Sanja Tabaković
Predstavnik židovske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu i voditelj Šoa akademije
Uvijek mi je zadovoljstvo govoriti, pisati i predstavljati našu Šoa Akademiju koju smo osnovali prije 9 godina u okviru Židovske općine Zagreb, jer mislim da je ona u toku svog postojanja i u granicama svojih mogućnosti dala doprinos stvaranju bolje sredine u kojoj živimo. Zato ju smatram vrlo dobrim i uspješnim projektom. Osnovali smo je sa vrijednim i požrtvovnim profesorima koji zaslužuju da ih se poimenično navede. To su Mirjana Krizmanić, Snješka Knežević, Neven Budak, Žarko Puhovski, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Zoran Pusić, Renato Matić i Zlatan Gelb i sigurna sam da su njihova predavanja i sav njihov rad bili od koristi polaznicima akademije. Naši programi namijenjeni su profesorima srednjih i viših razreda osnovnih škola i njihovim učenicima, kao i studentima humanističkih znanosti. Osim predavanja održavali smo tribine sa najrazličitijim aktualnim temama, prikazivali filmove i kazališne predstave, a kao vjerojatno najznačajnije i najdojmljivije izdvojila bih svjedočenja naših članova koji su preživjeli Holokaust, a kojih je nažalost svake godine sve manje. Prema reakcijama polaznika bilo je vidljivo da su ih se te životne priče preživjelih duboko dojmile i da ih je to iskustvo potaklo na razmišljanje, što je u konačnici i svrha naše akademije. No, poneki od tih događaja bili su namijenjeni i široj javnosti, pa bih tako izdvojila kao izuzetno interesantan i poučan susret sa potomcima nacističkih zločinaca.
Koncentracijski logor Auschwitz
https://express.24sata.hr/life/pet-horora-auschwitza-o-kojima-skoro-nitko-ne-govori-9617
Akademiju smo osnovali s ciljem edukacije o Holokaustu, ali naravno i svih onih tema koje se na ovaj ili onaj način nadovezuju na njega ili ga se dotiču, kao što su ljudska prava, demokratizacija, tolerancija i slično. Namjera nam je da istražujući uzroke Holokausta damo doprinos u sprečavanju nastajanja nekih novih genocida. Važno je znati da genocid ostavlja trajne i neizbrisive ožiljke ne samo na narodima žrtava, već i na narodima čiji su pripadnici počinitelji tih zločina. Ta činjenica posebno je bila vidljiva upravo u susretu sa potomcima njemačkih nacističkih zločinaca koje sam naprijed spomenula. Radilo se uglavnom o vrlo mladim ljudima čiji su djedovi ili bake bili članovi SS-a ili su na neki drugi način učestvovali u zločinima. Spoznaja o tome tko su bili i što su radili ti cijenjeni i voljeni djedovi i bake promijenila im je živote i ostavila duboke i teške rane. Oni su uspjeli ne tražeći opravdanja za njihove zločine suočiti se sa istinom i osuditi njihove postupke. Za to je potrebna izuzetna hrabrost i osjećaj pravednosti. No, to sam samo navela kao primjer čime se naša akademija sve bavi i na kakvu vrstu razmišljanja pokušavamo potaći naše polaznike.
To stoga što najveći broj ljudi kako u prošlosti tako i danas su promatrači događaja oko sebe, a ne sudionici ni u dobrom ni u lošem smislu. Naša namjera nije da izazivamo kod polaznika osjećaj krivnje i odgovornosti za ono što je bilo, već da suočavajući ih sa prošlošću i istinom razvijemo kod njih osjećaj odgovornosti za ono što se danas događa oko njih i što budućnost nosi. Svim onim što radimo nastojimo kod mladih ljudi potaknuti empatiju za tuđu patnju, za tuđe probleme, potaknuti ih da prihvate različitosti drugih otvorenog uma, otvorenih očiju i otvorenog srca. Taj susret sa drugačijima u bilo kojem smislu i različito mislećima počinje u školi i zato je važno razvijati taj osjećaj za drugoga od najmanjih nogu. Zapravo pokušavamo od pasivnih i ravnodušnih promatrača napraviti pozitivne i aktivne sudionike koji će događaje oko sebe gledati kritički i promišljati o svojim vlastitim postupcima na sebi svojstven i najbolji mogući način, te procjenjivati posljedice svojih postupaka i na taj se način uključiti u svijet kojem pripadaju. Razvijanjem kritičkog mišljenja pokušavamo potaknuti njihovu individualnost i odmak od grupe i pomoći im da prevladaju strah od izoliranosti i nepripadanja. Pogledom na prošlost i njegovom analizom ukazujemo na moguće opasnosti u budućnosti. Mislim da je to danas u ovom našem krajnje radikaliziranom svijetu u kojem nedostaje prave empatije za bližnjega izuzetno važno. Ako i samo mali broj ljudi potaknemo da zastanu i razmisle o događajima oko sebe i odluče početi djelovati na poboljšanju, mi smo postigli svoj cilj. Eto, to je svrha naše akademije.
Djeca u koncentracijskom logoru Auschwitz
https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/primalja-iz-auschwitza-bila-je-tracak-nade-u-logoru-smrti-porodila-je-stotine-djece-15046172
Međutim, mada smo u vrijeme ovih proteklih devet godina našeg postojanja ostvarili značajne programe i mnogi od njih ostali su zabilježeni audiovizualno, ipak pisana riječ je ono što ostavlja trajni trag. Zato smatram da knjiga Antijudaizam, antisemitizam i Holokaust u Hrvatskoj naših profesora povjesničara Nevena Budaka koji je ujedno i glavni urednik, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, povjesničarke Snježane Koren i filozofa Žarka Puhovskog koju smo publicirali i predstavili početkom ove godine, je naš najvažniji projekt. Ona je zamišljena kao priručnik profesorima koji se tom temom u nastavi bave. Tekstovi u knjizi ukazuju na opasne pojavnosti u današnjem društvu u svijetu i u Hrvatskoj, a koje su u prošlosti dovele do nastanka Holokausta u svijetu, ali sa naglaskom na proučavanje Holokausta u Hrvatskoj.
Smatram važnim istaći da nam je pomoć medija u ostvarenju tog cilja od izuzetne važnosti. Bez njihovog angažmana, odnosno pomoći onih medija koji prate naš rad, mnoge naše projekte ne bismo mogli ostvariti ili bi njihov učinak bio neusporedivo manji. Uloga medija za ovakve male organizacije kao što je naša koje okupljaju mali broj ljudi i financijski su slabe, a koje se bave temama koje nisu senzacionalističke i ne privlače pažnju najšire javnosti, je neizmjerna.