Općenito

Današnja je Europa: ekonomska i politička, jedinstvena nadnacionalna zajednica koja kao svoje ciljeve ističe mir, slobodu, sigurnost i pravdu za sve svoje građane, te promicanje istih vrijednosti u svijetu. Migracije su danas jedan od izazova globalizacije, vidljiv i sve prisutniji u suvremenom svijetu, a izbjeglica je pojam koji označava svaku osobu koja je zbog nepovoljnih okolnosti, rata, elementarne nepogode, prisiljena trajno ili na duži rok napustiti svoju domovinu, prebivalište.

Od godine 1951., međunarodno je pravo suzilo pojam izbjeglice, odnosno Konvencija UN-a o statusu izbjeglica, koja tako definira “osobu koja se nalazi izvan zemlje svog državljanstva i koja uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog uvjerenja ne želi ili se ne može staviti pod zaštitu te države”.

 

Tko uopće želi primiti izbjeglice?

Europa se sve više koncentrira na bolju zaštitu, pojačavaju se i nadograđuju utvrde i bedemi na granicama sve većeg broja europskih država. Opet se grade novi zidovi a da se nisu urušili niti oni prijašnji, jer nije tome tako davno kako su izgrađeni, i sve više se pomiču prema Istoku. Naime, rat u Afganistanu zaprijetio je novim „valovima“ migracija, produbljivanjem već ionako duboke i nerješive „migrantske krize“, te se u okviru potrebe da se ti „valovi“ migranata pokušaju zadržati što dalje, tamo negdje na Istoku, prema zemljama koje graniče s Afganistanom šalju signali da bi one trebale postati odredišta za prihvat izbjeglica. No vlade tamošnjih zemalja, Pakistana, Irana a onda i Turske od kojih se očekuje suradnja ne žele ih više primati, kažu da otprije već imaju previše doseljenika iz Afganistana, podižu nove zidove. Uspostavljaju se „tampon zone“, blokiraju izbjegličke rute na kopnu i na moru.

 

Tko je kriv za rat u Afganistanu?

Priča se da je Afganistan „šaptom pao“, u jedan dan i bez borbe, te da je cijela priča unaprijed dogovorena. Što je prava istina, tko je znao što se tamo događa već dugi niz godina? Jesu li opet u pitanju nama nedokučivi dogovori „velikih“ oko ratova, kriza i stradanja, o čemu mi obični smrtnici ništa ne znamo? Postoji li odgovornost za politiku nemiješanja već poznatu iz vremena početka 2. svjetskog rata kad se također ništa nije znalo, niti je tko reagirao kad je počelo pripajanje i osvajanje pojedinih europskih zemalja od strane nacističke Njemačke, sve dok i „velike i važne“ europske zemlje nisu napadnute. Velika Europa i Svijet tada su pali na ispitu budnosti i čovječnosti.

U to vrijeme bila je aktualna priča o izbjeglicama, tada Židovima, koji su pokušali naći spas iz okupirane Europe, ali, prema izvještajima američkog povjesničara Richarda Breitmana, izvaneuropske ih zemlje (Amerika, Kuba i druge) nisu htjele primiti „iz razloga vlastite sigurnosti“. Primjerice, američke su vlasti zaoštrile politiku doseljavanja, a u nekim je drugim zemljama zavladalo mišljenje da izbjeglice iz nacističke Njemačke predstavljaju prijetnju, bili oni Židovi ili ne. Granice su se zatvarale. Tko zna koliko bi žrtava nacističkih logora bilo manje da se pomoglo tim ljudima kad su potražili sigurnost.

 

A sad opet – na Zapadu nište novo.

Povijest se ponavlja i čini se da nije učiteljica života kako tumači jedna stara, mudra izreka, jer iz nje se ništa ne pamti, ne uči, ne povezuje.

Opet se vode ratovi i nitko ne reagira da ih spriječi, nego se sve više raspiruju. Ratovi proizvode izbjeglice, jer ljudi iz tih područja pokušavaju pronaći sigurnost, spas, ali nitko ih ne želi, jer se smatra da oni predstavljaju opasnost za sigurnost zemalja kamo pokušavaju otići.

Igra ugroza/sigurnost ima različite predznake. Govori se o ugrozi europske, zapadne, kulture, religije, civilizacije, pa onda ekonomije, politike, i to je nešto o čemu se može polemizirati. Javljaju se mišljenja za i protiv. U novije je vrijeme postalo čak neumjesno javno tvrdo stajati na poziciji nasuprot Drugog. To se smatra nepriličnim, primitivnim, ali se u javnom prostoru i u raspravama eksperata za pitanja migracija, pojavilo pitanje sigurnosti.

Da bi se neka pitanja smatrala sigurnosnima moraju ispunjavati kriterije po kojima se razlikuju od uobičajenih političkih, moraju biti postavljena kao egzistencijalna, predstavljena kao ozbiljna ugroza objekata na koje se odnose. Kao takva ona podliježu procesu sekuritizacije, što označava proizvodnju uvjeta za provođenje nužnih mjera izvan uobičajenih, već postojećih. Smatra se da ilegalne migracije predstavljaju prijetnju političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i društvenoj sigurnosti neke države pa prema tome mnoge zapadne zemlje suočene s tim problemom sve više uvode mjere sekuritizacije izbjeglica i migranata.

Na djelu je sekuritizacija svega i svačega, u čijem je temelju čisti, elementarni, univerzalni strah. On se ne bavi kulturom, vjerom, ekonomijom, politikom, različitostima, Drugim, rasom, nacijom, bilo čim. On je naprosto i samo – strah. Ugroza vreba ni od kuda, sve je moguće. I to „pali“. Ljudi strepe zbog vlastite sigurnosti, u svojim dobro zaštićenim domovima gdje su u statusu „svoj na svome“. Ugroza, strah i nesigurnost. Sveto Trojstvo trenutka sadašnjeg. Neprijatelj je nevidljiv, može napasti otkuda bilo, zato je bolje ograditi se visokim zidovima i odijeliti se od ostatka svijeta.

E sad, koliko je to moguće. Kao što iz nesretne povijesti znamo, velika su carstva na kraju padala. Primjerice, barbari su sa svih strana nahrupili u veliko i moćno Rimsko Carstvo koje se na kraju raspalo po šavovima. Svi znamo kako je to završilo.

Utvrda Europa podsjeća na Rimsko Carstvo koje se pokušava zaštititi, ograditi od najezde barbara kojih je sve više. Barbari i civilizacija. Velika Europa sebe smatra civiliziranim dijelom svijeta, dok su oni drugi koji pristižu iz nerazvijenog, zapadnim kolonizacijama opustošenog svijeta – barbari, necivilizirani, drugačiji i rasno i vjerski, nacionalno, kulturno, kako god. I još k tome su prijetnja sigurnosti europskih građana.

 

Što znači riječbarbari a i štocivilizacija?

Kako je Tzvetan Todorov, porijeklom bugarski, (ili kako je sam odredio pisac i filozof „izborne domovine“ Francuske) naveo, riječ barbari dolazi nam od starih Grka gdje je imala uporabnu vrijednost, posebno nakon ratova s Perzijom. Tada se sukobila s drugom riječi, Grci, i obje zajedno omogućavale se podjelu stanovništva na dva nejednaka dijela, s jedne strane su bili Grci, dakle „mi“ i s druge barbari, odnosno „oni“, „drugi“, tuđini. Opreka mi/oni ima brojne varijacije, prijatelj/neprijatelj jedna je od njih i uvriježena u shvaćanju ljudi.

Opreka barbari/Grci kasnije se udvojila drugom oprekom, između divljaka i civiliziranih. Postojali su i dokumenti kojima se određivalo po kojim se naznakama nekoga svrstavalo u barbare, divljake, no kako je Todorov naveo, iako je postojao skup konvergentnih i sugestivnih osobina, osnovna oznaka barbara je bila da ne vlada grčkim jezikom, i zanimljivost je da divljaštvo barbara nije bilo uvijek precizno definirano, naznake se nisu nikada podudarale od jednoga do drugoga dokumenta. To znači da su oznake za divljaštvo i barbarstvo jednoga u odnosu na drugoga ipak proizvoljne, forme nisu univerzalne, objektivne, nego su stvar subjektivnih procjena pojedinaca ili pojedinačnih politika, naravno, onih koji posjeduju moć, jer to im daje dozvolu proglašavanja pravomoćnosti nekog mišljenja, pravo definiranja stvarnosti.

 

Je li moguća neka lijepa Utopija? Kako bi to bilo kad bi moglo biti?

Kako bi se riješila „migrantska kriza“ koja je sve veća i bit će sve kompleksnija jer je sve više devastirane, puste, spaljene zemlje? Na planetu je sve više područja u kojima nije moguće opstati, sve će više biti ljudi koji će krenuti prema zemljama u kojima je još moguć kakav-takav opstanak, ali koliko dugo će to biti moguće? Pitanje je slično onom o izdržljivosti održivog razvoja. Hoće li se planet previše nagnuti na jednu stranu, prevagnuti, iskriviti? Kad će granice zapadnih carstava konačno popustiti i što će se tada desiti? Koliko će Tvrđava Europa izdržati? Iako se grade novi i novi i još tvrđi zidovi, koliko će izdržati, jer – ljudska je nevolja nezaustavljiva, živa je to sila samoodržanja kojoj zidovi ne mogu stati na kraj.

 

Epilog

Rješenje bi bilo (kad bi moglo biti) da se bogatstva koja se troše ne naoružanje, ratove, enormno bogaćenje malog dijela svjetske populacije usmjere na oporavak uništenih područja. Da se na cijeloj planeti omoguće normalni životni uvjeti, da cijela zemlja postane veliki vrt u kome će svi njeni stanovnici živjeti životom dostojnom čovjeka. I onda, u skladu s proklamiranim vrijednostima, na primjer – slobodom kretanja, moći će svatko ići tamo kamo hoće. Možda će netko zaželjeti živjeti baš na Madagaskaru, ako se sjećamo, tamo je nacistička Njemačka prvobitno htjela premjestiti Židove u okviru „konačnog rješenja“ koje je na kraju doživjelo reviziju od drugog „konačnog rješenja“ koje je zaživjelo(!), ali sad će netko moći otići svojom voljom, ili negdje drugdje ako hoće.

I onda neće biti migranata, izbjeglica, jer neće nitko bježati ni od kuda. No, dok još nije tako, je li moguće pronaći neko drugo rješenje, na primjer, nešto kao obustavljanje ratnih sukoba, pružanje pomoći nerazvijenima umjesto daljnje devastacije i bezobzirnog pustošenja? Je li to moguće ili se radi o isto tako sasvim fantastičnoj utopiji kao što je ova malo prije navedena?

 

Bez završetka

Možda bi se ovo razmatranje moglo završiti nekom frazom kao na primjer: „vidjet ćemo što budućnost nosi“, „vrijeme će pokazati“ i slično, ali to dalje ukazuje na površnost i ustvari nezainteresiranost za ozbiljnost problema koji iziskuje vrlo urgentan postupak. Što će vrijeme pokazati i što budućnost nosi svakako će biti vidljivo, ali trebalo bi nešto i poduzeti.

 

„Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš, pozdravi čak i stranca na osamljenom mjestu. Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome.“

(poglavica Tecumsheh, Shaume)

 

(„Duše…) pomozi mi da se sjetim ljubavi i suosjećanja za cijeli ljudski rod“

(fragment iz „Molitve četiri smjera“ Lakota Indijanaca)