Nema mira na Kavkazu. Hoće li ponovno izbiti rat na Gorskom Karabahu između Azerbajdžana i Armenije, s obzirom da je situacija svaki dan napetija i tenzije rastu iz sata u sat? Naime, zbog blokade koridora Lachin koji povezuje Gorski Karabah i Armeniju, u samom Karabahu nastala je humanitarna kriza. Dok Armenci tvrde kako je taj koridor isključivo zbog dostave hrane, vlast u Bakuu tvrdi kako se taj koridor koristi za šverc i dostavu naoružanja separatistima koji se još uvijek pripremaju za rat i nisu se pomirili sa činjenicom da je Gorski Karabah Azerbajdžanska teritorija i mora u potpunosti biti oslobođen. Nakon sedam mjeseci sve jače blokade, Azerbajdžan je stvarno suzio opcije za etničke Armence u Gorskom Karabahu na dva oštra izbora: pokoriti se vladavini iz Bakua ili će se patnja nastaviti. Azerbajdžan je sada prekinuo sve dostave hrane, goriva i drugih ključnih zaliha teritoriju Gorskog Karabaha koji još uvijek kontroliraju etnički Armenci, a vlast u Baku smatra ga teritorijem Azerbajdžana. Etnički vođa Armenaca na Gorskom Karabahu, Arayik Harutiunian, apelirao je na međunarodnu zajednicu za hitnu akciju radi ukidanja de facto blokade nametnute od strane Azerbajdžana i zaustavljanja onoga što je nazvao “genocidom nad narodom Gorskog Karabaha”. I Armenija i separatističke vlasti enklave izvijestili su da je Azerbajdžan blokirao Gorski Karabah od prosinca, što je rezultiralo nestašicom hrane, lijekova i energije. Erevan i međunarodne humanitarne organizacije upozorili su na ozbiljnu humanitarnu krizu u ovoj odvojenoj azerbajdžanskoj regiji, s blokiranim konvojima hrane i lijekova. Police u trgovinama su potpuno prazne, čak su osnovne namirnice poput kruha ograničene, a goriva ima toliko malo da je javni prijevoz potpuno zaustavljen.
“Civilno stanovništvo sada se suočava s nedostatkom životno važnih lijekova i osnovnih potrepština kao što su higijenski proizvodi i dječja formula”, izjavio je Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) dodajući da “voće, povrće i kruh postaju sve rjeđi i skuplji, dok nekih drugih namirnica poput mliječnih proizvoda, suncokretovog ulja, žitarica, ribe i piletine gotovo i nema.” Suočena s ovom rastućom krizom, azerbajdžanska vlada nudi rješenje: može osigurati hranu, gorivo i sve ostalo što je potrebno Gorskom Karabahu, ali Armenci u Karabahu su to odbili jer oni ne priznaju da je Gorski Karabah Azerbajdžanska teritorija.
Kriza se produbljuje dok armenski i azerbajdžanski čelnici nastavljaju pregovarati o budućnosti teritorija. Azerbajdžan nastoji vratiti potpunu kontrolu nad Gorskim Karabahom, koji etničke armenske snage kontroliraju tri desetljeća. Prekidanje gospodarskih veza teritorija s Armenijom, uz ponovno uspostavljanje onih s Azerbajdžanom, moglo bi stvoriti činjenice na terenu koje bi utjecale na diplomatski proces u korist Bakua. I tako se karabaški Armenci opiru, čak i usprkos sve većim poteškoćama. Grupa stanovnika Karabaha čak je podigla vlastitu blokadu u gradu Askeranu (poznatom na azerbajdžanskom kao Asgaran), na cesti koju je Baku predložio otvoriti kao kanal za opskrbu iz obližnjeg azerbajdžanskog grada Aghdama. 18. srpnja, mala skupina prosvjednika marširala je do mjesta i uz pomoć dizalica postavila nekoliko betonskih barijera preko ceste. Prosvjednici su tvrdili da je ponuda iz Azerbajdžana neka vrsta trojanskog konja: prihvaćanjem bi otvorili vrata azerbajdžanskoj vladavini.
Zanimljivo je da taj sporan koridor kontroliraju ruski vojnici prema dogovoru postignutom između Azerbajdžana i Armenije uz posredovanje Rusije 9. studenoga, prema kojem će 2500 ruskih vojnika 5 godina nadzirati prekid vatre. Hoće li nastala situacija ugroziti taj sporazum i dovesti do rata jer u ovom momentu Rusija, koja je okupirana Ukrajinom, nije u mogućnosti spriječiti mogući rat? S druge strane, Azerbajdžan je u ratu na Gorskom Karabahu koji je trajao samo 44 dana oslobodio veliki dio teritorija i nanio armenskoj vojsci težak poraz. Predsjednik Vladimir Putin, nedavno je pokušao riješiti pitanje Gorskog Karabaha nakon što je armenski premijer Nikol Pashinyan radikalno promijenio svoj stav, pa iako je do sada odbijala bilo kakvo priznanje Gorskog Karabaha kao dio Azerbajdžana, Armenija je najavila da je spremna priznati enklavu Gorski Karabah kao teritorij Azerbajdžana pod uvjetom da tamošnja vlast zajamči sigurnost etničkog armenskog stanovništva.
Rat u Ukrajini promijenio je geopolitičku situaciju i danas je Azerbajdžan izuzetno važna zemlja za ostatak svijeta u energetici, te se spominje kao zemlja koja može za EU biti jedini izlaz u oblasti energetike, zbog čega je u srpnju ove godine predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen posjetila Azerbajdžan i s predsjednikom Ilham Aliyevim potpisala memorandum o razumijevanju o strateškom partnerstvu u oblasti energetike.
“Azerbajdžan je za nas ključni energetski partner koji je uvijek bio pouzdan”, rekla je tada von der Leyen ističući kako ta zemlja preko Transjadranskog plinovoda trenutno Europi isporučuje više od osam milijardi kubnih metara plina.
“Proširiti ćemo kapacitet na 20 milijardi kubnih metara do 2027. godine”, potvrdila je von der Leyen, dodavši da će se već sljedeće godine uvoz azerbajdžanskog plina povećati na 12 milijardi kubnih metara, što će pomoći da se nadoknade nedostaci u isporuci ruskog plina i značajno će doprinijeti sigurnosti opskrbe Europe.
S druge strane, predsjednik Azerbajdžana Ilham Aliyev je naglasio da su “pitanja energetske sigurnosti danas važnija nego ikada ranije”.
“Dugotrajna, predvidljiva i vrlo pouzdana suradnja između EU i Azerbajdžana u oblasti energetike je velika prednost”, rekao je predsjednik Aliyev ističući kako je Južni koridor kojim se transportira azerbajdžanski plin u EU u funkciji od 2020. godine. Plin iz Azerbajdžana stiže u Europu preko Turske, odnosno Transanadolijskog plinovoda koji je povezan sa Transjadranskim plinovodom.
Južnim koridorom kojeg spominje predsjednik Azerbajdžana Ilham Aliyev, ukupno 10 milijardi prostornih metara prirodnog plina iz Azerbajdžana stiglo je u Europu od otvaranja Transjadranskog plinovoda krajem 2020. godine, a njegov bi kapacitet idućih godina mogao biti udvostručen. Otprilike 8,5 milijardi od 10 milijardi prostornih metara plina isporučeno je Italiji.
Implementacija sporazuma je došla 5 mjeseci kasnije.
Predsjednici Azerbajdžana Ilham Aliyev i Rumunjske Klaus Iohannis, te premijeri Gruzije Irakli Garibashvili i Mađarske Viktor Orban, potpisali su u Bukureštu Sporazum o strateškom partnerstvu koji bi trebao omogućiti uvoz električne energije iz Azerbajdžana prema zemljama EU, prvenstveno Mađarskoj i Rumuniji.
Ugovoru koji je potpisan u predsjedničkoj palači Cotroceni u Bukureštu, prisustvovala je i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, koja je izjavila kako je ovo veliki dan za sve zemlje potpisnice sporazuma.
“Dvije obale Crnog mora nikada nisu bile bliže. Drago mi je što energetski sporazum stavlja tako snažan naglasak na obnovljive izvore energije. Sada gradimo jače elektroenergetske interkonekcije”, rekla je Ursula von der Leyen.
Potpisani ugovor podrazumijeva financijski i tehnički okvir za realizaciju projekta podmorskog kabla za transport električne energije iz obnovljivih izvora između Rumunjske i Azerbajdžana, preko Gruzije i Crnog mora, a potom transport ove energije za Mađarsku i ostatak Europe.
Nakon zaoštravanja odnosa s Rusijom, geopolitička važnost Azerbajdžana i Gruzije u elektroenergetskom pogledu značajno je porasla.
Posljednjih nekoliko mjeseci, intenzivno se počelo razgovarati upravo o projektu putem kojeg bi se električna energija izvozila iz Azerbajdžana, preko Gruzije do Rumunjske i Mađarske kao zemalja EU.
“Želimo stvoriti novi veliki sistem opskrbe električnom energijom. Suština bi bila da električna energija iz Azerbajdžana preko Gruzije i Rumunjske stigne u Mađarsku. To bi nam omogućilo da veliku količinu prirodnog plina koji danas koristimo zamijenimo za proizvodnju električne energije u Mađarskoj”, rekao je premijer Viktor Orban.
Rat na Karabahu, koji se vodio između armenske i azerbajdžanske vojske, trajao je samo 44 dana, ali je bio toliko žestok da su obje strane pretrpjele velike gubitke. Prema službenim podacima, Azerbajdžan je imao 2800 poginulih vojnika, dok je s druge strane poginulo oko 4 tisuće armenskih vojnika. Civila je stradalo jako malo s obzirom da se rat vodio na području koje nije bilo naseljeno. Stradalo je 100 civila na strani Azerbajdžana i 50 Armenaca. Vojni analitičari tvrde da, iako je rat krenuo munjevito, u odnosu na prvi rat završio je s puno manje civilnih žrtava na obje strane. U prvom ratu na Karabahu civili s obje strane podnijeli su velike žrtve. Iako je uz posredovanje Rusije čije trupe kontroliraju crtu razgraničenja do prekida vatre došlo 10. listopada 2020., sukobi u ovoj regiji, na graničnim područjima i crti razdvajanja između Armenije i Azerbajdžana traju i danas te sigurnosna situacija još uvijek nije u potpunosti stabilna. Još uvijek je područje Karabaha vojna zona i svatko tko želi ući, bili to stranci ili civili, treba dozvolu Ministarstva obrane Azerbajdžana, s obzirom da je na tom području još uvijek proglašeno ratno stanje i na crti razgraničenja svakodnevno dolazi do oružanih sukoba. Ako nedostaje ijedno slovo nečijeg imena ili prezimena, vojna policija koja ima punkt na ulazu u to područje ne dozvoljava prolaz. Mjere sigurnosti su toliko rigorozne da sam morao čekati sat vremena zbog toga što je u mom imenu na dozvoli bilo samo jedno „s“ umjesto dva kako to stoji na putovnici. U ratnu zonu su nas pustili nakon što je prošla provjera. Iako je prošlo skoro dvije godine od kada je azerbajdžanska vojska napustila to područje, to je još mjesto u kojem su samo gradovi duhova jer sve je razrušeno i ljudi se ne vraćaju zbog velikog broja mina koje se nalaze na tom području, od kojih će, prema procjeni azerbajdžanske vlasti, razminiravanje trajati od 25 do 40 godina, a trošak bi trebao biti 50 milijardi dolara. Područje dugo 200 kilometara i široko 5 kilometara puno je mina, a detektiraju ih stručnjaci s međunarodnim iskustvom u uklanjanju mina.
Savjetnik predsjednika Azerbajdžana Ilhama Aliyeva, Araz Imanov, kazao je za Večernji list da je situacija oko razminiravanja dosta komplicirana jer ne postoje nikakve karte koje bi upućivale gdje se nalaze mine.
“Do sada je poginulo više od 300 ljudi koji su se nakon oslobađanja tog teritorija htjeli vratiti u svoje domove. Situacija nije jednostavna, prvo moramo sačuvati naše građane i ne dozvoliti im povratak dok se od mina ne očistiti cijelo područje”, kazao je Araz Imanov otkrivši nam kako azerbajdžanska vojska za razminiravanje koristi strojeve hrvatske tvrtke DOK-ING-a, strojeve na daljinsko upravljanje za specijalne namjene koje šalju tamo gdje nije potrebno slati i izlagati opasnosti ljude da obave posao koji mogu obaviti strojevi. Između ostalog, Imanov je istaknuo da rad na uklanjanju mina ide prema prioritetima, budući da je veliki cilj azerbajdžanskih vlasti danas revitalizirati oslobođena područja u koja se autohtoni azerbajdžanski narod sprema vratiti pod svaku cijenu.
Nakon rata u kojem je azerbajdžanska vojska ostvarila značajne uspjehe, a koji su doprinijeli i pripajanju većeg dijela Karabaha Azerbajdžanu, službeni Baku se okrenuo drugom dijelu plana – povezivanju ove teritorije s ostatkom azerbajdžanske, te velikom brzinom počeo raditi na povezivanju dijelova Karabaha kao što su Lachin, Kelbajar i Agdham s ostalim dijelovima teritorije. Neki od projekata uključuju i autoput Fuzuli-Shusha koji se još zove i “Put pobjede”. Pripreme za radove na ovom autoputu krenule su još 16. studenog 2020. godine, a predsjednik Azerbajdžana Ilham Aliyev postavio je 14. siječnja 2021. godine kamen temeljac na 27. kilometru ovog projekta ukupne dužine nešto više od 85 kilometara. U međuvremenu, na ovom dijelu izgrađeni su brojni podvožnjaci i mostovi, a put je službeno otvoren 7. studenog. Osim poveznice s Bakuom, razvoj infrastrukture i “Puta pobjede” ima i značajnu turističku karakteristiku s obzirom da Azerbajdžan ulaže veliki novac kako bi upravo Shushu predstavio kao glavni turistički potencijal Karabaha, naročito turistima koji dolaze iz arapskih islamskih zemalja. Osim gradnje “Puta pobjede” koji predstavlja jedan od najvećih infrastrukturnih projekata na Karabahu, Azerbajdžanci su pokrenuli i druge cestovne projekte u ovom dijelu. Između ostalog pokrenut je i projekt izgradnje autoceste Toganali-Kalbajar-Istisu koji povezuje okruge Goygol i Kalbajar.
Nakon sat vremena vožnje stigli smo u grad Fuzuli. U gradu je, prije nego što su ga tijekom Prvog rata u Karabahu 23. kolovoza 1993. zauzele armenske snage živjelo 17.090 stanovnika. Rat je rezultirao nasilnim protjerivanjem svog izvornog azerbajdžanskog stanovništva, grad je potpuno uništen, miniran i pretvoren u grad duhova. Nakon toga je postao dio provincije Hadrut samoproglašene Republike Artsakh, a tijekom okupacije preimenovan je u grad Varanda. Azerbajdžanske snage vratile su grad pod svoju kontrolu 17. listopada 2020. Kroz povijest, grad je bio poznat kao Qarabulaq do 1827. godine kada je preimenovan u Karyagino u čast pukovnika Pavela Karyagina. Za vrijeme Ruskog Carstva administriran je kao dio Jebrila Ujezda. Grad je današnje ime Fuzuli dobio godine 1959. u čast pjesnika Fuzulija. Iako je grad Fuzuli gotovo potpuno razrušen još prošle godine, tamo je izgrađena moderna zračna luka. Araz Imanov kazao je kako je zračna luka počela s radom 5. rujna prošle godine, kada je, doletjevši iz Bakua, sletio putnički zrakoplov Airbus A-340-500 “Karabah”, uz napomenu da se ta regija danas smatra ulaznim vratima te da je cijena gradnje zračne luke, koja je svečano otvorena 26. listopada prošle godine, iznosila 44 milijuna dolara s površinom većom od 100 četvornih kilometara i izgrađena unutar 8 mjeseci, te da je jedan od najvažnijih ciljeva ove zračne luke osiguranje dolaska stranih gostiju u grad Shushu.
U koordinaciji s kompanijama iz Turske, osim zračne luke u Fuzuli, bit će izgrađeno i pet cestovnih mostova ukupne dužine 450 metara. S obzirom na nepristupačan teren, određeni dijelovi ceste dužine 80 kilometara prolazit će i ispod planinskog lanca Murovdag, a jedan od tunela bit će dug 11,6 kilometara.
“Iz državnog proračuna za 2021. godinu za obnovu oslobođenih područja izdvojeno je oko 1,29 milijardi dolara”, kazao je Araz Imanov ističući kako značajan projekt kada je riječ o izgradnji autocesta u Azerbajdžanu predstavlja i izgradnja autoceste na relaciji Ahmadbeyli-Horadiz-Minjivan-Agband što je također ocijenjeno kao projekt od strateškog značaja koji će na kraju biti dug preko 120 kilometara.
Iako posao otežavaju mine i nepristupačno područje, Azerbajdžanci žele što prije povezati kopnom grad Baku s gradom Shusha koji simbolizira pobjedu azerbajdžanske vojske u ratu sa Armenijom. Mnogi analitičari tvrde da je azerbajdžanska vojska pokrenula vojnu operaciju oslobađanja Karabaha nakon što je armenska vlast htjela proglasiti grad Shusha glavnim gradom Karabaha. Rat na Karabahu je stao kada je azerbajdžanska vojska ušla u grad Shusha, za kojeg svi vjeruju da će biti važno središte atrakcije za turiste iz cijelog svijeta. Sigurno bi se čak i on mogao kvalificirati za mjesto na listama svjetske baština UNESCO-a. Nekada su oba ova naroda, Azerbajdžanci i Armenci ovdje mirno postojali i tada je grad cvjetao. Ovdje su se u blizini mogli vidjeti najzanimljiviji povijesni spomenici, bijedne građevine sovjetskog razdoblja, neobične napuštene zgrade i prekrasna priroda. Mir i suživot trajao je do raspada SSSR-a kada je armenska vojska ušla u taj grad i potjerala Azerbajdžance. Od 1805. Shushi postaje dio Ruskog Carstva, a nešto kasnije tamošnje su ruske trupe herojski izdržale 40-dnevnu opsadu moćne perzijske vojske. Od tada je Shusha postao važno vojno i kulturno središte cijele regije. U Shushiju su osnovane glazbene i vjerske škole, trgovački i ćilimarski centri. Godine 1896. izgrađeno je kazalište, a desetljeće kasnije osnovana je velika realna škola čija je zgrada, iako u vrlo zapuštenom stanju preživjela do danas.
Svi se pitaju zašto je taj Karabah, oko kojeg su se lomila koplja i vodili ratovi, toliko važan. Naime, dok su gotovo sve zemlje u doba pandemije bilježile recesiju, gospodarstvo Karabaha značajno je raslo i raste oko desetak posto godišnje već puno desetljeće. Karabah oduvijek ima malenu, ali raznoliku i snažnu privredu. Osobito značajan izvor prihoda su rudna bogatstva poput dragog i poludragog kamenja, zlata, bakra, ali je i proizvođač građevinskog materijala. Tri su četvrtine izvoza išle zapravo preko Armenije, koja je onda to deklarirala kao svoj proizvod. Osim toga, Karabah je zahvaljujući tamošnjim hidroelektranama i izvoznik električne energije koja je uglavnom išla u Armeniju. Gotovo sva šuma na Karabahu je srušena i odvezena u Armeniju, gdje su drvo koristili za izradu kvalitetnog namještaja za izvoz. Sukobi između Armenije i Azerbajdžana ponovo su u spornoj regiji Karabah izbili nakon posljednjih velikih borbi 2016. godine. Iako većinom nastanjena armenskim stanovništvom, ova nepriznata samoproglašena država nalazi se u teritorijalnom sastavu Azerbajdžana. Još od završetka rata 1994., međunarodna zajednica pokušava naći mirno rješenje za to krizno žarište, ali bez uspjeha. Na južnom Kavkazu već više od 26 godina vodi se rat između Armenaca i Azerbajdžanaca za kontrolu nad Karabahom, regijom na teritoriju Azerbajdžana koju pod vlašću drže Armenci. Neriješeno pitanje Karabaha, koji je zapravo u sastavu Azerbajdžana, ali su na njemu Armenci proglasili svoju republiku koju sami nazivaju Artsah, od izuzetne je važnosti ne samo za južni Kavkaz nego i za cijelu međunarodnu zajednicu iz nekoliko razloga. Ono pokazuje nemoć međunarodne zajednice da razriješi problem koji postoji već tridesetak godina i koji uopće nije bio u fokusu međunarodne zajednice unatoč tome što su svi bili svjesni da će kad tad tamo buknuti pravi rat koji će odnijeti velik broj života i razoriti područje. Gledano u povijest, čak tri godine prije raspada Sovjetskog Saveza 1991., tada još sovjetske republike Armenija i Azerbajdžan zaratile su oko ove autonomne oblasti. Taj prvi rat na Karabahu trajao je dugih šest godina, od veljače 1988. sve do svibnja 1994. i odnio na desetke tisuća života na obje strane, ali međunarodna zajednica nije pokazivala previše odlučnosti za ovo geostrateški izuzetno važno područje.
Nakon nekoliko sati vožnje po izuzetno strmoj makadamskoj cesti stigli smo do grada Agdama, kojeg nazivaju ‘Hirošima na Kavkazu’ ili ‘Grad duhova’, u kojeg je azerbajdžanska vojska ušla nakon 28 godina i koji danas izgleda kao ukrajinski grad Mariupolj nakon ulaska ruske vojske ili njemački grad Dresden nakon bombardiranja saveznika u Drugom svjetskom ratu. U tom gradu u pokrajini Karabah, udaljenom 350 kilometara od Bakua, nije ostalo ništa osim temelja kuća i zgrada koje svjedoče da su tu nekada živjeli ljudi. Prije prvog azerbajdžansko-armenskog rata u Karabahu 90-ih godina prošlog stoljeća živjelo je oko 40.000 Azerbajdžanaca, ali 1993. godine armenske snage su na silu otjerale civile koji su bježali prema istoku, dok njih oko 1.000 nije imalo tu sreću.
Agdam je široj javnosti poznat jer je tijekom 90-ih bio važan prolaz za bijeg iz Kodžalija, mjesta gdje se dogodio jedan od najvećih zločina tog rata koji je trajao od veljače 1988. sve do svibnja 1994. i mjesta koje je naseljavalo oko sedam tisuća Azerbejdžanaca. U masakru kojeg Azerbajdžanci nazivaju Genocid u Kodžaliju, 1992. godine u jednom danu ubijeno je 613 ljudi. Bijeg prema Agdamu je bio koban za veliki broj stanovnika Kodžalija. Grad je još uvijek pun mina, i za vrijeme našeg boravka u daljini su se čule detonacije jer azerbajdžanska vojska kontrolirano vrši razminiravanje. Osim stambenih i sakralnih objekata, u Agdamu je uništen i kulturni spomenik, nekadašnja rezidencija Panah Ali Khan of Karabakha, osnivača i prvog vladara Karabaškog carstva, a armenska vojska je u pokušaju da uništi svaki dokaz o azerbejdžanskom postojanju na tom području uništila i groblja. Agdam su, od rata 90-ih pa do kraja posljednjeg sukoba u studenom 2020., armenske snage koristile kao tampon zonu. Teritorije koje su bile pod kontrolom Armenaca predstavljaju oko 15 posto ukupne teritorije Azerbajdžana. U gradovima poput Fuzulija, Jabrayila i Zangilana, armenske snage su tijekom povlačenja uništavale objekte. Materijalna šteta na tim teritorijama procijenjena je na više od 100 milijardi dolara. Kao i u ostala mjesta na Karabahu danas, svaki pokušaj za povratak Azerbajdžanaca u Agdam je nemoguć. To je prvenstveno zbog velikog broja mina koje je u Karabahu ostavila armenska vojska kao podsjetnik da su nekada i oni boravili tu, ali i iz razloga što nijedna od kuća nema ni osnovne uvjete za život.
Unatoč tome što su Azerbajdžanci pod svoju kontrolu ponovno stavili većinu teritorija Karabaha, nitko ne može predvidjeti kada mogli biti stvoreni uvjeti za povratak stanovništva i neki normalan život. Iako azerbejdžanska vlada čini sve kako bi se stanovništvo što prije vratilo u svoje domove i najoptimističniji Azerbajdžanac uvjeren je da će trebati možda i više od 30 godina da bi se na to područje vratio život u svakom smislu.
fotografije: Ljiljana Haidar Diab