(U to vrijeme Božića…, zrnca predbožićnih razmatranja o toleranciji)

Naslov ovih zapisa je naslov knjige autora Ivana Cvitkovića[1] koji je radni vijek proveo kao profesor Sociologije religije i Sociologije spoznaje i morala na studiju sociologije, te Religije suvremenog svijeta na studiju novinarstva pri Univerzitetu u Sarajevu. Knjiga je to koja govori o, kako autor navodi „odnosu između kršćana i muslimana“, grupacijama koje danas čine više od polovine svjetskog stanovništva, a koja ukazuje na nužnost da se svatko od nas zapita kakvo je osobno stajalište prema svjetonazorima koji nisu „naši“. (Autor prvenstveno govori o kršćanima i muslimanima jer se u ovom radu bavi situacijom u bosanskohercegovačkom okružju, ali je studija primjenjiva na širi kontekst, svijet.)

Približava se Božić, u ozračju javnog diskursa može se razabrati da je to veliki kršćanski praznik ljubavi i pomirenja svih sa svima, i vrijeme ja da se zapitamo kako vidimo „drugog“, različitog, kakav je naš odnos prema susjedu druge vjere ili etniciteta. Našem susjedu, da, jer u ovim krajevima već dugo na malom prostoru žive ljudi – „svakakvi“, doslovno jedni do drugih. I ne samo da se radi o Božiću, najvećem kršćanskom prazniku ljubavi i pomirenja svih sa svima, on je sad uskoro nastupajući, tek što nije, pa je zato i pravo vrijeme za takvu raspravu, eto „prigoda“ je, nego i veliki praznici drugih religija emitiraju istu poruku. Ljubav i pomirenje, svih sa svima. A kako stojimo s tim, kakva je situacija u svijetu po tim pitanjima…

Novije vrijeme koje je nakon nekoliko desetljeća mira, bolje je reći primirja, donijelo nove sukobe, nerazumijevanja, ratove, poremetilo je međusobne odnose ljudi koji su još do nedavno živjeli u boljim donosima nego što je to sad. Nastupilo je vrijeme pojačanih isticanja različitosti ali u negativnom smislu. „Mi“ smo uvijek bolji od onih „drugih“, „naš“ put je uvijek ispravniji od puta „drugog“.

Ne dešava se to samo ovdje, „na ovim prostorima“ kako je uobičajeno reći, nego i na globalnoj ravni. Niti na Zapadu nije više kako je bilo. Migracije velikog broje ljudi s istočne strane zemaljske kugle, izazvane ratovima, bijedom, nemogućim uvjetima života učinile su svoje. Europljani se više ne osjećaju sigurnima, tamo gdje su vjekovima živjeli gotovo „netaknuti“ dašcima nekih drugih kultura. Svijet se promijenio, smanjio se, postao je „globalno selo“, kako se također voli isticati. Što to znači? To znači da se danas može za čas stići s njegovog jednog kraja na drugi. Komunikacije, saobraćaj, sve se ubrzalo i omogućilo stanovnicima planete da saznaju, putuju, traže bolje mjesto za život. Migracija je bilo oduvijek, ali nikad u tako velikoj mjeri kao što je sad. Što je to donijelo Zapadu ali i Istoku? Na Zapadu su se pojavili pripadnici drugih kultura, različitih od starosjedilačkih, ali su i prema Istoku zapuhali neki hladni, zapadni vjetrovi i isto tako sa sobom donijeli nešto novo u odnosu na postojeće. U takvim okolnostima se u svijetu pojavila potreba za očuvanjem vjerski i nacionalno „čistim“ područjima, inzistiranje na vlastitoj vjeri, kulturi, uz izraženi strah od gubitka, ugroženosti istih.

Hoćemo li opstati?, pita se čovjek 21. stoljeća, hoće li nas preplaviti oni „drugi“?

Taj nesretni „drugi“ je u umišljaju „ugroženog“ uvijek zastrašujućeg izgleda, agresivan, poguban entitet na do tada mirnom tlu, carstvu „vlastitosti“, „samostojnosti“ i „samosvojnosti“. Raščupan, bradat, divljeg pogleda, s mačetom ili kuburom u ruci, s čalmom na glavi… Ovo sad je karikatura, ali iracionalan strah koji je u svojoj biti jednako karikaturalan, sličan toj prispodobi, postoji. Stvaranje negativne slike o islamu, „prijetnji kršćanskoj Europi“, „zaostalom“, „militantnom“, „fundamentalističkom“ generirano je neznanjem, ali i indolencijom, jer čini se da to neznanje baš želi ostati takvo kakvo jest.

Na Istoku također nije bolja situacija u glavama ljudi. Zapadni utjecaji, vrijednosti, način života, kako autor Ivan Cvitković navodi, „izvor su nevjerničke ideologije, sekularizma, pada seksualnog morala, izvor križarskih ratova, svijeta materijalizma…“[2]

Teška bi to bila rasprava kada bismo se u nju sad zapetljali. Teška jer, iako se u svijetu na tu temu vode brojne rasprave, razrješenju se još ne vidi kraja.

Najbolji primjer za ilustraciju je upravo aktualno Svjetsko nogometno prvenstvo (ili će biti tek netom okončano dok budete čitali ove retke), što nije neobično jer nogomet je osim sportskog ujedno i poprište borbe za „vlastitost“. Nacionalizam i ostale isključivosti prema svemu što se ne uklapa u većinski milje nekog društva caruju na nogometnim terenima. Vatre, razbijanje inventara, urlici, tučnjave… dio je to „sportskog“ nogometnog duha, neizbježan je folklor tih sportskih događanja. Situacija da se ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo održava baš u Katru, jednoj muslimanskoj zemlji, pokrenula je lavinu prosvjeda u javnosti u odnosu na kulturu, religiju, različitost te zemlje u odnosu na Zapad, što se moglo iščitati u medijima ili čuti na ulicama. Prigovori su mahom bili dio uobičajenog stereotipnog islamofobnog repertoara koji vlada u široj javnosti zapadnih zemalja već dulje vrijeme. Ništa novoga se nije moglo čuti. Primjedbe zajedljive, podrugljive, omalovažavajuće prema kulturi „zaostaloj i primitivnoj“ u odnosu na „našu“, frcale su sa svih strana. Jedno od gorućih pitanja koje je iščililo je bilo i ono o ljudskim pravima u toj zemlji, pravima žena, pravima LGBT populacije. O tome bi se dalo raspravljati, razložno a ne bijesno i s Olimpa zapadnog umišljaja o vlastitoj ispravnosti. Moglo bi se raspravljati o položaju tih grupacija i u zemljama zapadne provenijencije. Kako se po ekscesnim situacijama koje se ponekad pojave u medijima, situacijama u stvarnom životu koje svjedoče o problemima tih skupina može razabrati, one su i na Zapadu diskriminirane. Naravno, situacija je različita u pojedinim zemljama, ali globalno gledano Zapad po tom pitanju nije baš bezgrešan kako se voli prikazivati. Pitanje ljudskih prava je jedan od najvažnijih izvoznih produkata Zapada (posebice SAD-a, koje su najveći izvoznik demokracije i ljudskih prava na svijetu) i također bi se dalo raspravljati o tome koliko je dobra donijelo zemljama u koje je uvezeno. Koliko se Zapad ima pravo miješati u unutrašnja uređenja drugih zemalja i koji je stvarni razlog tog angažmana, također je pitanje za veliku raspravu. Treba također uzeti u obzir i činjenicu da je, kako je već navedeno, svijet postao veliko, globalno selo, pa se potreba za globalnim, pravednim uređenjem u svim zemljama, jer sve su one dio te velike zajednice sve više aktualizira. Jednaka prava za sve, pa i one „svakakve“…

Kako autor Ivan Cvitković poručuje: „Treba biti čovjek, a onda se može biti kršćanin, musliman, budist, agnostik, ateist. Ljudi se najprije rađaju, pa potom postanu muslimani, kršćani, budisti, agnostici ateisti[3].“ I to je to. Jednostavno, zar ne. Samo treba već jednom krenuti, od svih puteva isključivosti izabrati taj i krenuti, nema nam druge. Jer, evo, Božić će. To je prilika za mir i ljubav, toleranciju, uvažavanje svih od strane svih, te riječi se čuju sa svih strana. Kako se Božić bliži, glasnije su, grme. A ako ne uspije, što je mogući scenarij, najvjerojatniji, naići će neki drugi vjerski praznik sa sličnim parolama. Neka prazne parole postanu život, vrijeme je da krenemo…

 

[1] Ivan Cvitković, Moj susjed musliman, Školska knjiga, Zagreb 2011.

[2] Ivan Cvitković, Moj susjed musliman (naslov u italic), st., 118.

[3] Ibid.