U dvorani KIC-a ambasade BiH u Zagrebu, 4. lipnja 2024. u suradnji s Fondacijom Sidran iz Sarajeva, održana je večer posvećena književnom i filmskom stvaralaštvu Abdulaha Sidrana, nedavno preminulom bosanskohercegovačkom književniku, pjesniku i znamenitom filmskom scenaristu jugoslavenske kinematografije.

Uvodno je prikazan kratki film (A)TORZIJA po Sidranovu scenariju, snimljen u Sloveniji 2002. prvi profesionalni film tada 24-godišnjeg redatelja Stefana Arsenijevića, – 2003. nagrađen “Zlatnim medvjedom” na Berlinskom festivalu te nagradom Evropske filmske akademije, a 2004. nominiran za Oscara u kategoriji kratkometražnog filma.

Pjesnik i književnik Enes Kišević osvrnuo se na ljepotu i melodičnost Sidranova pjesništva, a publiku u punoj dvorani Kulturno-informativnog centra osobito su dojmili njegovi stihovi koje je izgovorio Kišević: Bašeskija, Ženska pjesma, Zašto tone Venecija, Mora, Pao tespih, Slijepac pjeva svome gradu, Na Kranjčevićevom grobu.

O svojim sarajevskim druženjima s ‘drugom Avdom’, njegovom društvenom angažmanu, prepiskama i međusobnoj potpori govorio je akademik Esad Bajtal. Sidran je smatrao “da ljudi koji nikada ne mijenjaju mišljenje, više vole sebe nego istinu“, naveo je Bajtal, govoreći i o polemičkim zgodama na javnoj bosanskohercegovačkoj sceni. Podsjetio je i na Sidranovo gledanje na šah u kojemu je bio majstor, dovodeći to u vezu s originalnom i samosvojnom Sidranovom kreativnošću koja ga je podigla u visine književne proze i poezije te svjetske filmske umjetnosti.

Književnik Sinan Gudžević prisjetio se brojnih susreta i zajedničkih putovanja s Abdulahom Sidranom, kao i onoga prvog, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Beogradu, kada je tada još uvijek nepoznati Sidran ostavio na njega snažan dojam. Gudžević je 2011. godine u Hrvatskoj izabrao i priredio zbirku pod nazivom “Partizansko groblje” u kojoj je sabrano 90-ak ponajboljih Sidranovih pjesama. Napomenuo je da stihovi Abdulaha Sidrana “fatalistički progovaraju o neminovnosti ljudskog poraza kao nečega toliko po sebi razumljivog da se i sama pobjeda u njegovoj poeziji procjenjuje zapravo kao neka vrsta smrtnog sagrješenja”.

„Sve su Sidranove priče ‘vezane za mahalu’, bilo fizički ili metaforički. A pritom ta mahala, u kojoj se odvijaju priče o životu, sazrijevanju, prvim ljubavima, porodicama, ideologijama i revolucijama, kod Sidrana postaje ne samo cijelo Sarajevo, nego čitav svijet“, tako o scenarističkome opusu Abdulaha Sidrana govori filmski kritičar Ivan Žaknić. Svrstavši ga među najveće scenariste jugoslavenske kinematografije (uz Zvonimira Berkovića i Dušana Kovačevića), posebno je naglasio poetičnost njegovih scenarija, koju se može pripisati tome što je Sidran bio i vrstan pjesnik, ali i tome što su scenariji njegovih filmova utemeljeni na autobiografskim elementima iz njegova života i života njegove obitelji.

Žaknić nam otkriva i vlastita emotivna sjećanja na Sarajevo, kojima osobitu boju daju i Sidranovi filmovi, te posebno izdvaja legendarni film Sjećaš li se Dolly Bell. Citirao je riječi redatelja, novinara i producenta Jasmina Durakovića, izrečene u povodu Sidranove smrti, da je upravo taj film „udario temelje kulturne revolucije koja se početkom osamdesetih događala u Sarajevu i stvorio idejne i svake druge pretpostavke za autentični art pokret koji će uskoro pokoriti cijelu jugoslavensku medijsku i glazbenu scenu, a riječ je, naravno, o new primitivsu, o Top listi nadrealista i o Zabranjenom pušenju“.

Druga suradnja Sidrana i Kusturice uslijedit će u filmu Otac na službenom putu, koji će biti nagrađen i Zlatnom palmom u Cannesu. I u njemu nalazimo priču o sazrijevanju, kao i iznimne poetske elemente protkane humorom, pri čemu je osobito važan njegov politički naboj koji uvjerljivo svjedoči o pogubnome utjecaju politike na sudbine običnih ljudi.

Žaknić se osvrnuo i na početke Sidranove scenarističke karijere i suradnju s redateljem Slobodanom Praljkom (Jegulje putuju u Sargasko more, 1979., Povratak Katarine Kožul, 1989.). Pred sam raspad Jugoslavije Sidran više ne surađuje s Kusturicom, nego se okreće suradnji s Ademirom Kenovićem, s kojim piše scenarij za film Kuduz, a uspješnu suradnju s njime nastavit će i godinama kasnije. Tijekom rata, u opkoljenom Sarajevu, Sidran se posvećuje pisanju svojih dojmljivih ratnih pjesama, a ujedno s Kenovićem započinje scenarij filma Savršeni krug, kasnije će im se pridružiti i Pjer Žalica.

„Savršeni krug, premijerno prikazan 1997., jedan je od prvih igranih filmova o životu pod opsadom. U te dvije suradnje s Kenovićem Sidran zaokružuje svoj nevelik, ali veleban scenaristički opus utemeljen na nečem što bismo već sad mogli proglasiti bosanskim poetskim realizmom na filmu, koji je Bosni i Hercegovini donio pobjede na najvećim svjetskim festivalima pa je BiH jedina država bivše Jugoslavije nagrađena na tri najvažnija festivala i Oscarom. Sidran tako zaokružuje i svoju priču na filmu posvećenom gradu kojem je i bukvalno dao svoje srce“.