće, tražio sam gostoprimstvo od civila koji su uvijek bili izvanredno gostoljubivi, a s nekima od njih i danas održavam vrlo snažnu vezu. Odlučio sam fotografirati opkoljene, ali i opsjedatelje, koji često prelaze crte bojišnice, u uvjerenju da je identificiranje sa žrtvama lako i umirujuće, ali može biti i licemjerno. Suprotno tome, pokazivanje koliko sličnosti može postojati sa zlikovcima nužno je kako bi se razumjelo kako ideološki fanatizam i rat mogu preokrenuti osnovne ljudske vrijednosti. Normalna osoba može postati toliko dehumanizirana da postane snajperist sposoban pucati u dijete u igri. Razmišljanje o tome pomaže nam razviti potrebna antitijela. Paradoksalno, prikazivanje samo užasa može umiriti one koji nemaju pamćenje, uvjeravajući ih da je to nešto “što se ovdje nikada ne bi moglo dogoditi”. Pa ipak, najgora gnusoba u povijesti rođena je u srcu kultivirane Europe i ukorijenila se i u našoj vlastitoj zemlji.
Prodavačica cvijeća na Markalama
Prodavačicu cvijeća upoznao sam 1992. godine, neposredno prije izbijanja rata. Prodavala je cvijeće na tržnici Markale. Pitao sam je je li Srpkinja, Hrvatica ili Muslimanka. Odgovorila je: “Rođena sam u Sarajevu.” Upitao sam i kako se zove. Rekla je „Cvjećarka“. Odgovor sam zapisao u bilježnicu jer nisam mogao shvatiti kojoj etničkoj skupini pripada to ime. “To nije ime, to znači prodavačica cvijeća”, objasnili su. Nastavila je prodavati cvijeće tijekom cijelog rata. Često je bilo napravljeno od papira. Prodavala je ljepotu potrebnu za život. Prodavačica cvijeća nije dopustila da je rat promijeni. Identitet može biti slobodan izbor. Prodavačica cvijeća nije preživjela: ustrijelio ju je snajper ljeti 1994. godine.
Mario Boccia, slobodni je fotoreporter koji je više od dvadeset godina radio na svim kontinentima, objavljujući reportaže i fotografije u brojnim talijanskim publikacijama. Radio je u izuzetno izazovnim okruženjima, uključujući ratove, revolucije, pa i prirodne katastrofe, uvijek tražeći tračak i iskru nade čak i u najsurovijim, najizazovnijim situacijama. Bio je dopisnik za „il Manifesto“ iz Sarajeva, Beograda, Prištine, Skoplja, Dyarbakira i Bagdada. Njegove fotografije korištene su za promicanje kampanja solidarnosti od strane raznih nevladinih organizacija, neprofitnih organizacija i agencija Ujedinjenih naroda.
