Moja nene je bila posebna, zapravo nije dosta reći “posebna”, bila je uistinu najposebnija nene. Zvala se Izeta, zvali su je Iza, neki su je zvali Asimovca.

Kao dijete sam ferija provodila kod nene, mamine mame, u Halilovcima, u dolini Japre. Ona se veselila svoj svojoj unučadi, pogotovo nama koji nismo živjeli blizu.

Jako je voljela da nam dadne pusu, da nas izljubi kad nas vidi. A mi djeca, gledali bi da joj pobjegnemo. Jer kad bi nam dala pusu, voljela je malo nas ugristi. Nene skoro nije imala zubi, svega par zuba, ali kao da je htjela reći: “Ko kaže da nemam zuba, vidi kako sam te ujela”. I uvijek  bi se, u dugim zimskim večerima dok smo sjedili uz plamen petrolejske lampe i uz toplu peć, igrali kako ćemo mi neni pobjeći. A ona nas uhvati, pa nas izgnjeca, zagrli čvrsto, povrh svega još dadne tu ugriz pusu. A pri tome nas još škaklja i ne možeš doći do daha od smijeha.

Bila je žena nižeg rasta, debeljuckasta, ali jako brza, spretna i okretna. Debljina joj nije nimalo smetala. Ako ste ikad vidjeli figuricu božice Venere u nekom muzeju, onako malu, širokih bokova i velikih grudi, dobro popunjenu, e ista takva poput Venerine figurice bila je moja nene.

Najčešće je bila odjenuta u dimije, košulju, te prsluk ili jelek kako su ga zvali.

Imala je dugu, sivo-sijedu kosu, upletenu u dvije tanke pletenice. Uvijek bi u njih uplela kakvu traku od isparanih starih krpica i krajeve im potom zavezala da se ne raspletu, pa omotane još šnalom učvrstila visoko oko glave. Kad bi se tako uredila, oko glave bi zamotala dvije marame. Jednu tanju, keranu šamiju, po rubovima ukrašenu heklanim detaljima koji bi se ljuljuškali u ritmu njenih pokreta. Preko nje, puno većom, drugom šamijom prekrivala je glavu, vrat, ramena i dio leđa i prsa. Lijepo usklađene šamije stajale su točno onako kako ih je nene složila.

Na nogama uvijek pletene čarape od ovčje vune i drvene nanule. Naravno, vuna je bila od njihovih ovaca i nene je sama plela te čarape. Jedino što je i znala isplesti bile su čarape.

Imala je puno djece. Dvanaestero je rodila, a od njih je samo petero preživjelo preteške godine na selu: moja majka Šemsa, dajdža Muhamed, tetka Mejrema, i najmlađi dajdže Bajro i Abdulah. Za njih petero uvijek je plela čarape, ili ćorape, kako ih je zvala.

U svoj toj boli, žalu za djecom koja nisu preživjela, nene je vjerovala u sve što joj može pomoći i ravnala život po starim uvjerenjima. Kad se samo sjetim koliko li je znala raznih preporuka što se smije ili što se ne smije raditi određenim danom ili na određeni način. Na primjer: Ne sijeci nokte petkom! Ne pušćaj maleno dijete iz kuće kad sunce zađe! Ne meti sobu nikako drugačije nego prema vratima! Ne gledaj kroz prozor kad grmi, ne izlazi iza mraka u avliju, ne češljaj se petkom. A kad tko ide na put, za njim zalij lončić vode, za sreću.

Što god da se radilo, ona je znala pravilnik. Kad sam ju znala pitati: “A zašto je to tako, zašto ja ne bih odrezala nokte u petak?”, odgovor, popraćen njenim prestrogim pogledom i mrkim licem i uvijek kroz stisnute usne, bio bi: “To ti je tako i gotovo, to se ne pita zašto!”. Cijeli taj izraz lica još više bi mi pokazao da ju tako što više nikad ne smijem pitati. Ja bih bila nezadovoljna odgovorom, ali morala sam napraviti kako kaže ili bi, po njenom, navukla zlu kob na sebe.

A ponekad je odgovor bio da nešto moram raditi upravo tako kako me ona uči, jer to je protiv uroka, ili da tako izbjegnem uroke. A kad bi ju pitala: “A što su to, nene, ti uroci?” samo bi odmahnula glavom i rukom, kao da hoće reći da sam izgubljeni slučaj za te stvari i da nikad neću savladati pravila kojih se ona čvrsto držala.

I tako je moja nene bila posebna. Dolazile su joj mnoge žene iz sela i tražile pomoć.

Ona bi im polako, uz priču, pripremala kahvu. Polako bi pržila zrna u šporetu, pa mljela ručnim mlinom, zastajkivala da ženi da vremena za priču. Dotle bi zakuhala voda za kavu, ispekla bi ju i onda bi polako, uz ispijanje kahve, nene salivala strahe. Stavila bi nešto crno i tvrdo u lončić na peć da se to zagrije, jako ugrijano bi prelila vodom, i ta tvar bi poprimila neki oblik. Nene bi onda tumačila te oblike, rekla bi ženi što će biti, kako će riješiti problem o kojem su bile pričale.

Svaka od žena žalila se na nešto: kako joj čojek ide kod druge, kako ju nešto boli jer je neko na nju bacio uroke, kako je krava pobjegla, hoće li se krava vratiti, kako ju svekrva ne podnosi pa ne zna što će. Nekad bi dolazile noseći u naručju bolesnu bebu, pa bi nene onda dijete umivala tom vodom iz lončića. Svašta se tada događalo, žene su tražile bilo kakvu pomoć.

Isto tako, znala je gledati u grah i tom je vještinom najviše pomogla seljanke, komšinice koje su joj dolazile po savjet, što i kako učiniti s mukama koje su ih pogodile. Nene bi im bacila grah, polako bi složila hrpice graha, a onda bi to zrnje nekako preslagivala i dobivala bar kakav utješan odgovor.

Možda je tim ženama već i samo druženje pomoglo, da ih tko sasluša. Da ih uvjeri da će biti bolje, i tako bi si same pomogle da bude bolje. Moglo bi se reći da je nene ustvari bila seoski psihoterapeut.

Na svoju nene sam ponosna i zato jer je bila prava seoska i lokalna babica.

Porađala je mnoge žene, vodila porode i pomagala im da na svijet donesu bebe. Vodila bi porod, a kad se beba porodi, prerezala bi pupčanu vrpcu, pazila bi na rodilju i bebu. Znala je kad treba pritisnuti na trbuh rodilje te pomoći u porodu, danima bila uz rodilju. Jednom je pričala o tome kako je jedva porodila neku ženu, kako je porod krenuo pa stao, kako je ugrijala veliki lonac vode, ženi rekla da čuči iznad lonca, te je porod ponovo krenuo i nekako ju jedva porodila. Ah, mene su te priče jako zanimale, ali nene nije voljela kad bi s pozornošću slušala ta njena iskustva. Kad bi vidjela da sam naćulila uši kad komu tako priča, odmah me tjerala: “Mrš, mrš otale, idi na avliju!”

Moja nene je na neki način bila i veterinarka, jer je isto tako pomagala i kravama da se otele kao i kobilama da se oždrijebe. Ja kažem da je bila prva medicinarka u obitelji, a mi, njezine tri unuke, Adisa, Bujkica i ja koje radimo u zdravstvu, tu smo medicinarsku crtu naslijedile od nje.

Nene je osim svega ovog još poznavala dosta ljekovitih trava. Točno je znala koja čemu služi.

Žao mi je da nisam imala prilike od nje čuti i naučiti toliko toga što je znala. Žao mi je da nisam više saznala o tome kako je uspjela sretno poroditi tolike žene.

Nene je bila baš posebna žena. Imala je tolika znanja o svemu o čemu mi danas nemamo pojma. I pitam se često jesmo li ta znanja trebali baš sva odbaciti, proglasiti nepotrebnima samo zato što su ih skupljale stare seoske nene. Ima li ipak u svim tim starim vjerovanjima nečeg? Ipak su se prenosila riječju, stoljećima, s generacije na generaciju, a eto u našoj generaciji ta sva znanja i vještine nama ništa ne znače.

Sve što je nene radila pratila je šaptom meni nerazumljivih riječi. Sjećam se da bih ju pitala što to šapuće, o čemu je to? Ona bi mi izgovorila to što šapuće, ali ništa ju nisam razumjela. Pitala bih: “A šta to baš znače te sve riječi: Euzbilajh minešejtani rahim …bismilaj rahmani rahim..? Šta si baš sad ti to nene točno rekla?” Nene bi opet složila ono namrgođeno lice i ljutito na mene vikala kako je to tako, i kako mogu pitati jer to ona uči (to je molitva Bogu) i to je tako kako je, i da ne moram znati šta znači. Jer – tako se mora proučiti, da bude bolje što god da radiš, tako se moli Bogu, a ako se tako moli nemam ja što pitati. Uh, baš bih ju naljutila.

Nene je sve poslove radila s bismiletom: potkuhavala kruh, ispraćala goste, ljuljala u naručju svog dragog unuka Hasana, stavljala sofru, raspremala dušeke, muzla krave, prala haljine, bacala strahe… sve je to bilo s bismiletom.

Moja nene nikad nije jela obrok zajedno s nama, dok jedemo za sofrom. Ona je služila jela, stavljala i odnosila sa sofre, a nije nikad sjela da jede. Uvijek mi je bilo žao zašto nije s nama jela, odbijala je ponuđenu pomoć. Tek kad bi mi svi ustali od jela, ona je nekako usput i spremala i jela, i to usput svojom drvenom kašikom onoga što je ostalo ako mi nismo pojeli dok je bilo na sofri.

Imala je točno svoju određenu drvenu kašiku. Bilo je dobro dok je bila kod svoje kuće i imala tu svoju kašiku. Ali kad bi nam došla u Zagreb, u goste, onda bi isto inzistirala na drvenoj kašiki, jela bi našom drvenom kuhačom, ali drugu metalnu žlicu nikad nije htjela ni pogledati makar ne jela.

Moja nene je bila niska rastom a debela, ali nikad neću zaboraviti kako je lijepo mogla sjediti na podu podvinutih nogu, po turski. Kako bi brzo i spretno sjela ili ustala, kako je brzo hodala da sam ju ja, njena tada osmogodišnja unuka, jedva mogla slijediti. Iza nje kao da je od žustra hoda puhao povjetarac. U prevruće ljetne dane uživala sam hodati kraj nje. Bile bi teške sparine, a ja bih hodala kraj svoje nene pa bi i meni pirkao vjetrić od lepršanja neninih dimija.

Tako sam ponosna na nju. Nitko nije imao ljepšu, topliju i veseliju nenu. Svi u selu su ju poznavali. Svi su njoj dolazili na kafu, sijelo, priču, a rijetko kad je ona bila u prilici otići kod koga.

Nenine ruke uvijek su bile tako tople. Iako je bila relativno slabo obučena, košulje i dimije su bile od običnog tankog platna, njoj nikad nije bilo zima, nikad se nije žalila na hladnoću ili omatala šalovima ili toplim vestama.

Najčudnije su mi ipak tada bile neke njene rečenice. Ni dan danas mi nije jasno što su značile; na primjer:

“Ajde dolazi vamo, Bog te ne ubio dabogda!” kad bi podviknula na koga da požuri.

“Aman jarebi, tobejarebi!” kad bi se čudila čijoj priči.

I najčudnija: “Ah Bog ti nedo, dabogda!”

Umrla je rano, s nekih šezdesetak godina, u bolnici u Sanskom Mostu, jedne zime na moj sedamnaesti rođendan.

Još se sjećam kako smo joj ujna Zumra i ja išle te zime u posjet u bolnicu, i kako joj je ujna kupovala smoki jer je nene to jako voljela. Nisam ni pomišljala da bi kratko vrijeme iza toga i umrla. Sjećam se samo da je neko pričao kako nije htjela da umre u krevetu. Jer, iz nekog, opet neni znanog razloga, nije valjalo umrijeti na krevetu. Tako se zadnjim snagama, predosjećajući smrt, iz kreveta spustila na pod bolničke sobe i tako preselila na onaj svijet.

Moja draga nene tada je otišla zauvijek iz moga života, ali ne i iz mojih sjećanja.

Moja nene toplinu i blagost Bosne u sebi je imala.