Odgovor na to kompleksno pitanje primarno treba tražiti u oblastima sociologije, antropologije, pedagogije, psihologije i psihijatrije.
Ključni termin je: ANTAGONISTIČKA AKULTURACIJA!
To je proces koji generira genocidno ponašanje.
Antagonistička akulturacija je posljedica raznih poriva, iluzija, fantazmi, netrpeljivosti i mržnje koji leže u etnocentrističkoj svijesti koja ne želi istinski susret i upoznavanje sa drugima i drugačijima.
To je djelovanje kontra historijskom i civilizacijskom procesu.
Kontra Božijem naumu o stvaranju plemena i naroda „radi međusobnog upoznavanja“.
Takva svijest odbacuje pripadnike grupa koje nisu njegove, veliča svoju etničku i nacionalnu grupu i traži prevlast „svojih“ nad drugima. Takva svijest „svoje“ gradi na mitologiji i suprotnosti u odnosu na drugoga. Takva svijest šteti i ličnom i grupnom identitetu.
Takva svijest proizvodi sljedeći lanac „socijaliziranja“ (čitaj: stil života): rivalstvo – zavist – sujeta – surevnjivost – preosjetljivost – mržnja – osveta – uništavanje.
Antagonistička akulturacija se sprovodi pomoću tri tehnike:
- REGRESIJA (stvaranje „nad-prošlosti“)
- SAMOHVALISAVA DIFERENCIJACIJA (stvaranje negativnih oblika ponašanja)
- NEGACIJA (stvaranje običaja kojima se kontrira običajima drugih)
Ovim tehnikama se akumulira i skladišti energija negativizma i agresivnosti!
Proces antagonističke akulturacije ili odbijanja racionalnog kulturnog prožimanja i suživljenja sa drugim i drugačijim omogućava da mit i mitotvorstvo budu na centralnom mjestu kulture!
Velike količine mitskog materijala vode ratničkom impulsu etnosa!
Dalje, u ovom procesu se koristi i automatski pripisana mistika.
Nečiji podvizi se jednostavno pripišu vlastitoj etniji.
Treće, ovaj proces kao i svijest bazirana na tome, porađaju moralnu retardiranost, moralnu tupost i sljepilo za bilo koju univerzalnu vrijednost. To vodi do života na principu: „Ako nema ništa sveto, sve je dopušteno!“ Pa i ubiti bebu u naručju majke!
Takva svijest je nesposobna za zajednički život, već samo želi nekom nešto oduzeti, zakinuti ga ili omesti ga u njegovim pravima.
Odsustvo te vrste sposobnosti zamjenjuje se „borbenošću“.
Takva svijest želi dominaciju, žudi za hegemonijom.
Takva svijest akulturaciju doživljava kao jednostran proces (čitaj: samo ćemo mi morati uzeti od drugoga njegovu kulturu) što proizvodi strah za vlastiti opstanak i drugi se automatski doživljava kao prijetnja. Tako se rađa stalni osjećaj ugroženosti koji proizvodi stalnu potrebu da se od nekoga brani vlastiti identitet.
Izlaz iz takve situacije, protivnici prirodne akulturacije, vide u stvaranju osjećaja vlastite superiornosti.
Tako se dolazi do istovremenog osjećaja ugroženosti i osjećaja superiornosti što je izuzetno „eksplozivna mješavina“. A kada se „osjećaj superiornosti kombinira sa osjećajem naglašene sumnje u sebe, njihov doprinos pojavi genocida i masovnih zločina može biti izuzetno veliki“.
Do osjećaja superiornosti se dolazi vaspitanjem tj. mitomanijskim odgojem koji podržava čovjekovu težnju za moći.
U proces antagonističke akulturacije se uključuje i odgovarajuća književna, umjetnička, historijska, etnografska, filmska produkcija sa temama paćeništva, progona, seoba, patnji, nesreća i drugih dramskih prizora koji se pomoću lektira, različitih instrumenata socijaliziranja i vaspitanja ugrađuju u svijest ljudi.
Šta je rješenje?
Odgojem i obrazovanjem nije moguće eliminirati ponašanje koje negira, podržava i slavi genocid u isto vrijeme! Jer takvo ponašanje nije stvorio ni odgoj ni obrazovanje već indoktrinacija i manipulacija ljudima.
Može se prevenirati ili preduprijediti!
Kako?
Potrebno je prekinuti lanac socijaliziranja antagonističke akulturacije!
Kako?
Uklanjati sve sadržaje koji veličaju nasilje, zločin, mržnju prema drugačijem.
Kako?
Jedan od efikasnih načina je uspostava KONFLUENTNOG OBRAZOVANJA odnosno procesa ENKULTURACIJE I AKULTURACIJE!
Šta to konkretno znači?
Akulturacija znači prihvatanje razlika kao prednosti razvoja ličnosti; čuvanje identiteta i samopoštovanja; izgradnja osjećaja pripadnosti zajednici u kojoj živi više kultura!
Interkulturalni dijalog i upoznavanje. Stupiti u pedagoški dijalog, pa tek onda u politički, interkulturalni i religijski dijalog.
Učenje jednih od drugih. Slobodan protok međukulturalnih vrijednosti!
Stvoriti istinsku dijalošku zajednicu kultura!
Pedagoški dijalog vodi pedagogiji mira!
Rat počinje u glavama ljudi, ali tu se može naći i mir.
Ljudi mogu naučiti kako živjeti u miru međusobno poštujući jedni druge.
Istinskim odgojem i obrazovanjem (školovanje je nešto drugo) – od znanja mira do kulture mira.
A kulture mira nema bez odgoja/obrazovanja za vrijednosti!