Pažljivi analitičari društvenih zbivanja u državi BiH moraju odgovoriti na četiri ključna pitanja:

  1. Tko bi morali biti kohezivni faktori obrane države, odnosno njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta?
  2. Tko bi morali biti korektivni faktori obrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH?
  3. Je li dopuštena šutnja akademske zajednice kada se država razara iznutra i napada izvana?
  4. Koje bi odluke morao nametnuti Visoki predstavnik Christian Schmidt da BiH bude funkcionalna i ekonomski održiva?

 

Dosadašnja praksa pokazala je da političke stranke tijekom cijelog poslijeratnog perioda nisu bile kohezivni, već dezintegrirajući faktori suvereniteta i teritorijalnog integriteta, ponajviše zbog ličnih i uskostranačkih interesa, koji su direktno išli na štetu države. Ne priznati ovu činjenicu, znači zabijati glavu u pijesak. S tim u vezi nameće se logičan zaključak da su za obranu države nužni korektivni faktori. Te faktore morala bi ponuditi akademska zajednica koja se zavukla u komfor šutnje, iako je njihova šutnja u situaciji kada se država razara iznutra i napada izvana, jednaka zločinu protiv savjesti. S obzirom na to da je iluzorno očekivati da će garniture na vlasti, ali i one koje su u opoziciji i koje čekaju kao zapeta puška da prigrabe PIN (vlast) za trošenje budžetskih sredstava po tendersko-kumovskoj i drugim interesnim linijama, dakle, da je nerealno očekivati da će parlamentarci bilo kojeg nivoa vlasti poduzeti radikalne rezove na svoju štetu, neophodno je nametanje odluka od strane Visokog predstavnika da bi se država učinila funkcionalnom i ekonomski održivom.

 

Da bi se ostvarile prve tri točke potrebno je ispuniti sljedeće pretpostavke:

— da probosanske stranke, u prvom redu Bošnjaci, konačno shvate da su bez države BiH bezlična masa i da idu prema poziciji Palestinaca

— da između probosanskih stranaka istina mora potisnuti lične i uskostranačke interese

— da patrioti države moraju među sobom prepoznati one kojima je priča o državi sredstvo za ostvarenje isključivo ličnih i uskostranačkih interesa;

— da se u svakom  momentu mora znati tko nadzire obranu države, koja može biti uspješna ako su probosanske snage povezane s narodom i ako dijele njegovu sudbinu;

— da moramo urediti državu tako da ona bude komotna za sve, što podrazumijeva revidiranje postojeće politike, gdje se mora proširiti njena demokratska baza i što je najvažnije, učiniti ju pravnom i ekonomski održivom, dakle, poželjnom za život u njoj.

 

Revidiranje postojeće i ustanovljenje nove politike države BiH zahtijeva sljedeće:

— državne institucije moraju biti mjesta gdje se kreiraju i donose odluke, a ne kojekakve kavane, restorani ili sijela na dvorima stranačkih poglavica

— treba konačno shvatiti da financije moraju biti determinanta svake politike, jer kao je tvrdio A. Wagner, svaka politika koja se ne zasniva na novcu, isprazna je priča

— na konkretna pitanja političkog, ekonomskog i svakog drugog karaktera, odgovarati stručno i zasnovano na vjerodostojnim premisama

— ne nasjedati na forsirane narative kojima se svakodnevno služe rasturači države i imati stavove koji su zasnovani isključivo na lako provjerljivim činjenicama

 

Lažni narativi koje rasturači države svakodnevno koriste, a na koje nema pravovremenih i vjerodostojnih odgovora su:

— Entitet RS je nastao prije Daytona, što je ortodoksna laž, jer ga kao takvog eksplicitno nije priznala čak ni Srbija.

— Hrvatska i Srbija su garanti Daytonskog sporazuma, što je podvala koja ne može izdržati čak ni elementarnu logiku – da nekom narodu garant mogu biti politike koje su nad njim učinile Udruženi zločinački pothvat i zločin genocida. Najkraće, ove dvije države su samo svjedoci, odnosno strane koje su morale preuzeti obavezu da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet države BiH.

— Lažni narativ je da je država Bosna i Hercegovina nastala od tri konstitutivna naroda i dva entiteta, što je tipična staljinistička podvala. Država BiH nastala je davno. Njeni temelji potvrđeni su na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine, gdje je donesena Deklaracija, koja je preteča današnjoj Deklaraciji Europske unije o ljudskim pravima. Daytonska BiH nastavila je kontinuitet države samo pod nazivom BiH, dakle bez prefiksa Republika, tako da je dizanje na zadnje noge onih koji su protiv obilježavanja Dana državnosti BiH jadno i nije vrijedno bilo kakvih pogađanja. Jednostavno: negatorima ZAVNOBIH-a pod nos treba poturiti Deklaraciju koju su jednoglasno usvojili delegati iz sva tri naroda i u kojoj piše sve ono što oni ne žele čuti jer im se ne uklapa u njihov lažni, nacionalistički narativ.

— Na teritoriju BiH nikada nisu postojale srpska niti hrvatska država, osim kratko –  NDH.

— U BiH Bošnjaci nikada nisu napadali Sebe i Hrvate, već je bilo obrnuto.

— Ne treba nasjedati na priče kako je država BiH neodrživa i da ju treba podijeliti po interesnim sferama njenih negatora s Istoka i Zapada, jer, prvo – oni lažu; drugo – oni to ne mogu; treće – to im neće biti dopušteno; četvrto – to bi rezultiralo krvlju do koljena.

— Čak ako bi im pri tome htjela pomoći tzv. Međunarodna zajednica i njoj treba reći – NE! Ako bi ipak bili dotjerani do zida da se BiH mora podijeliti, onda bi jedini kriterij podjele morao biti postotak stanovništva, a u BiH Hrvata ima 7,1 %, Srba 28,04 %, dok 64,86 % čine Bošnjaci i Ostali. Uvjeren sam da bi potenciranjem ovoga kriterija od podjele odustali baš svi kalkulatori, jer bi znali da će probosanske snage braniti državu žešće nego što su to činili od 1992. do 1995. godine, ali sada u neusporedivo boljem položaju.

— Inzistiranje na odlasku troje stranih sudaca iz Ustavnog suda BiH je nedopustivo dok BiH ne uđe u NATO i Europsku uniju. Istina, i tu postoji racionalno i realno rješenje – popuna sudaca Ustavnog suda ne po paritetu, već po kriteriju broja stanovnika. U tom slučaju četiri suca bila bi: jedan bošnjačke nacionalnosti, dvoje srpske, jedan hrvatske i jedan iz reda Ostalih. Pri tome bi se odluke donosile većinom, a ne bi smio biti entitetsko/nacionalni sistem glasanja (ucjenjivanja), jer bi to onda bio Dom naroda, a ne sudska institucija.

 

Za eliminiranje lažnih narativa i ustanovljenje korektnih kriterija za iole normalno funkcioniranje Države, neophodan je ozbiljan angažman akademske zajednice. Budući da je njen dosadašnji angažman na tom planu bio minoran, NEOPHODNO JE PRIPREMITI I ODRŽATI SVEBOSANSKI KONGRES (SABOR), čiji bi sudionici bili biznismeni, akademici, univerzitetski profesori, rudari, poljoprivrednici i drugi stvaraoci novostvorenih vrijednosti. Političari bi mogli biti samo prisutni i primiti naloge od naprijed navedenih ljudi, s obzirom na to da su oni (političari) isključivo interesno determinirani. Donesena PLATFORMA na ovom Kongresu bila bi OBAVEZUJUĆA za sve nosioce javnih funkcija. Stranke koje bi ju ignorirale morale bi biti pod rafalnom paljbom svih ljudi kojima je stalo do pravne i pravedne države BiH. Pri izbornoj kampanji one bi morale biti javno i jasno žigosane.

 

Budući da se suština cjelokupne bosanske politike svodi na gole interese prvenstveno materijalne prirode, nerealno je očekivati brža rješenja naših problema, jer promjene uopće ne žele oni koji su zaduženi da ih provedu. Stoga smatram da ih imperativno mora nametnuti Visoki predstavnik C. Schmidt.

 

Imperativne odluke Visokog predstavnika u BiH moraju biti sljedeće:

  1. Vijećnici u Općinskim vijećima imali bi plaćene troškove dolaska na sjednice i ništa više. Bilo kakav paušal, koji sada iznosi od 500 KM i više, morao bi biti eliminiran.
  2. Za rad u komisijama na nivou općina, kantona, entiteta i države, bili bi plaćeni samo troškovi prijevoza, noćenja i dnevnice. Drugih nadoknada ne bi smjelo biti.
  3. Poslanici u kantonima, entitetima i na nivou države imali bi plaćene troškove dolaska na sjednice, noćenja, dnevnice i ništa više. Odredbama tri naprijed navedene tačke eliminirali bi se juriši na izborne liste, a na njih bi se kandidirali ljudi od odgovornosti i časti, kojima je interes države u prvom planu, a narodu bi se pokazalo da se radi o ljudima vrijednim poštovanja i izbora.
  4. Poslanici kantonalnog nivoa, koji se odluče za profesionalni angažman, imali bi plaću u visini prosjeka u BiH, topli obrok i plaćene troškove u visini onih javnog prijevoza.
  5. Poslanici entitetskog i državnog nivoa koji se odluče za profesionalni angažman, imali bi plaću jedan i pol puta veću od prosječne plaće u BiH, plaćene troškove prijevoza, smještaja i dnevnice kada dolaze na sjednice i ništa više. Njihov rad u komisijama bio bi bez bilo kakve naknade.
  6. Ministri u Vladama kantona imali bi plaću dvostruko veću od prosjeka u BiH.
  7. Predsjednici Vlada kantona imali bi plaću tri puta veću od prosjeka u BiH.
  8. Ministri u vladama entiteta i Vijeća ministara imali bi plaću tri puta veću od prosjeka.
  9. Predsjednici Vlada entiteta i Vijeća ministara imali bi tri i pol puta veću plaću od prosjeka.
  10. Članovi Predsjedništva BiH imali bi plaću četiri puta veću od prosjeka u BiH.
  11. Premijeri Vlada kantona mogli bi imati samo dva profesionalna savjetnika s plaćom koja je dvostruko veća od prosjeka plaća u BiH.
  12. Predsjednici Vlada entiteta mogli bi imati maksimalno tri savjetnika s plaćom koja je dva i pol puta veća od prosječne plaće u BiH.
  13. Ministri u Vladama entiteta mogli bi imati samo jednog savjetnika s plaćom dva puta većom od one u BiH.
  14. Ministri u vladama kantona na posao bi dolazili javnim prijevozom ili vlastitim autima uz naknade po prijeđenom kilometru, a ne kao sada, da ih na posao i s posla dovoze (odvoze) službena vozila, jer toga nema ni u Norveškoj, Švedskoj, itd.
  15. Ministri svih nivoa mogli bi koristiti službena vozila isključivo u službene svrhe, ali ne i za odlaske u mjesta odakle su.
  16. Nijedan nivo vlasti ne bi mogao kupovati novo vozilo dok postojećem ne istekne minimalno 10 godina upotrebe.
  17. U diplomatsko-konzularnu mrežu išli bi dokazani poslovni ljudi i karijerni diplomati, a ne stranački miljenici, koji često predstavljaju samo balast državi.
  18. U općinama bi bio zaposlen jedan činovnik na 1.000 stanovnika, a u institucijama kantona jedan činovnik na 2.000 stanovnika.
  19. Političke stranke financirale bi se isključivo od članarina i poslova koje naprave na tržištu. Pri tome bi im bilo zabranjeno koristiti javna sredstva na osnovi broja poslanika i dobivanje donacija od javnih poduzeća, te od tenderski povezanih kompanija koje profitiraju na unaprijed namještenim tenderima.
  20. Javna poduzeća poslovala bi po tzv. „Finskom modelu“, gdje nijedna stranka ne bi imala nikakvog upliva u njihovo poslovanje, odnosno gdje bi se pri izboru upravnih i menadžerskih struktura poštovao samo princip stručnosti i gdje bi se korisnicima njihovih usluga podnosili godišnji izvještaji, a tamo bi bili zastupljeni i građani. Ako bi izvještaj bio pozitivan, rukovodstvo bi nastavilo dalje obavljati svoj posao, a ako bi izvještaj bio negativan, ostavke (smjene) bi slijedile odmah. Primjenom ovoga modela bila bi eliminirana dosadašnja tvrdnja da su javna poduzeća manje efikasna od privatnih.
  21. Obrazovni sistem u BiH bio bi integriran. U najboljem slučaju postojala bi dva entitetska Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, a eliminirana ona kantonalnog nivoa. Privatni univerziteti morali bi prolaziti kroz rigoroznu godišnju akreditaciju, gdje bi komisije činilo 50 % inostranih univerzitetskih profesora od znanstvenog integriteta i najrenomiraniji domaći profesori. Silni javni univerziteti financirali bi se po sljedećoj formuli: 20 % sredstava osiguravali bi preko svojih instituta za izradu različitih projekata javnim kolektivitetima i privatnim kompanijama, 30 % plaćali bi roditelji studenata, a 50 % budžeti. Koji od univerziteta ne bi mogao ostvarivati ovakvu konstrukciju financiranja, bio bi zatvoren. Ovim bi se izvršila njihova racionalizacija i povećala njihova kvaliteta.
  22. Javni dug morao bi se dominantno upotrebljavati u produktivne namjene i mogao bi dostići maksimalno 36 % iznosa društvenog proizvoda. Upravljanje ovim dugom morali bi vršiti kompetentni, stručni, odgovorni i moralni ljudi, a ne kao do sada, ljudi od interesa, a bez stručnog i moralnog integriteta.
  23. Javna potrošnja neproduktivnog karaktera morala bi se rezati u naredne dvije godine 10 % godišnje i biti svedena na nivo kvalitete njenih učinaka i realnih potreba.

 

S obzirom na to da će na navedene prijedloge biti upućena rafalna paljba onih koje bi poduzeti rezovi direktno pogodili, umjesto odgovora postavljam im pitanje. Može li 135 hiljada zaposlenih u proizvodnji financirati: institucije države BiH, institucije vlada dva entiteta i distrikta Brčko,10 kantona, 14 vlada, 83 ministarstva, 85 političkih partija (stranaka), tri policije, dva penziona sistema sa 630.000 penzionera, tri obrazovna sistema, 13 sindikata, bezbroj boračkih udruženja; može li osigurati minimalnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu za  oko 350 hiljada stanovnika, plaćati 65.000 zaposlenih u administraciji, financirati neutvrđeni broj lopova koji su na javnim jaslama, financijski izdržati navale na unaprijed dogovorene i naštimane tendere začešljanim stranačkim „patriotima“ i pogledati u oči 75  % stanovništva koje živi ispod granice siromaštva?

 

Odgovor na naprijed postavljena pitanja je negativan, jer čak i da svih 135 hiljada zaposlenih u proizvodnji radi u rudnicima zlata ili eksploataciji nafte/plina, oni ne bi mogli financirati sve navedeno. Stoga je nedvosmisleno jasno da su oštri rezovi neophodni da bi se država spasila od materijalnog razaranja. Na osnovu egzaktno iznesenih podataka, postavlja se pitanje je li šutnja akademske zajednice dopuštena, jer šutnja intelektualaca, u situaciji kada se država  drsko napada od susjeda, ali i kada ju neproizvodna javna potrošnja ekonomski razara, ravna je zločinu protiv savjesti svakog dobronamjernog građanina ove države, pa mora biti i intelektualaca, ako oni to uopće jesu.

 

Nakon naprijed iznesenog, postavlja se ključno pitanje: kako biti dorastao državi BiH?! Nažalost, ovaj tekst moram završiti pitanjem velikog svjetskog, a našeg pisca Meše Selimovića, koji je svojevremeno ustvrdio: bojim se da će Bosanci pameti doći onda kada im ona viš