Pohod peti: Mujo kuje konja po mjesecu
Mujo kuje konja po mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga kune:
– Sine Mujo, živ ne bio majci,
ne kuju se konji po mjesecu,
već po danu i po žarkom suncu.
– Ne kuni me, moja mila majko,
jer kad meni na um pane draga,
ja ne gledam sunca, nit’ mjeseca,
ni moj doro mraka nit’ oblaka,
već pod pendžer putujemo dragoj!
Raspjevanim đulistanom odzvanja jedna od najpoznatijih sevdalinki. Malo je izvođača naše autohtone gradske popijevke koji ovu pjesmu nemaju na svom repertoaru. Deset trohejskih deseteraca tvore dvije izričajno napučene kitice. Jednostavna melodija „udomila“ je tekstni predložak još jedne rado pjevane sevdalinke. Riječ je o pjesmi Čudna jada od Mostara grada.
Nije mi poznato koja je od ovih dviju sevdalinki starijeg postanja. U novije je doba melodija pjesme koju pohodim u đulistanu doživjela ukrasno proširenje uvođenjem zaletnog zapjeva u trećem stihu obiju kitica, pa tako pjevač može otvoriti grlo, dok u zanosu punim plućima i zvonkim glasom pjeva: Haj, sine Mujo… ili pak: Haj, ja ne gledam…
Ono što glede ove sanjarske pjesme osobito privlači moju pozornost njezin je kriptični tekst koji se odlikuje istinskom literarnom kakvoćom. Od oka skriveni pjesmotvorni pripovjedač izravno nas suočava s mladićem Mujom koji se bakće poslom što bi ga danas malo tko umio valjano obaviti. On kuje (= potkiva) konja za kojega saznajemo da je doro. Strastvenom ljubavlju zatravljeni momak čini to u noćno nedoba, obasjan mjesečinom. A mjesec je u sevdalinkama često nijemi, blistavi svjedok tanahnih čuvstava kojima su ovakve pjesme obilno protkane.
Mujina preneražena mati strahuje da joj je sin sišao s uma. Njezina brižna opomena nije kletva, pa stoga nipošto nije primjereno ublažavati njezin izričaj pjevajući: …živ ti bio majci, kako se može čuti u mnogim novijim izvedbama. Živ ne bio slikovit je i afektivan bosanski idiom koji ima upravo suprotno značenje.
Dramatičan vrhunac pjesme Mujino je kazivanje zabrinutoj majci iz kojega vidimo da već sama pomisao na neimenovanu dragu pretvara mladićevu zbunjenost u lakokrilu usmjerenost prema željkovanu cilju. To je pak odredište jasno navedeno u zadnjem stihu pjesme: …već pod pendžer putujemo dragoj! Tako je zapisano u meni nadasve dragocjenoj knjizi Za gradom jabuka (Sarajevo, 2004.) u kojoj je osvjedočeni štovatelj sevdaha Ivan Lovrenović sabrao 200 najpoznatijih sevdalinki. Čudno je, međutim, da ovog za pravilno razumijevanje pjesme ključnog stiha nema u gotovo nijednoj snimljenoj izvedbi. Pjesma uslijed toga završava u fatalnom bespuću dviju uvriježenih inačica predzadnjeg stiha: …ni moj doro mraka nit’ oblaka ili pak: …ni moj doro Drine vode hladne. Ovakvim ishitrenim završetkom Mujo, ni kriv ni dužan, postaje smušeni čudak, što je oprečno slojevitu značenju njegova pamtljivog imena. Riječ je, naime, o hipokoristiku imena Mustafa (= odabrani), iako se Mujo, onkraj lascivna banaliziranja u najčešće trivijalnim vicevima, već odavno izborio za časnu samostojnost imena koje se i danas u Bosni i Hercegovini rado nadijeva novorođenim sinovima.
Zanimljive Mujine imenjake susrećemo u mnogim sevdalinkama. Sjetimo se u đulistanu već spomenutoga tuzlanskog đumrugdžije. Meni koji sam rodom iz Cazinske krajine neka bude dopušteno spomenuti legendarnog, u junačkim epskim pjesmama opjevanog Muju Hrnjicu, povijesnu osobu iz prve polovice 17. stoljeća. Vodom iz njegova kladuškog bunara često sam u djetinjstvu gasio žeđ. Vjerujem da je i on volio i umio pjevati, pa ima smisla sjetiti ga se baš ovom zgodom.