Došao sam iz Banja Luke 1992. kad je bio rat, ja sam „ratni Zagrepčanin“: Imam dvoje djece, sina od 47 i kćer od 42 godine. Sa suprugom živim u stanu na Knežiji.

U Zagreb sam prvi put došao još kao student ali je nostalgija za Banjalukom stalno bila prisutna. Zanimalo me što se dešava tamo više nego što je na studiju. Kasnije sam se zaposlio u Banjaluci u trgovačkoj kući sa sjedištem u Zagrebu, tako da kad se pokazala potreba, bilo je relativno lako promijeniti mjesto boravka.

Rat je učinio svoje, ljudi su se raselili, u Banjaluci više nema prijatelja iz moje mladosti, sve se promijenilo. Nije život u tome da se vratite u neke prostore, grad su činili ljudi a sad nema više ničega što je bilo nekad. U Zagreb su doselili „kvalitetni“ Bošnjaci, profesori, pametni i sposobni ljudi. U BiH je sad drugačije, i ne bih se tamo vratio.

Počeo sam svirati u 5-6-tom razredu osnovne škole. Jednom profesoru sam zapeo za oko kao član pjevačkog zbora. On je bio voditelj tamburaškog orkestra u Banja Luci i u novoj generaciji svirača u tom orkestru su bili učenici godinu dana stariji od mene, a ja sam već kupio gitaru pa nisam mogao čekati. To je bilo 1962. godine. U glazbenu školu su išli učenici čiji su roditelji već imali nekakvog doticaja s glazbom pa su upisali svoju djecu. Moji nisu, a meni samom tako nešto nije padalo na pamet, niti je itko iz mog društva išao u glazbenu školu. Imao sam privatne sate gitare, učio me čovjek koji je dobro svirao, ali nije imao pojma o solfeggiu. Note je znao i to me je naučio. U društvu su se svirali šlageri, talijanske kancone. I pjevao sam koliko mi je glas dozvoljavao.

Moj srednjoškolski razred je bio jako homogen, družili smo se, svuda išli zajedno, u prirodi i u ferijalnom domu gdje smo se skupljali. Održavale su se proslave i sve je bilo bez alkohola. Odlazili smo na Vrbas, kupali se tamo i prenoćili bi. Razapeli bi šator. Sviralo se, bilo je lijepo. Ljudi koji nemaju uspomena i sjećanja su ozlojeđeni, nijedan sustav im ne valja. Kako god da se osvrnu nigdje sebe ne vide i uvijek je netko drugi kriv za to.

Ja sam pozitivan. Život mi je bio pustolovan i nisam lik koji na prvu prepreku stane uza zid, uvijek se može naći rješenje, ja tako mislim, to živim.

Održavam kontakt se nekim prijateljima. Ljeti se skupimo. Dođu iz Kanade, Njemačke, Amerike, nitko od njih više ne živi ovdje, ali skupimo se.

I to je danas drugačije. Prije rata malo tko da je imao nekog izvan zemlje, gotovo nikog. Najdalje je bilo da je netko imao nekog u Zagrebu. Tada je malo ljudi iz BiH emigriralo iz ekonomskih razloga, živjelo se nekako, a drugih razloga nisu niti imali. To se promijenilo nakon rata. Desio se migracijski bum. Ljudi su bježali od rata, cijela BiH je bila pod velikim pritiskom.

Na kraju se pokazalo da je ono naše tada bilo ispravno. Zajedno smo slavili Božiće, Bajrame, slave. Svi su jedni drugima čestitali. Nije bilo ničega što bi se činilo u negativnom kontekstu. Sad nema zajedništva, određene skupine ljudi za svoje probleme optužuju druge skupine, da su drugi krivi za lošiji život koji imaju. U BiH je prije bila industrija, univerziteti, sada tog više nema, sve je stagniralo, uništeno je.

Ratovi se vode i danas, stalno, jer rat je najbolji biznis. Oni koji su osjetili zaradu neće nikada odustati od rata. Sad je u pitanju atomska sila, nisu više u igri samo male zemlje kao što je to bilo 90-tih. Europska se birokracija digla na noge zbog toga a ne zbog Ukrajine.

BiH sad ide u EU i to je radosna vijest!

Neka se nešto pokrene i oni ljudi koji opstruiraju napredak Bosne prema Zapadu više neće biti jaki. U svakom narodu ima ološa koji se pozicionirao i živi od nereda. Očekujem promjene na bolje. Bosna ima resurse, ima vodu, prirodu, ljepote, i još je neistražena. Prije se spominjala po nekoj tvornici, po Zeničkoj željezari na primjer i sličnom, a ne po nekom jezeru, kanjonu, planini. Kad Bosna ode u EU onda će vjerojatno stranci kupiti nešto i urediti.

Bavio sam se sportom kad sam bio mlađi. Igrao sam nešto malo nogomet, i skijao sam, igrao ping-pong, sve do nedavno. Prije tri godine sam prestao zbog zdravstvenih razloga. Prije mjesec dana sam napunio 72 godine! Javili su se problemi s kostima, i sve ono što sam volio više ne mogu, pa se sad od svih sportova bavim sviranjem!! Obišao sam dobar dio planina u Bosni: Jahorinu, Kupres, Vlašić, a bio sam i u Austriji, Sloveniji, Italiji. Najviše sam išao sa suprugom i djecom. Moja djeca i danas skijaju, a sin je bio instruktor skijanja. Kćerka je krenula u glazbenu školu još u Banja Luci, 1992., a kad smo se preselili u Zagreb isto je krenula ali joj se nije svidjelo pa je prestala.

Kako sam počeo u Bosani?

Dobio sam obavijest da Bosana traži pjevače pa sam se javio. Fuadu mogu zahvaliti što sam se uopće počeo time baviti. On je bio pedagog, motivator i glazba mu je bila sve u životu. Počeli smo s probama, Fuad je odredio tko će pjevati, a htio je i orkestar. Imao je samo harmonikaša (to nije bio Edin koji sad svira harmoniku), a kad je čuo da ja sviram gitaru prešao sam u orkestar.

Mladi to ne vole, ne zanima ih. Sve više gube interes za nešto što bi morali sami raditi To je Z-generacija, tako ju zovu. Previše su se oslonili na tehnologiju. Stalno bulje u mobitele, laptope, nisu se voljni micati iz te svoje zone komfora. Žive za petak i subotu kad su izlasci, vrijeme ludorija, adrenalina. Drugo ih ne zanima.

Kakvu glazbu volim?

Volim različitu glazbu. Kemala Montena, Indexe, Olivera, Zdravka Čolića, Parni valjak.. 1965. sam u Kaštel Starom slušao Indexe uživo. Svirali su u hotelu Jadran. To je bio doživljaj! Sviđala mi se i druga glazba. Beatles, Doors, Fleetwood Mac, Queen. Volio sam i Pink Floyd. Nisam nikako volio Rolling Stonese, bili su mi previše divlji, a nisam volio niti heavy metal. Isto tako nikad nisam volio narodnjačke klubove. Neko vrijeme su bili vrlo popularni u Zagrebu i mladi ljudi su tamo odlazili. Vjerojatno i sad. Tako nešto nema veze s muzikom, to je stvar adrenalina. Glazba je samo odjek, nitko ju ne sluša.

Volim i sevdah. Dragi su mi Amira Medunjanin i grupa Divanhana. Oni izvode sevdah potpuno drugačiji od izvornog, ali vrlo kvalitetan.

Slobodno vrijeme, što volim?

Volim putovati i putovao sam. Bio sam kod prijatelja u Kanadi i Sjevernoj Americi. Jedan mi je prijatelj iz djetinjstva, zajedno smo odrasli, a drugi je radni kolega. Naše žene su prijateljice, zajedno su studirale. Sljedeće godine ćemo u Skandinaviju.

Najljepše mi je u Banjaluci kad se svi okupimo, odemo na ista mjesta uz Vrbas kao nekad kad smo bili mladi. Nitko više ne živi tamo, dogovorimo se pa se skupimo.

Nitko od nas se ne bavi ribarenjem, ni moji prijatelji niti ja, ali volim ribu. Svake subote odem na Trešnjevački plac, tamo je bogata ponuda, i više volim morsku ribu.

Volim čitati, knjige koje su napisali ljudi koji imaju spoznaje o nečemu što drugi nemaju.

Banja Luka je poznata po potresu koji se desio 1969. godine.

Kako sam doživio potres u Banjaluci?! Potresno!…Stanovao sam u dijelu grada gdje su obiteljske kuće i one nisu bile toliko oštećene kao zgrade u centru. Bili smo mladi, sve je bilo nekako lakše. Noćili smo u šupi, bilo je hladno, vratili se ujutro u kuće, legli spavati, a onda je drmnulo najjače. Ovaj potres u Zagrebu sam dobro prošao, kuća u kojoj živim nije oštećena, to je stara, kvalitetna gradnja. Inače, ja sam stari „potresni vuk“! Čini se, gdje god dođem, ono potres! Na primjer, kad sam 1977-1978. boravio u Dubrovniku, isto se desio jak potres. Gdje god krenem, evo ga!. Od potresa se ne može pobjeći. Možeš birati gdje stati, gdje će se manje urušavati. Knežija je građena nakon skopskog potresa pa su se poštivale neke propisane norme, stavljala se armatura.

I za kraj.

Drago mi je da sam dio Bosane, lijepo je to što se dešava tamo, imamo mjesto okupljanja, druženje, upoznajemo ljude.

Volim i što sam u Zagrebu na Knežiji. Prozračno je, ima prostora između zgrada, zelenila, parkova. I zgrade su kvalitetne iako više nisu nove. U ovim novijim dijelovima grada zgrade su previše zgusnute, nagurane, nema prostora, nema vidika.

I evo, što još da kažem. Da poželim BiH da tamo bude bolje, da nešto dobro krene, i svima nama jednako.