Zapravo, nikoga se ne tiče ono u što vjerujem, ako svojom vjerom ne umanjujem ili se ne rugam onima koji vjeruju u nešto drugo. I kad kažem, negdje iz dubine svoga srca i razuma – Ešhedu en lā-ilāhe ilelah ve eš-hedu enne Muhammeden ’abduhū ve resūluhū (Ja srcem vjerujem i jezikom izjavljujem da ima samo Jedan Bog – Allah – i da je Muhammed Božji sluga i Božji poslanik) – držim da mi se nema nitko pravo rugati i moju vjeru dovoditi u pitanje, tim više što je to moje osobno pravo koje ne negira ni jedno drugo pravo.
Znam da se po duhovnom načinu razmišljanja razlikujem od onih koji drukčije misle i samo je pitanje moje uljudbe da jednako poštujem svoju, ali i druge vjere.
Jer tako stoji u Kur’anu: O, ljudi! Zaista smo vas Mi stvorili od muška i ženska (oca i majke) i učinili smo vas narodima i plemenima da biste se (međusobno) poznavali. Kod Boga je najplemenitiji između vas (onaj) koji je najbogobojazniji. Zaista, Bog zna (i) svjedok je (toga). (Kur’an, prijevod, hafiz Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević, Stvarnost, Zagreb 1978, sura 49, Al-Hudžurat, Sobe, ajet 13, str. 685) (Ovaj ajet ističe jedan od najosnovnijih principa na najširoj podlozi, koji kaže da su svi ljudi braća. Poziv ovdje nije upućen samo muslimanima. Ovdje se općenito govori svim ljudima. Svi ljudi sačinjavaju jednu porodicu i kaže se, da podjela na plemena i narode nije zato da jedne od drugih otuđi, nego treba da posluži boljem međusobnom upoznavanju. U ovoj velikoj čovječanskoj porodici ne daje se prednost narodnosti, bogatstvu i položaju, nego se daje poštovanje dužnostima, to jest moralnoj veličini i uzdizanju.)
Unatoč svemu, ljudi se vole rugati onome što nije njihovo ili što ne razumiju.
Ruganje nije nova disciplina, ona postoji od prvih ljudi. Zar se Adem i Hava (Adam i Eva) nisu narugali Stvoritelju kad su ipak uzeli zabranjen plod? Naravno, uslijedila je kazna.
Uvijek za svako zlo, pa bilo to i zlo mišljenja, slijedi kazna. To se jasno naznačuje u svakoj Božjoj objavi, kao i u svakom ljudskom Zakonu.
Nikad se nisam smijao ni jednom divnom i satiričnom filmu Charlie Chaplina. U njegovim gegovima nikad nisam vidio smijeh, nego silnu tugu. A nijednoj se tuzi ne mogu smijati. Ne mogu se smijati kad čovjek jede kuhanu cipelu ili kad padne. Ako mogu i ako imam, dat ću onome koji jede kuhanu cipelu komad kruha. Onome tko padne pružit ću ruku i pomoći mu da ustane, ako se nije previše ozlijedio.
To je, zapravo, svrha i sustav Života.
U životu se treba čuvati triju stvari: u mladosti – pohote; u zreloj dobi – bitke, a u starosti – lakomosti, davno je napisao moj libling Konfucije. Ti pametni ljudi kad znaju, onda baš – znaju!
Naravno da sam zgrožen činjenicom da se stvari duha rješavaju ubojstvima. Zatečen sam time da bilo tko uzima pravo ubiti drugoga zato što je taj drugi tvrdoglav i ne dopušta ni pomisao o tome da je u nekom svome stavu u krivu.
Čim sam ovo napisao posumnjao sam u vlastite riječi.
Bavim se humorom i satirom više od šezdesetak godina i dosta sam toga napisao, što humoristično, što satirično. Brojni drugi satiričari kretali su se u svojim satirama nastojeći odvojiti cilj satire od osobnih uvreda ili od nametanja neutemeljenog mišljenja.
Muhammed, a. s., je neosporno Božji poslanik, sviđalo se to nekome ili ne sviđalo. Kao što je to Isa a.s./Isus Nazarećanin ili brojni drugi, sve tamo do Adema/Adama. Ljudi u to vjeruju i uopće ne ulazim u meritum njihova vjerovanja. Buddha bi rekao: Ne vjerujte zato što tako tvrdi neki stari spis, ne vjerujte ni zato što je takva vjera vašeg naroda, vjera kojoj su vas učili od djetinjstva već o svakoj stvari dobro razmislite. I vidite li da je dobro na drugima, vjerujte u tu stvar, živite je i pomognite drugima da je žive.
A budisti u Burmi ne pridržavaju se načela utemeljitelja budizma, pa ovih dana imamo priliku gledati kako ti ljudi vješaju čak i muslimansku sasvim malu djecu.
Maksim Gorki, pak, kaže: U ono što vjeruješ, to i postoji.
I sve bi to bilo u redu da se ne nađu neki samozvanci koji bi se rugali onomu u što vjerujete, kao da se bilo koga tiče tkogod štogod vjerovao. Ne diraj me, pa do sukoba neće ni doći. Uostalom, svi su sukobi nepotrebni i oni vode uglavnom zlu.
Razmotrimo zato podrijetlo i značenje riječi satira. Evo definicije:
Satira (lat. salura i satira), književni je rod koji izvrgava podsmijehu ljudske slabosti, osuđuje poroke, smiješne strane pojedinaca i socijalnih grupa.
Podrijetlo satire valja tražiti u grčkim svetkovinama i veselim igrama; premda se satirični različiti oblici susreću u starogrčkih pisaca kao što su Biona, Aristofan (Ah, božanstveni Aritofan!) i Menipa, ipak/ipak pravi tvorac satire u današnjem smislu je rimski pjesnik Gaj Lucilije, koji je satiri dao kritičko-polemički i podrugljiv karakter.
Satire je pisao i Horacije (Saturae).
Satirički karakter imaju epigrami Marcijala, Petronijev roman Satyricon i Apulejev roman Asinus aureus.
Naličja rimskog života prikazuje u svojim satirama Juvenal.
Srednji vijek ne pogoduje satiri. Srednjovjekovna komika nije istovjetna s podrugljivom rimskom satirom, ali satira ipak izbija u životinjskim epovima (Reincke de Vos)…
Renesansa je oživjela interes za rimsku satiru. P. Aretino bio je autor mnogih satiričnih pjesama. Tu su i Shakespeare u dramama i meni posebno drag Cervantes u Don Quijote-u.
Satiričnim duhom prožeto je djelo Erazma Roterdamskog, Pohvala ludosti.
Rabelais je dao u novelama Gargantua i Pantagruel pravu satiričnu enciklopediju srednjovjekovnih prilika.
Istaknuti je satiričar i engleski pisac J. Swift, sjetite se Gulliverovih putovanja, Razmišljanja o dršku metle…
Satiričnih elemenata ima i u djelima Voltairea (Candide), Byrona (Don Juan), u Beaumarchaisovoj komediji Le mariage de Figaro, koja ismijava feudalni mentalitet.
Majstor satire bio je i W. M. Thackeray.
Saltikov-Ščedrin šiba bez milosti licemjerje, obiteljsku tiraniju, posjednički despotizam. Slično čini i Gribojedov i poljski satiričar Krusicki (Monahomahija).
Satiru u francusku poeziju unosi P. J. de Beranger.
Satiričnih elemenata ima i u djelima A. Francea i u brojnih drugih autora, Balzaca, recimo.
U njemačkoj satiričnoj književnosti ističe se H. Heine. H. Mann u djelu Der Untertan izvrgava ruglu podanički mentalitet i obara idole vilhelmovske Njemačke.
Amerikanci se diče M. Twainom, J. D. Salingerom, Showom, E. Hemingwayom…
Novija ruska književnost ima značajna satiričara u V. V. Majakovskom, a poljska u nenadmašnom aforističaru Lecu.
Među engleskim suvremenicima, satiričarima 20. stoljeća, uza G. B. Shawa poznat je G. Orwell, koji u svojim djelima na satiričan način tretira staljinističku praksu (Životinjska farma) i daje apokaliptičku viziju svijeta 1984.
U staroj hrvatskoj književnosti satira se susreće u djelima Marulića, Držića, Mavra Vetranovića, kasnije u Reljkovića (Satir).
U 19. stoljeću satiričan izraz njeguje Vraz, A. Starčević, Harambašić, Kovačić, a u 20. Matoš, Krleža, S. Simić, Marinković, Krklec, Šoljan, Slamnig, Hadžić, Majetić, Kanižaj…
Među srpskim satiričarima najpoznatiji su J. Jovanović-Zmaj, Sterija Popović, R. Domanović i B. Nušić.
Izvrsnu satiru nalazimo i u slovenskoj književnosti u djelima klasika Prešerna, Levstika i Cankara, a u novije doba Ž. Petana, S. Pregla, B. Šömena…
Bosanski književnici su doista pokazivali posebnu, mogli bismo reći i bosansku satiru u svojim djelima. Prije svih mislim na P. Kočića, Branka Ćopića, Mešu Selimovića i Enku Mehmedbašića, dok u novije doba zapažamo vrlo uspjele satirične bodlje u prozi i poezi-
ji Abdulaha Sidrana.
Satira je književni oblik u kojemu se kritički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast, pa je često korištena kao sredstvo političke borbe. Evo nekoliko primjera:
Kvintilijan je radujući se što je ovladao satirom rekao: Satura (odnosno satira) međutim potpuno je naša.
Satire koje cenzor shvaća s pravom bivaju zabranjene, reći će Karl Kraus.
Optimistična i ponosna rečenica – Sve je moguće! – užasava, kaže Lec.
Satira je vrsta stakla u kojem promatrači ponajčešće vide svačije lice samo ne svoje, nasmijat će nam se podrugljivo J. Swift.
A kad je riječ o karikaturama, onda je definicija sljedeća: Karikatura je prikaz neke stvari, osobe ili događaja s namjerno pretjeranim karakterističnim svojstvima; često sredstvo socijalne ili moralne kritike, a u prenesenom značenju karikaturu možemo definirati i kao izobličeni primjerak nečega ili pak kao nagrdu.
Sve ovdje rečeno, kao skromni pregled satire iz prošlosti, ostalo je kao trajna vrijednost ljudskog duha. Satira se bavi suvremenim temama, njih želi označiti i ako je moguće popraviti. Prošlost nije područje satire, ona je područje povijesti. Koja bi bila svrha da se sad rugam i ismijavam autore knjige Malj za vještice?
Zato nam valja krenuti sa zabludama onih najmudrijih kad im stvar izmakne kontroli, to jest kako kroz „Swiftovo staklo“ vidimo svakog drugog osim sebe.
U knjizi Usmeni Borges, u kojoj je objavljeno nekoliko iznimno uspješnih Borgesovih predavanja na raznim veleučilištima, u doba kad je pjesnik bio slijep, autor u jednom poglavlju raspravlja o sjajnom švedskom intelektualcu Emanuelu Swedenborgu.
Borges će na samom početku predavanja reći, „Voltaire je rekao da je najneobičnija ličnost koju bilježi povijest Karlo XII. Ja bih rekao: možda je najneobičnija ličnost – ako dopuštamo takve superlative – bio podanik Karla XII, Emanuel Swedenborg.“ (str. 31.)
Istina, Swedenborg je bio čudo od znanstvenika, a kao vjernik, zapravo mistik, vjerovao je, i tumačio to svoje vjerovanje, u raj i pakao, na mističan način, to jest da u raju i paklu mjesto izabiremo sami svojim životima. U njegovu raju i paklu susreću se isključivo isti ljudski karakteri.
U jednoj karikaturi, u paklu se služe birana jela, ali svi podanici ostaju gladni budući da ta jela mogu dohvatiti samo vrlo dugim žlicama. I dok bi prinosili žlice ustima, sadržaj bi se prosuo i tako oni cijelu svoju paklenu vječnost ostaju gladni.
Sve što zagrabe, na putu prema ustima prolije se… Priča kaže da su to sebični ljudi koji, kao takvi, misle samo na sebe. Ostavljena im je mogućnost da jedan drugoga hrane i tako se spase, ali njima koji su kažnjeni sebeljubljem takvo rješenje ni ne pada na pamet.
Za Borgesa ne možemo reći da je sebeljubac budući da nam je nesebično ostavio mnoga svoja literarna dobra. Ne možemo reći ni da je bio neznalica budući da je težio općem sveznanju i u njegovim djelima mi tu njegovu težnju lahko prepoznajemo, osobito kad je riječ o esejima, pa je Borgesova zamjerka Voltaireu i njegovoj procjeni Karla XII. i Swedenborga sasvim na mjestu i mi tu činjenicu primamo s uvažavanjem i pljeskom.
Međutim, i takvi ljudi koji cijeli život provode u stjecanju znanja znaju itekako pogriješiti. Povede ih neki vrag u njima, pa odjednom postanu jednaki onim neobrazovanim ljudima, možemo reći da svojim neznanjem dostižu prizemnu razinu neznalica, a ne radosne visine znalaca.
Priličan broj ljudi zna priču o glasovitoj Aleksandrijskoj biblioteci i o njenom spaljivanju. Ponajprije riječ je o dvije biblioteke. Onoj u kraljevoj palači i u Serapeumu. Računa se da je u tim bibliotekama bilo između 500.000 i 700.000 svitaka. Ne treba posebno naglašavati da su o biblioteci skrbili najučeniji ljudi onih vremena. Ipak, barbari su spalili obje biblioteke; onu u kraljevoj palači spalili su 47. godine prije naše ere, a u Serapeumu 391. godine.
Borges piše sjajne pjesme o svemu, pa je tako napisao i pjesmu o Aleksandrijskoj biblioteci, Aleksandrija 641. U toj pjesmi ima i ovakvih stihova: U Prvom stoljeću nakon hidžre/ Ja, onaj Omer koji je podjarmio Perzijance,/ i koji je nametnuo islam na zemlji,/ Naložio sam svojim vojnicima,/ da plamenom unište veliku knjižnicu…
E, sad, što reći o takvu znalcu koji vremenski promašuje dvije spaljene biblioteke za „svega“ nekoliko stoljeća. Jer je prva biblioteka, ona u kraljevoj palači, spaljena ravno 688 godina prije nego što navodi naš „umnik“, a druga 250 godina ranije, dragi Bože!
Neznanje može čovjeka odvesti daleko, ali toliko daleko kako je odvela Borgesa teško je i zamisliti. Ne može se reći da Borges nije znao kad je na zemlju stigla posljednja Božja objava, Kur’an. O, sigurno je znao da je Muhammed, a. s., primio Kur’an, kao Božju poruku, početkom 7. stoljeća (609. godine), pa je antidatiranjem spaljenih biblioteka pokazao enciklopedijsko neznanje ili neshvatljivu grješku s namjerom.
Trećega nema.
Stvar je ukusa proglasiti nečiju prosudbu neutemeljenom na način kao što neutemeljenost Voltairove tvrdnje dokazuje Borges, a sasvim drugo je stvar grješke s namjerom, grješke koja vodi mržnji drukčijeg. Kad taj isti Borges optužuje za čin spaljivanja Aleksandrijske biblioteke muslimana (Vid’ budala, oni knjige i biblioteke spaljuju, dakle oni su zlo!), halifa Omera, pripadnika velike religije, ali religije koja će se javiti Božjom objavom 220 godina nakon što je ta vjera povijesno imenovana. Biblioteka je spaljena 391. godine, a, kako rekoh, Muhammed prima prvu Božju poruku 609. godine. Dobar satiričar, što ja nisam, napisao bi priču o Borgesovom „vremenskom stroju“ u kojem je vozio ljude iz prošlosti u budućnost, ali isto tako iz budućnosti u prošlost. Jer je samo u „Borgesovom vremenskom stroju“ mogao halifa Omer stići iz 641. u 391. godinu.
Kaže se da je bolje krivoga pustiti, nego nevinoga osuditi. Borges se kitio znanjem, ali znao je i to svoje neupitno znanje krivo tumačiti, valjda namjerno, kao što je u ovom slučaju (jer nemoguće je drukčije tumačiti Borgesove optužujuće stihove), pa bih ovaj dio priče završio u satiričnom tonu: „Ikre, zlonamjerniče Borgesu, ikre!“ (Ikre je prva Božja poruka Muhammedu, a. s., a znači – čitaj, uči!)
I, eto nas među ljudima u današnjem vremenu, u pariškoj redakciji satiričnog tjednika Charlie Hebdo. I sâm sam radio u redakcijama satiričnih i humorističkih časopisa i dobro znam kakvo je ozračje u redakciji kad se časopis priprema za tisak; veselo je, svi se nabacuju idejama, često pretjeranim, u stilu – hajdemo „slistiti“ ovoga ili onoga; hajdemo se narugati vlastima, ovoj ili onoj; hajdemo ismijati religiju, ovu ili onu…
Odjednom se osjećate moćnim, u vama proradi veliko Ja, pretvarate se u hrabrog ratnika kojega nitko ne može zaustaviti. Ono, „Ja ću im pokazati!“ U takvim prigodama, stvaranja i uređivanja časopisa, biva i nadmetanja, jedni bi ovo, drugi ono, ali tu je i „glavni“ koji određuje što ide, a što ne ide u novine. Zapravo, koja je stvaralačka politika novina, časopisa, knjiga… Glavni urednik ne smije biti isključiv budući da svaki nedostatak tolerancije, svaka nesnošljivost, uskost, zadrtost, tvrdoglavost…, u jednu riječ – jednoumlje, može ugroziti vjerodostojnost autora, glavnog urednika, a bormeč i vlasnika časopisa.
Glavni urednik Charlie Hebdo-a bijaše bio Stephan Charbonnier, kažu vrlo tvrdoglav čovjek, sebeljubiv (sliku svoju ljubim, šapćem svoje ime) i nedokaziv, dakle – netolerantan! I to baš u sredini u kojoj je Voltaire davno objavio esej O toleranciji.
U Kur’anu stoji: Vama je objavio (Bog) u Knjizi: kad čujete da se poriču Božji znaci i da im se (Božjim znakovima) izruguje, onda ne sjedite s njima sve dok ne stupe u drugi razgovor (ne promijene temu, a ako sjedite s njima dok tako postupaju) vi ste tada kao i oni. Bog će sabrati u pakao sve licemjere i nevjernike, one koji iščekuju da vam (se dogodi nesreća). A ako vam bude (dođe) pobjeda od Boga, oni kažu: „A zar mi nismo bili s vama?“ A ako nevjernici zadobiju pobjedu, (licemjeri) reknu (nevjernicima): „Zar vam nismo pomogli do pobjede i obranili vas od pravovjernih?“ Bog će vam suditi na Sudnjem danu. Bog neće dati nevjernicima protiv pravovjernih nikakva puta (da ostvare svoje ciljeve). (Kur’an, prijevod, hafiz Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević, Stvarnost, Zagreb 1978, sura 4, En-Nisa, Žene, ajeti 140, 141, str. 127)
Satirični časopis Charlie Hebdo izrastao je na ruševinama poprilično kaotičnog, nesustavnog, nesistematičnog, zbrkanog i smušenog mjesečnika Hara-Kiri, poznatom i po tome što je pretjerivao u takozvanim satiričnim „ubodima“, pa je bio i zabranjivan. Oni koji određuju uspješnost bilo kojih novina, čitatelji, kupci…, nisu prihvaćali „smiješne“ ideje Hara-Kirija, pa je taj mjesečnik prestao izlaziti 1985. godine, upravo zbog slabog prijema. Izdavač je, nakon zabrane Hara-Kirija, počeo s izdavanjem tjednog izdanja HaraKirija – L’hebdo Hara-Kiri. Kad je zbog love ukinut L’hebdo HaraKiri, 1981., a i matični magazin Hara-Kiri, 1985., nastupilo je sušno razdoblje za suradnike sve dok se nevjerna satira nije vratila 1992., i to kao, eto nas, Charlie Hebdoa. Taj je časopis, 2006., prenio karikature Božjeg poslanika Muhammeda, a. s., iz danskog časopisa Jyllands Postena, objavljujući, uza prenesene karikature, i svoje satirične crteže o muslimanima općenito. Bili su to za vjernike prilično uvredljivi i neprihvatljivi radovi, pa je najvažnija organizacija francuskih muslimana, Conseil français du culte musulman (CFCM), tužila redakciju. Pariški sud oslobodio je tjednik krivnje, i redakcija je nastavila s provokacijama muslimana objavivši, 2006. godine, takozvani Manifest 12, to jest izjave dvanaestorice islamskih intelektualaca koji su islam označili kao novu svjetsku totalitarnu prijetnju. Taj Manifest 12, potpisao je i Philippe Val, tada u funkciji direktora redakcije i izdavačke kuće.
Charlie Hebdo se politički svrstao ponajprije „na lijevo, ravnaj s’“, da bi se poslije okrenuo u takozvani politički centar, zadržavši u uređivanju iznimno oštru retoriku kad je riječ o religiji općenito. Muslimani nikad nisu prihvaćali drske religijske komentare francuskih satiričara u tom tjedniku. Pametan urednik mogao je predvidjeti da će neki muslimanski ekstremist to iskoristiti i pokušati neku vrst osvete.
Osvetu Kur’an izričito zabranjuje, a dopušta muslimanskom vjerniku pravo na odmazdu – slučajevi krvarine – premda preporučuje otkup učinjenog grijeha. Kad je riječ o ratu, islam poznaje samo obrambeni rat. Kad napadač prestane s napadima, onda i napadnuti također prestaju s ratnom obranom budući da obrana više nema svrhe. Kad nema napadača, nema potrebe braniti se ni od koga ili čega. U islamu je sve tako, sve služi svrsi, sve nas upućuje na mir, zajedništvo, na suživot jednih s drugima.
Kad pogledate mnoge naslovnice časopisa Charlie Hebdo vidjet ćete da je taj časopis sustavno ismijavao ono u što ljudi vjeruju.
Ponajviše Božjeg poslanika Muhammeda, a. s.
Oprostite, ali ja vjerujem u Muhammeda, a. s. Muhammed je povijesna ličnost!
Nema željeznog lanca niti bilo kakve vanjske sile koji bi prisilili čovjekovu dušu da vjeruje ili ne vjeruje, reći će ljepoduh Carlyle.
Definicija vjerovanja glasi: Vjerovanje je mentalni čin kojim netko prihvaća kao istinit neki sud (tvrdnju, mišljenje), iako za to prihvaćanje nema neposredne osnove u vlastitu iskustvu niti ga može opravdati pravilnim logičkim izvođenjem iz suda koji je već utvrđen kao istinit.
Charlie Hebdo imao je sjajnih satiričkih dometa kad se bavio suvremenošću. Recimo, mene je oduševila karikatura, iz siječnja 1993., koja se bavila silovanjem muslimanskih žena u doba rata u Bosni i Hercegovini. Tada je na naslovnici tiskana karikatura srpskog vojnika koji siluje mnoštvo žena. Taj karikirani pripadnik vojske takozvane Republike Srpske, onako umoran, koristi se glasovitim sloganom iz velikih demonstracija 1969. godine. Taj se slogan protivio paklenim normama proizvodnje (Halte aux cadences infernales). Iznimno ironično Charlie Hebdo skreće pažnju na ratne izvještaje iz Bosne i Hercegovine o masovnim silovanjima muslimanskih žena, objavljujući karikaturu srpskog vojnika koji, eto, siluje više nego što može, pa se kao usput Charb, smije tim paklenim normama proizvodnje.
I kad bi se god kretao u suvremenim temama, Charlie Hebdo bi dosezao same vrhove ljudskoga stvaralačkog duha svojim ubojitim satiričnim bodljama. Zato, osim provokacije, ne vidim svrhe njegovim bavljenjem rodonačelnicima svjetskih religijskih pokreta, poglavito Isom, a. s., i Muhammedom, a. s.
To tumačim isključivo provokacijom i vrijeđanjem mene kao osobe koji vjerujem u Allaha dž. š., kao što vjerujem u sebe i u život koji me okružuje. Beskorisno je pobijati tuđe mišljenje; gdjekad čovjek uspije da pobijedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri – nikada. Mišljenja su kao čavli, što više udaramo po njima, to dublje prodiru, davno je napisao Dumas, sin.
Naravno, stvari se ne rješavaju ubojstvima kao u slučaju terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdoa. U tom je napadu ubijeno dvanaestero ljudi. Do toga je došlo isključivo tvrdoglavošću u uređivanju tog satiričnog časopisa, tvrdoglavošću koju su iskoristili zli ljudi. Zato me i nije začudila izjava Henrija Roussela, osnivača Charliea Hebdoa, koji se Stephaneu Charbonnieru, glavnom uredniku, posthumno obratio riječima: Zaista ti ovo zamjeram!
Roussel je rekao da je ubijeni urednik, poznat pod nadimkom Charb, bio nevjerojatan momak, ali i vrlo tvrdoglav. U svome tekstu, Roussel nas podsjeća na karikature Božjeg poslanika Muhammeda, a. s., kojega je Charlie Hebdo objavljivao na naslovnicama, pa će se upitati: Zbog čega je osjećao potrebu da odvuče tim u pretjerivanje?
U tvrdoglavom pretjerivanju koje je dovelo do toga da se terorizam mišljenja brani drugim terorizmom. A ni jedan nema svrhe. Talijanska narodna poslovica kaže: Muha na med slijeće sve dotle dok ne izgubi glavu.