Današnja civilizacija je ostvarila tek spoljnji svijet. Naše znanje o postojanju je inicijacija u nesvjesni život. To je najprikladniji način da čovjek prestane biti čovjek a postane mašina. Budućnost je počela, nema vremena za osjećaje. Moderna filozofija života ne priznaje srce, dušu i duh a o Božanskom Biću da i ne govorim. Danas čovjek poseže za svemoćnošću dovodeći priču o životu na Zemlji do faraonskog samoobožavanja. Ali bogovi se ne rađaju i umiru, Stvoritelj je oduvijek i zauvijek. Čovjek našeg doba je svoje vlastito postojanje sveo na svijet materijalnih stvari, beskrajnim stepenicama pada sišao u vlastitu stravu da ukloni svaki smisao svoga postojanja…
I luda i svetac znaju da je počelo vrijeme bez smisla i da u promijenjenom svijetu nestajemo kao ljudi. Svijet je počeo s nadom a skončava s porazom čovjeka kao ljudskog bića. Onečovječenje čovjeka je sudbina namijenjena svim ljudima kako bi se dovršila sudbina tehnike. Ono što svakoga dana nestaje je čovjek sam. Ono što se svakoga dana rađa je mašina koja ne poznaje osjećaje već samo učinkovitost. Kroz ogromna područja stvarnosti koja je svedena na prostor i vrijeme priprema se nova budućnost i rađa utopija novog čovjeka koji kroz hiljadu regiona neba korača prema zvijezdama ne videći u njima ništa osim ogromne gomile hemijskih elemenata koji nekim čudnim spojem sagorijevaju ogromnom snagom. Prema shvatanju modernog čovjeka za sav zvjezdani svijet na noćnom nebu zaslužna je čudna riječ – slučajnost jer današnja znanstveno – tehnološka civilizacija je okupljena oko slučajnosti kao oko kakve nesvete relikvije i ne priznaje ništa drugo…
Na stablu znanstvene spoznaje rastu jedino plodovi slučajnosti. Sav sklad u svemiru i čovjeku sveden je na običnu slučajnost. Sve u ovom svemiru i u nama samima savršeno funkcioniše do najsitnijeg detalja ali za one koji su kušali plodove slučajnosti tu nema mjesta nikakvom savršenom stvaranju niti Stvoritelju koji kad nešto hoće za to kaže samo: – Budi! – i ono biva…
Svijet zapravo počinje sa umjetnošću Umjetnika koji zna i kada list sa grane otpadne kao što zna prvi i poslednji otkucaj ljudskog srca. Pogled u nemoguće za Njega ne postoji, svako Njegovo budi je pogled u moguće. Tko ne vidi odsjaj više stvarnosti u svemu što ga okružuje i u sebi samome taj korača u onoj povorci slijepaca u kojoj jedan slijepac vodi za ruku drugog prema provaliji koja se zove slučajnost…
Nikada nisam vjerovao u slučajnost. Sve je tako savršeno…