Afrički kontinent tijekom svoje povijesti bio je poprište brojnih sukoba i ratova koji su bili uzrokovani političkim, etničkim, ekonomskim i resursnim faktorima te su imali značajne posljedice za regiju i svjetsku zajednicu. U istom scenariju kao i u Nigeru, skupina viših časnika gabonske vojske preuzela je vlast.
Nakon niza vojnih udara koji su se dogodili na afričkom kontinentu, u Nigeru i Gabonu, postavlja se pitanje koja je sljedeća država? U strahu da su oni sljedeći, predsjednici afričkih zemalja su počeli poduzimati neke mjere kako bi spriječili vojni puč u svojim državama. Tako je predsjednik Kameruna izvršio promjene u vojnom vrhu nakon puča u Gabonu, dok je senegalski predsjednik spriječio svaku iznenadnu promjenu nakon što se povukao iz utrke za treći mandat i promjene ustava. Regija Zapadne Afrike i Sahela proživljava niz državnih udara, budući da se od 2021. i do srijede ovog tjedna dogodilo njih pet, a uključivali su Gvineju, Mali, Burkinu Faso, Niger i Gabon. Ono što je zajedničko ovim zemljama jest da pripadaju takozvanoj “francuskoj Africi”, odnosno bivšim kolonijama ove europske zemlje, te su s njom politički i ekonomski povezane. U isto vrijeme, ovi državni udari dolaze kao odgovor na porast korupcije u građanskoj vladajućoj klasi i izborne prijevare, a val državnih udara počeo je sijati paniku među predsjednicima koji su nadživjeli sami sebe ili žele promijeniti ustav kako bi ostali na vlasti.
Potez predsjednika Kameruna koji je izvršio promjene u vojnom vrhu ima za cilj spriječiti da bi Kamerun mogao biti sljedeća zemlja u kojem bi vojska preuzela vlast. Ono što bi moglo ići u prilog mogućem vojnom puču u Kamerunu je poodmakla dob i bolest 90-godišnjeg predsjednika Paul Biya koji vlada od 1982. te je jedan od dugovječnih lidera na afričkom kontinentu, zatim visoka razina korupcije u zemlji kao i etnički sukobi koje predsjednik više ne može kontrolirati niti spriječiti. Osim Kameruna i drugim zemljama Afričkog kontinenta prijete vojni udari. U razgovoru za francuski časopis L’Express, istaknuti agent francuske vanjske obavještajne službe u Africi, Vinson Crouzy, kazao je kako ne isključuje da će Senegal i Obala Bjelokosti biti izloženi utjecaju “teorije domina” te pojavi vojnih udara zbog nestabilnih političkih i društvenih prilika. Senegalski predsjednik Macky Sall prošle je godine u srpnju najavio da se neće kandidirati za treći predsjednički mandat te je odbacio mogućnost izmjene ustava u tu svrhu. Njemu je bila namjera kandidirati se na sljedećim predsjedničkim izborima, što je dao naslutiti prije dvije godine i što je u zemlji izazvalo prosvjede koji su rezultirali stotinama mrtvih. Na kraju je bio prisiljen povući se zbog straha od vojnog udara.
Indikativno je da je niz vojnih udara u Africi najveći dokaz poraza zapadnih politika na Afričkim kontinentu, a najviše Francuske.
Danas svjedočimo novoj utrci za prevlast nad Afrikom, neokolonijalizmu i nadmetanju jakih i moćnih sila za kontrolu Afrike i njezinih resursa, kroz ostvarivanje gospodarskog, diplomatskog, političkog i vojnog utjecaja na afričke države kako bi kontrolirale ovaj kontinent i iskorištavale njegove resurse u svrhu kontinuiranog razvoja i održavanja prednosti bogatog sjevera nad siromašnim jugom.
Zapadni svijet više ne može kontrolirati razvoj događaja u tim zemljama i još uvijek razmišlja kao da se u tim zemljama živi kao prije tisuću godina, zaboravljajući da su se ljudi na Afričkom kontinentu promijenili, da ih je današnja moderna tehnologija unaprijedila i da imaju potpuno drugi pogled na svijet.
Afričke zemlje sada pokušavaju iskoristiti sve veći interes bogatih i velikih zemalja, na Zapadu i na Istoku, kako bi se što bolje pozicionirale u globalnoj utakmici u smislu ekonomskog razvoja, trgovine, tehnološkog napretka, obrazovanja, demokratizacije i drugih vrijednosti kojima afrički narodi teže. Afrički kontinent obiluje raznolikim bogatstvima, uključujući prirodne resurse, kulturno nasljeđe i ljudski kapital. Prirodni resursi, uključujući minerale poput dijamanata, zlata, bakra i nafte, igraju ključnu ulogu u globalnom gospodarstvu i trgovini. Isto tako, taj je kontinent dom brojnim jedinstvenim ekosustavima i divljim životinjama. Nacionalni parkovi i rezervati Afrike privlače turiste iz cijelog svijeta doprinoseći ekonomiji kroz turizam. Između ostalog, Afrika ima bogato kulturno nasljeđe s raznovrsnim jezicima, običajima, tradicijama i umjetničkim izričajem. Ovo kulturno bogatstvo doprinosi identitetu i raznolikosti kontinenta. Poljoprivreda je ključni sektor na kontinentu. Afrika ima ogroman poljoprivredni potencijal s obzirom na plodnu zemlju i povoljnu klimu. Ovo je važno za sigurnost hrane i izvoz poljoprivrednih proizvoda. Ima i ogroman potencijal za obnovljive izvore energije, kao što su solarna energija, vjetroelektrane i hidroelektrane. Razvoj ovih izvora energije može doprinijeti energetskoj neovisnosti i održivosti. Afrika ima veliku i rastuću populaciju, što može predstavljati bogatstvo u smislu radne snage i potencijalnih tržišta. Mladi ljudi na kontinentu predstavljaju resurs za budući ekonomski razvoj.
Predviđanja su da će do 2050. Afrikanci činiti četvrtinu svjetskog stanovništva. Afrika bi trebala imati najmlađu radnu snagu koja će predstavljati najmlađu demografsku snagu na svijetu naspram starenja stanovništva u drugim regijama svijeta. Ovaj budući ljudski kapital sve više će postajati važna značajka globalnog profila Afrike. Naravno, osim ljudskog kapitala, afrički prirodni resursi, uključujući kobalt i druge rijetke rude koji su neophodne za uspješan razvoj novih tehnologija i naprednu budućnost čovječanstva vođenu tehnologijom, također će ostati relevantni.
Zbog svog tog bogatstva vidimo danas kako se na Afričkom kontinentu vode borbe velikih sila, SAD-a, Kine, Rusije, Turske i bivših europskih kolonijalnih sila Francuske i Engleske te Europske unije, za utjecaj na afričkom kontinentu i to je danas postala geopolitička stvarnost.
Svjetske sile su se našle u nekoj tranziciji prema multipolarnom poretku, a moglo bi se reći i da postaje bipolaran, ali na drugačiji način, s obzirom na to da je Kina danas glavni globalni suparnik SAD-u. Razlika između Kine i bivšeg SSSR-a je u činjenici da je Kina potpuno integrirana u globalnu ekonomiju, što uopće nije bio slučaj s bivšim Sovjetskim Savezom i blokom država u istočnoj Europi koji je kontrolirao. Američka administracija danas vodi svoju politiku suprotstavljanja utjecaju Kine i Rusije na afričkom kontinentu. Iako Afrika posjeduje mnogo bogatstava i dalje postoje izazovi poput siromaštva, nejednakosti i političke nestabilnosti koji utječu na iskorištavanje ovih resursa i njihovu raspodjelu među stanovništvom. Održivi razvoj i efikasno upravljanje tim resursima ključni su za maksimiziranje bogatstva Afričkog kontinenta i poboljšanje života njegovih stanovnika.
Afrički kontinent, koji broji 54 zemlje, zbog sukoba velikih sila za dominaciju često je izložen brojnim oružanim sukobima u kojima sudjeluje dvadesetak afričkih zemlja. Jedna od njih, Obala, u kojoj od prosinca 1999. bijesni političko nasilje, etno-vjerski sukobi i pokušaji državnih udara, od rujna 2002. godine zapala je u tešku političko-vojnu krizu nakon ustanka vojnih pobunjenika. Zemlja je podijeljena na dva dijela. Protufrancuske demonstracije potresle su Abidjan, nakon što je objavljeno da će pobunjenici ući u Vladu nacionalnog pomirenja kao što je to predviđeno sporazumom potpisanim u blizini Pariza 24. siječnja.
U Demokratskoj republici Kongo bijesni rat koji je počeo još u kolovozu 1998. godine pobunom Tutsija. Taj je rat zatim prerastao u regionalni sukob. U tom sukobu sukobljavaju se vladine snage, koje imaju potporu Angole, Namibije i Zimbabvea, i pobunjeničke frakcije koje podupiru Ruanda i Uganda. Strane vojske službeno su se povukle iz zemlje krajem 2002. godine. Mirovni sporazum je potpisan, ali time nije okončan rat u kojem je prema nekim procjenama poginulo 2,5 milijuna ljudi. Mirovni sporazum zasad nije ratificiran. U Alžiru je u nasilju poveznim s islamističkim naoružanim skupinama od 1992. godine poginulo više od 150 tisuća osoba. I Kongo-Brazzaville poprište je sukoba i oružanog nasilje za koje vlada okrivljuje ´Ninje´.
U Sudanu, u građanskom ratu u kojem se od 1983. sukobljavaju vlada, koja predstavlja sjever zemlje s većinskim arapsko-muslimanskim stanovništvom i pobunjenici na jugu, živi većinsko kršćansko i animističko stanovništvo. U tom je ratu dosad živote izgubilo više od milijun i pol ljudi.
Somalija, koja nema središnju vladu od 1991. godine, podijeljena je na više sektora pod kontrolom suparničkih ratnih vođa. Glavne frakcije ne priznaju autoritet tranzicijskih institucija osnovanih 2000. godine. I Uganda je suočena s pobunom Vojske otpora koji od 1988. godine pokušava svrgnuti režim na vlasti. U ratu, koji je obilježen otmicama djece od strane pobunjenika, poginulo je nekoliko desetaka tisuća ljudi. U građanskom ratu koji u državi Burundi traje od 1993. godine, sukobljavaju se vojska kojom dominira manjina Tutsija, i pokret pobunjenih Hutua. U sukobu je poginulo oko 300.000 osoba, uglavnom civila. U prosincu 2002. godine potpisan je sporazum o prekidu vatre, ali od početka godine ponovno izbijaju sukobi, zbog čega veliki broj civila napušta svoje domove.
U Zapadnoj Sahari već 48 godina vode se sporovi i ratovi. Naime, Maroko i Polisario od 1975. godine vode borbu za suverenitet nad ovom bivšom španjolskom kolonijom. Prekid vatre sklopljen je 1991. godine pod pokroviteljstvom UN-a, koji pokušava od tada pronaći političko rješenje krize koje nije riješeno do dan danas. Otkako je u Nigeriji 2000. godine uspostavljen islamski zakon u 12 regija, na sjeveru zemlje izbili su sukobi između muslimanskih i kršćanskih zajednica. U studenome prošle godine novo je nasilje izbilo na sjeveru zemlje. Od uspostave civilnog režima 1999. godine ubijeno je više od 20 tisuća ljudi u etničkom, vjerskom i političkom nasilju.
Mira nema niti u Liberiji gdje se vladine snage od 1999. godine bore protiv pobunjenih Ujedinjenih Liberijaca za pomirbu i demokraciju. Liberija optužuje Gvineju da pomaže pobunjenike.
Pokret za demokraciju i pravdu u Čadu koji je nakon trogodišnjih sukoba u masivu Tibesti na krajnjem sjeveru zemlje početkom 2002. godine potpisao mirovni sporazum s vlastima, ponovno je započeo s nasiljem. Vojska Angole koja je u travnju 2002. godine potpisala mirovni sporazum kojim je okončan 27-godišnji građanski rat s bivšom pobunjeničkom Nacionalnom unijom za potpunu neovisnost Angole (UNITA), već više mjeseci vodi ofenzivu u pokrajini Cabinda, čiji je cilj neutralizirati naoružane frakcije. Ratovi se vode i u Libiji, zemlji koja nakon svrgavanja Muammara Gaddafija 2011.godine tone u građanskom ratu u kojem danas ratuje više od 1500 različitih frakcija i plemena. Srednjoafrička Republika u zadnje dvije godine doživjela je dva pokušaja državnih udara, u svibnju 2001. i u listopadu 2002. godine. Pobunjenici generala Francoisa Bozizéa, koji je pokušao izvesti drugi državni udar, okupiraju od tada jedan dio teritorija.
A Senegal, već od 1982. godine poprište je pobune u regiji Casamance.
Evidentno je da vojni udari na Afričkom kontinentu dokazuju da je zapadna, odnosno američka politika pretrpjela velike neuspjehe.
Zapad nije svjedočio iznenadnim događajima izvan svoje kontrole od revolucija Arapskog proljeća početkom drugog desetljeća tekućeg stoljeća, kao što se sada događa u regiji Zapadne obale Afrike, u kojoj stalno padaju režimi koji su trebali biti pod njihovom kontrolom. Režime svrgavaju ambiciozni mladi časnici koji žele ukinuti ropstvo i kolonijalizam i konačno skinuti okove s Afričkog kontinenta. Ti mladi časnici potpomognuti su novom generacijom mladih ljudi razočaranih neuspjehom u ispunjavanju obećanja demokracije tijekom proteklih desetljeća. Sada vide da Zapadni svijet pod krinkom demokracije krade njihovo bogatstvo dok oni žive u bijedi i siromaštvu i pokušavaju se domoći Zapada na različite načine, prilikom čega se često događaju tragedije. Oni žele promijeniti paradigmu, dok njihovi vladari i dalje prihvaćaju ropstvo da bi opstali na vlasti. Zbog toga je Zapad jako zabrinut za svoju budućnost i kako će ubuduće kontrolirati taj kontinent i sisati njegove bogate resurse. Nova afrička generacija pokazala je na prosvjedima što misli o Zapadu noseći rusku zastavu i Putinovu sliku, te transparente “Slava Rusiji”, “Dolje Europa”, “Živio Vladimir Putin”…. Najnegativniji lik danas u afričkim zemljama je francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je pod krinkom borbe protiv terorizma slao vojsku koja je samo kontrolirala kako velike i mega francuske tvrtke izvlače bogatstvo Afrike.
Dolje Francuska, živjela Rusija! Dolje Macron, živio Putin!, uzvikivalo je na tisuće prosvjednika u glavnom gradu Nigera Niameyu na 63. godišnjicu neovisnosti od Francuske. Većina prosvjednika mladi su ljudi koji su nosili transparente “Nama ne trebaju ratovi, treba nam samo mir!” Jedan transparent zapinje za oko: “Svejedno tko, samo da nam pruža sigurnost, Rusija, Kina ili Turska, ako nam želi pomoći (…) Ne želimo Francuze koji nas pljačkaju od 1960., od tada su tu i ništa se nije promijenilo! Kakva je korist od njih?” Animozitet prema Francuskoj je razumljiv jer afričke zemlje, među njima i Niger, većinom su bile francuske kolonije. Iako su prošle 63 godine od dekolonizacije Nigera, taj narod je još uvijek pod francuskom čizmom, tamo se još uvijek nalazi 1500 francuskih vojnika koji se pod krinkom borbe protiv islamskog radikalizma nalaze u vojnim bazama u Nigeru.
Najveći gubitnik puča u Nigeru je Francuska, a nakon nje i ostale zemlje EU. Utjecaj Pariza u zapadnoj Africi postao je ključni problem i Kremlj nije oklijevao pokušati to oslabiti. Međutim, sukob oko Nigera bit će drugačiji i nasilniji nego što je bio s drugim afričkim zemljama koje su izbjegle francusku kontrolu. Razlog tome su u velikoj mjeri strateške zalihe urana koji je bitan element za proizvodnju nuklearne energije, a nuklearne elektrane su glavni izvor energije u Francuskoj. Francuska dobiva 70 posto svoje električne energije iz tih nuklearnih stanica, a nigerski uran čini oko 40 posto ukupnog urana koji troši Francuska. Godišnji prihodi od poslovanja s uranom u Nigeru premašuju tri milijarde dolara.
Jedna trećina Francuske osvijetljena je zahvaljujući uranu iz Nigera. Jedna od tri žarulje u Francuskoj svijetli zahvaljujući nigerskom uranu koji je ključan za širu europsku proizvodnju energije. S obzirom na to da je nova vlada u Niameyu najavila trenutačno zatvaranje granica, europska energetska tržišta osjetit će poteškoće ako se redoviti izvoz ne nastavi unutar nekoliko tjedana.
U regiji Sahel, neuspjeh borbe koju je poduprla Francuska protiv terorističkih skupina povezanih s ISIL-om i al-Qaidom izazvao je nezadovoljstvo stanovništva i potaknuo svrgavanje režima u zemljama kao što su Mali i Niger putem vojnih udara, otvarajući vrata rastućem utjecaj ruske oružane skupine Wagner, koja pruža svoje usluge mnogim režimima u zemlji. Djelovanje Wagnera na Afričkom kontinentu i vojni puč u Nigeru, te svrgavanje predsjednika Muhammada Bazouma pokopalo je i zadnju nadu zemalja članica EU-a da budu neovisne o ruskom plinu. Naime, ulazak Nigera u politički i sigurnosni kaos zbog vojnog puča imat će teške posljedice za susjedne arapske zemlje kao što su Alžir i Libija, te za Mauritaniju i Sudan zbog njihova položaja u regiji Sahel, s obzirom na to da su te zemlje bile potencijalni spasitelji EU-a što se tiče plina. Tri siromašne Afričke zemlje, Alžir, Niger i Nigerija, koje su do nedavno bile ignorirane i od strane SAD-a i EU-a, na zamolbu EU-a u lipnju prošle godine dogovorile su se o projektu započetom prije nekoliko desetljeća, koji predstavlja potencijalnu priliku za Europu da diversificira svoje izvore plina potpisavši Memorandum o razumijevanju za izgradnju transsaharskog plinovoda prema Europi. Alžirski ministar energetike Mohamed Arkab potvrdio je da je njegova zemlja potpisala memorandum o razumijevanju s Nigerijom i Nigerom o izgradnji plinovoda preko Sahare, te da će nastaviti razgovore o realizaciji projekta što je prije moguće. Trošak projekta procjenjuje se na 13 milijardi dolara i može transportirati u Europu do 30 milijardi kubičnih metara godišnje. Očekuje se da će se naftovod protezati na četiri tisuće kilometara. Planirano je da plinovod počne od luke Warri u Nigeriji i završi u Hassi R’Melu u Alžiru, gdje će se spojiti na postojeće plinovode koji isporučuju plin u Europu. Ideja je prvi put predložena prije više od 40 godina, sporazum između triju zemalja potpisan je 2009. godine, ali od tada projekt nije doživio nikakav napredak. Alžir je 2021. izvezao 54 milijarde kubičnih metara plina, najviše u Italiju i Španjolsku. Niger predstavlja važan koridor za Alžir prema srcu Afrike, što je dio strategije povećanja izvoza na afrički kontinent. Posebno su važni projekti poput transsaharske ceste koja povezuje Alžir s Nigerijom preko Nigera, paralelne s optičkim vlaknom i plinovodom za transport nigerijskog plina u Europu koji prolazi kroz dvije zemlje. Osim toga, alžirski kompleks Sonatrach potpisao je s Ministarstvom energetike Nigera u veljači 2022. sporazum o podjeli proizvodnje naftnog polja “Kafra” na sjeveru zemlje koje je otkriveno 2018. godine, a čije se rezerve procjenjuju na oko 400 milijuna barela. Svi ti sporazumi i strateški interesi postali su ugroženi nakon puča protiv predsjednika Bazouma, koji bi mogao zemlju gurnuti u fazu kaosa i nestabilnosti, što je slično onome što se događa u Libiji i Maliju.
Alžir prima veliki broj imigranata iz Nigera, te ih s vremena na vrijeme deportira u svoju zemlju prema sigurnosnom sporazumu s Niameyem, no nedavni puč bi udvostručio njihov broj, tim više što je Alžir najbogatija zemlja Sahela i nakon što je bila tranzitna zemlja prema Europi, za mnoge od njih se pretvorila u zemlju stabilnosti. Alžir je stoga u prvih sati pritvaranja predsjednika Bazouma oštro osudio pokušaj puča u Nigeru.
Mauritanija je bila velika nada EU-a, a nakon puča u Nigeru našla se u poteškoćama i problemu te strahuje od destabilizacije koja bi joj pokopala snove i nade te moguću veliku zaradu od plina. Mauritanija se zbog svoje blizine Europi i strateškog položaja smatra ključnim dobavljačem prirodnog plina, posebno jer zemlje nastoje diversificirati opskrbu plinom kako bi smanjile ovisnost o ruskom plinu. Izvozom plina, postat će novi igrač na globalnim energetskim tržištima, koja sve više traže ovaj energent. Mauritanija je, iako nema izravnu granicu s Nigerom (razdvaja ih Mali), izravno zabrinuta zbog pokušaja puča protiv predsjednika Bazouma. Obje zemlje su članice Grupe pet Sahela, koju je formirala Francuska kako bi koordinirala protuterorističke operacije u regiji. Od pet zemalja Sahela samo je Mauritanija ostala vjerna ustavnom demokratskom sustavu i nije vođena vojnim ili državnim režimom. Međutim, okružena je pučističkim režimima pa postoji bojazan da bi neki od njezinih avanturističkih časnika mogli pokrenuti puč protiv ustavnog sustava, slično situacijama u Maliju, Nigeru, Burkini Faso, Čadu i Gvineji. Izabrani režimi u zemljama Sahela padaju jedan za drugim, što zabrinjava Mauritaniju, Alžir i Libiju.
Koliki je energetski potencijal Mauritanije? Mauritanija ima ogromne rezerve ukapljenog plina procijenjene na 110 trilijuna kubičnih stopa, što je stavlja na treće mjesto u Africi, iza Nigerije (207 bilijuna kubičnih stopa) i Alžira (159 trilijuna kubičnih stopa). Mauritanija nadmašuje Egipat koji ima procijenjene rezerve od 63 trilijuna kubičnih stopa i Libiju, s oko 55 trilijuna kubičnih stopa. Mauritansko polje “Bir Allah” ističe se po najvećem udjelu ovog plina, budući da su njegove rezerve blizu 80 trilijuna kubičnih stopa. Što se tiče nalazišta “Turtle”, ono ima rezerve od 25 trilijuna kubnih stopa, a očekuje se da će s njega prva pošiljka biti izvezena krajem ove godine.
Koliki je obujam zapadnih ulaganja u mauritanski plin? Mauritanija nema dovoljno sredstava za ulaganje u vađenje svog novootkrivenog plina, stoga se oslanja na strane investicije i multinacionalne kompanije. Nekoliko europskih kompanija trenutno je aktivno prisutno u Mauritaniji, posebno BP i Kosmos, koji rade na eksploataciji zajedničkog polja “Kornjača” između Mauritanije i Senegala, s ulaganjima procijenjenim na više od 3 milijarde dolara. Mauritanija je s njima nedavno potpisala ugovor o početku istraživanja i dijeljenju proizvodnje na polju “Bir Allah”. Također ima ugovore o istraživanju i proizvodnji plina s drugim stranim tvrtkama u mauritanskom obalnom bazenu, uključujući Shell u partnerstvu s tvrtkom Qatar Energy, te djeluje u blokovima C10 i C2 na moru. Ugovorima o istraživanju u ovoj zemlji tvrtke također su povezane “Capricorn” i francusko-američki “Total”.
Ako se nastavi isti europski trend u sljedećim godinama, mauritanski plin će imati stratešku ulogu u kompenzaciji dijela ruskog plina i osiguravanju europske energetske sigurnosti, što će povećati geopolitičku važnost Mauritanije za Europu i svijet. Posebno će tome doprinijeti sektorski projekti s vodikom koje provode tvrtke “CWP”, “Total Energy” i druge, s procijenjenim ulaganjima od 60 milijardi dolara.
Libija, koja je već iskusila nestabilnost u Nigeru posljednjih godina jer je patila od sudjelovanja naoružanih skupina iz Nigera u borbama za jednu ili drugu stranu, ovog puta strahuje da bi vojni puč u Nigeru mogao utjecati na destabilizaciju zemlje. Libiju je, samo nekoliko dana nakon posjeta Alžiru gdje je sklopila sporazum o pojačanoj energetskoj suradnji, te dogovorila investiciju vrijednu osam milijardi dolara za opskrbu libijskim plinom, posjetila talijanska premijerka Giorgia Meloni. Meloni je u Tripolisu, s predsjednikom međunarodno priznate libijske vlade Abdulhamidom Al Dbeibehom sklopila sporazum o energetskoj suradnji Libijske nacionalne naftne kompanije (NOC) i talijanskog energetskog diva ENI, koji će uložiti osam milijardi dolara u razvoj eksploatacije prirodnog plina kao i u razvoj solarne energije i hvatanje ugljika. 25-godišnji ugovor obvezuje Libiju na isporuku 22 milijuna kubičnih metara plina dnevno, što je za energetski sektor te sjevernoafričke zemlje najvažniji ugovor u posljednjem tromjesečju.
Italija ulaže intenzivne napore da ruski plin zamijeni isporukama uglavnom iz Sjeverne Afrike. S tim ciljem Meloni je tijekom posjeta Alžiru sklopila strateško energetsko partnerstvo dviju zemalja, kojim je predviđeno povećanje izvoza alžirskog plina u Italiju i dalje u Europu.
Zapadni svijet danas se pouzdaje u Ekonomsku zajednicu zapadnoafričkih država (ECOWAS) da će vojno intervenirati i povratiti svrgnute predsjednike na vlast. Zapad ne želi vojno intervenirati jer bi vojna intervencija mogla koštati na stotine milijarde dolara, a rezultat bi bio kao i u Afganistanu, gdje je Zapad na čelu sa SAD-om poražen. Bit će zanimljivo promatrati u budućnosti kako će se razvijati situacija na Afričkom kontinentu. Hoće li se konačno Afrikanci osloboditi kolonijalizma ili ne, te slijediti pjesmu koju je otpjevala najveća afrička i arapska pjevačica, Egipćanka Umm Kulthum “Daj mi slobodu i skini mi okove, jer sve što sam imala dala sam za tu slobodu!”