Midhat Ajanović Ajan je pisac, karikaturist, filmski autor, profesor i teoretičar rođen u Sarajevu 1959. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Studiju za crtani film Zagreb filma.

Između 1983. i 1994. intenzivno se bavio publicistikom, bio urednik kulturne rubrike sedmičnika „Naši dani“ i „Nedjelja“, kao i član redakcije filmskog časopisa „Sineast“ te stalni suradnik dnevnika „Vjesnik“, Zagreb. Paralelno s time bavio se filmom, karikaturom, stripom, esejistikom i književnošću.

Od 1994. živi u Göteborgu (Švedska), gdje je doktorirao s filmološkom tezom. Predaje povijest, teoriju i estetiku filma i animacije na švedskim filmskim školama (trenutno na University West u Trollhättanu) i redovno piše i objavljuje.

Sredinom devedesetih bavio se pisanjem scenarija za nekoliko mainstream strip-serijala.

Objavio je više knjiga raznih žanrova i na nekoliko jezika, uključujući jedanaest romana od kojih su sedam objavljeni u Hrvatskoj i više knjiga iz područja povijesti i teorije filma, stripa, karikature i animiranog filma.

Djela su mu prevođena na više jezika.

Radio je kao organizator i umjetnički direktor na filmskim festivalima u Podgorici (Crna Gora), Zagrebu (Hrvatska) i Eksjö (Švedska) te je bio član mnogih međunarodnih žirija.

Za svoj rad nagrađivan je na uglednim filmskim festivalima i izložbama diljem svijeta.

20. Svjetski festival animiranog filma Animafest, Zagreb 2010 dodijelio mu je Nagradu za poseban doprinos proučavanju animiranog filma.

Za švedsko izdanje romana “Portret nacrtan ugljem i kišom” na Sajmu knjige u Göteborgu 2011. dobio je Klas de Wilderovu nagradu koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog podrijetla.

Za knjigu “Film i strip” (MH, Ogranak Bizovac, 2018.) dobio je nagradu za najbolju knjigu popularno-znanstvenog sadržaja na Sajmu knjige u Sarajevu 2019.

Romani: Jalijaš (1998); Gađan, naučno fantastična priča (1999); Useljenik (2000); Portret nacrtan ugljem i kišom (2001); Katapult (2003); Salijevanje strave (2010); Time Lapse (2016); Dva muža Karoline Lotman (2017); Kraj sezone (2019); Austrougarski tunel (2022); Bolovanje (2023).

Teorija filma i animacije, eseji: Strip i film (1997); Moji filmovi (2003); Animacija i realizam (2004); Karikatura i pokret: devet ogleda o crtanom filmu (2008); Milan Blažeković, Život u crtanom filmu/Life in a Cartoon (2010); Nedeljko Dragić – Čovjek i linija – The man and the line, studija (2014); Film i strip: eseji o autorima, estetici i kreacijama nastalim u intermedijalnom kontekstu stripa, animacije i filma (2018); Slike koje pričaju (2018); Filmska lutka – estetika, žanrovske konvencije i hibridiziranje u modelskoj animaciji (2019); Smrt u Sarajevu, zbirka eseja.

 

U svojem desetom romanu „Austrougarski tunel“, Midhat Ajanović Ajan, ponajprije pisac, potom karikaturist, filmski autor, profesor i teoretičar, zapisuje: “Znate li u čemu je sadržana razlika između života i priče? U tome što na kraju života ostane mnogo neodgovorenih pitanja. Istinite priče razlikuju se od izmišljenih i po tome što u njima nema nikakvih dramaturških pravila, zapleta i raspleta, uzroka i posljedice, likova čije su aktivnosti zasnovane na motivima i razlozima. Živjeti, to znači biti spreman na neočekivano, nedovršeno i na to da mnoga pitanja ostanu neodgovorena. Stoga ću vam ostati dužan odgovore na neka pitanja. Ali, složit ćete se sa mnom, zauzvrat ste od mene dobili mnoge neupitane odgovore.“

I dok gledam vrijeme koje zapravo stoji dok mi promičemo, pročitam i taj njegov roman, napišem mu par riječi i vrlo brzo stigne Ajanova e-poruka: „Napiši mi svoju poštansku adresu.“

Pošta je stigla iz daleke Švedske, u njoj i jedanaesti roman „Bolovanje“, memoarsko-dnevnički te je uslijedio ovaj razgovor, portret autora koji mi još kaže da sebe smatra prije svega profesorom „jer mi za taj posao plaćaju, a sve ovo drugo je danguba na kojoj gubim i vrijeme i novac, ali ja tu dangubu volim i za nju živim“.

  • U svojem nedavno objavljenom romanu „Austrougarski tunel“ zapisao si ‘dvije, tri riječi na kraju’: „Ovo je moj deseti roman. Poslije svakog od prethodnih devet, ljudi koji su ih čitali pitali bi me jesam li ja to u knjizi opisivao vlastiti život. Naravno da nisam! Za opisati moj stvarni život bile bi dovoljne dvije kartice teksta. Te dvije kartice jamačno se nalaze u tih deset romana, ali sve je ostalo potvrda jednostavne istine: roman je uglavnom fikcijski žanr, ali fikcija je nešto što izvire iz osobnog doživljaja historijske stvarnosti. Valjda otuda nesporazumi.“… Kad pokušavam oblikovati pitanje, dotičem se ‘teme’ tvog desetog romana, strašne i neizrecive ‘historijske stvarnosti’ koja se uistinu dogodila u Bosni i Hercegovini – sistemskog i sistematskog silovanja žena kao dijela ratne strategije. Dobivaju li fikcijski likovi Alise i Omera u romanu stanovitu opnu historijske stvarnosti, ili je fiktivnošću dodan oblog za ublažavanje jeze koja čitatelja mora obuzeti?

Moj najbolji drug u djetinjstvu zvao se Sreto i bio je, to ću saznati tek godinama kasnije, Srbin. Da je nama dvojici neko tada rekao da smo mi pripadnici dva totalno različita naroda koja se kao vjekovima mrze i da mi zato ustvari treba da se koljemo, a ne provodimo dane u igranju lopte na male, pljačkanju trešanja, luftiranju i bazanju po Pionirskoj i Betaniji, to bi nas više zbunilo nego da je sunce iznad naših glava pozelenilo.

Koliko li sam samo puta, kao i mnogi od nas, u posljednjih skoro dva desetljeća ostajao zblanut nad našim domaćim zlom i mržnjom kojima mnogi ne vide uzroka niti smisla? Nažalost, taj i uzrok i smisao postoje. Kao što je postojao u svakom ratu u ljudskoj povijesti.

Rat ne pada s neba. Njega neko pripremi s određenim ciljem. Cilj rata u BiH bio je uništiti Bosnu što je podrazumijevalo većinski istrebljenje nesrpske populacije, osobito onih koji je doživljavaju: a) državom, b) svojom domovinom. Silovanje je bio dio ratne strategije, dio naređenja (veliko)srpskim vojnicima koje je potpisao sam Radovan Karadžić.

Ja pišem romane. To je moja tema.

  • U prikazu tvog romana, Jadranka Pintarić, književna kritičarka i usudim se reći moja prijateljica, veli: „Crnohumorno je, ironično, pa čak i cinično da o najgnusnijim ratnim stradanjima pripovijeda humorist. Već je to postavka koja tumbe izvrće ono što bismo smatrali ‘normalnim’ poretkom.“ Kada je riječ o fikciji i stvarnosti, uvodno u romanu spominješ stvarnu osobu, humorista Himzu M. Skorupana, koji u izbjeglištvu završava negdje na sjeveru Europe i želi pričati o Prijedoru i Tomašici. U romanu zapisuješ: „Nije bilo nikoga tko je želio slušati humorista kad ne priča viceve“, a u isto vrijeme kažeš „humora nema bez istine“ – je li onda istina moguća bez humora?

Humor je kao ljubav – pomaže nam da preživimo. Zamislite svijet bez humora! Kako sam to u knjizi napisao „humor najbolje funkcionira ako smo u stanju zamisliti i prepoznati sebe same u predočenim situacijama“. Odrastao sam slušajući humorističke emisije na radiju. Zapamtio sam ime Himze Skorupana kao autora radio-humora. Onda sam ga mnogo godina kasnije sreo u situaciji kakva je opisana u knjizi. Ova knjiga je fikcija, ali na nekoliko mjesta u njoj koristio sam te neke metapodatke kako bih ostvario tješnji kontakt sa stvarnošću. Da, knjiga je fikcija, ali fikcija koja govori istinu!

Drugi primjer je ime glavnog junaka. Njegovo ime sam dobio tako što sam Homeru Simpsonu skinuo „H“. Uspjeh Homera Simpsona dolazi otuda što je on jedan od nas šest-sedam milijardi “običnih” ljudi čiji su mozgovi permanentno izloženi utjecaju medijskog deterdženta i omekšivača. Homer je, poput nekog postmodernog vojnika Švejka, još veća budala nego što se od njega očekuje. I baš kao njegov veliki češki prethodnik, uspijeva se, namjerno ili nenamjerno, narugati gospodarima naše stvarnosti kojima je i to malo, pa hoće prisvojiti i naše male privatne živote.

Želio sam, dakle, napisati roman koji je armiran srednjoevropskim humorom, prostorom kojem nekako mentalno pripadam. Stvaralac humora iz Srednje Evrope teško se šegači s velikima i moćnima, ali s jednako intenzivnom ironijom prikazuje svoju podređenost i nemoć da promijeni situaciju u kojoj se nalazi. Zahvaljujući takvom mentalitetu i humoru koji proističe iz njega mi se osjećamo kao kod kuće i u Pragu i u Varšavi, a vicevi o Muji i Sulji mnogo su smješniji jednom Poljaku ili Čehu nego recimo Nijemcu ili Norvežaninu. Kad čitam Škvoreckog ili Kunderu, čitam domaćeg pisca.

Usput budi rečeno, uvijek sam mislio da je srednjoevropski identitet mnogo bliži, logičniji i prirodniji Bošnjacima pa i uopće svim Bosancima nego su to nakaradne, frankenštajnovske transplantacije arapske ili kulture nekadašnjih turskih okupatora kao i identitetska imitativnost i podređenost u odnosu na najbliže susjedstvo.

  • Vodiš li se unaprijed, u oblikovanju osnovne teme romana, određivanjem koji će dio biti fikcija, a koji utemeljen na faktima? Primjerice, zašto Studengrad, umjesto recimo Kozarac, Prijedor, Bijeljina, Srebrenica, ili bilo koje bosansko-hercegovačko područje gdje su se stvarno počinjeni zločini? Ili je to naznaka kako se oni mogu dogoditi i događaju se diljem planeta?

Nekoliko je razloga. Prvo, riječ „Studengrad“ ima jednu boju i temperaturu koja odgovara osnovnom emotivnom tonu knjige. Drugo, želio sam to poopćiti. Nisam htio pisati o silovanjima u Višegradu ili Prijedoru, već o silovanju na cijelom prostoru gdje se rat vodio pa i o silovanju uopće. Osobito o silovanju kao dijelu ratne strategije u cilju uništenja ljudi.

Što se tiče prvog dijela pitanja koje se tiče umjetnosti romana, mogu ti reći da ja vjerujem u strukturu. Naime, tematski plan mora biti predočen kroz precizno organiziranu narativnu strukturu. Kako to izgleda u mom slučaju? Evo, na primjer, prije nekih dvadesetak godina počela me opsjedati ideja za roman koju sam onda pokušao staviti na papir. Okvir za priču izgledao je ovako: negdje početkom šezdesetih godina u sarajevskom porodilištu “Jezero” jedna mlada žena umre na porodu nakon što rodi trojke – tri jednojajčana blizanca koji dakle imaju apsolutno identičan genetski sastav. Žena je siromašna, a za oca se ni ne zna, pa tri novorođene muške bebe završe u domu za siročad na Bjelavama. U narednih nekoliko godina sva tri dječaka bivaju usvojena u tri sarajevske porodice koje su tri različite nacionalnosti. Jedan brat je odgajan kao Srbin, drugi kao Bošnjak i treći kao Hrvat.

Koliko će ta nesretna nacionalnost utjecati na njih? Hoće li se katkada sretati i kakav će biti njihov međusobni odnos? Kako će se svaki od njih ponašati kao tridesetogodišnjaci u kataklizmičkim događajima s početka 1990-tih?

Želja da odgovorim na ta i druga pitanja natjerala me da veći dio svog slobodnog vremena u nekoliko godina potrošim na pisanje te knjige. Međutim, ako ima onih koji su pročitali roman Salijevanje strave (mjereno književnim kriterijima, uz Time Lapse, moja vjerovatno najbolja knjiga), oni su od te početne ideje našli samo blijede tragove.

Kada se jednom preseli iz metafizičke u fizičku sferu svaka ideja počinje živjeti svoj život i krene svojim putem tražeći najpogodniju strukturu i oblik. Pritom je onaj koji svojim praktičkim aktivnostima pretvara misao u materijal, sliku, knjigu, film, skulpturu, karikaturu… samo neko ko navigira, ali ne i sasvim kontrolira.

Kakvu će konačnu formu i materijalni oblik jedna ideja zadobiti je ono što smatram najizazovnijim, najuzbudljivijim i naravno najvažnijim u procesu stvaranja romana, ali i drugih umjetničkih formi. Taj zagonetni proces pretvaranja ideje u materiju svakako je nešto najfantastičnije i najneobjašnjivije u cjelokupnom našem postojanju.

  • Negdje sam zapisao detalj o ‘usudu zareza’ i kada je riječ o zločinima i zločincima. Naime, osuđujemo sve zločine, pa i one učinjene u naše ime, ali… Onda i tebi postavljam pitanje iz toga teksta: „Zamišljeni nad tim zarezom i onim ‘ali’ pitamo se hoćemo li moći kroz kulturu sjećanja, za koju se umniji ljudi na ovim stranama zalažu, pronaći nit ‘zajedničkog jezika’, onog međusobnog prepoznavanja drugoga, onog koji nije kao ja, a opet je isti?“ K tome: „Tri su se mogućnosti uvijek nalazile pred čovjekom kada se susreo s Drugim: mogao je započeti rat, mogao se izolirati ili je mogao započeti dijalog“, reći će Ryszard Kapuściński, dodavši da „slabost svih kultura jest u poteškoćama pri razumijevanju drugih, druge kulture, jer je susret s drugim oduvijek bilo univerzalno, fundamentalno iskustvo naše vrste.“

Nemam problema da se susretnem bilo s kim. Nikad nisam imao. Nacija, ni moja ni ničija druga, mi ne znači doslovce ništa. Ono što mi znači sve u komunikaciji s drugim ljudskim bićem jesu njene ili njegove ljudske vrijednosti.

Onaj ko ima samo jedan identitet, onaj nacionalni, nije čovjek. To je krpena lutka. Mislim da mi prije svega moramo razviti kulturu historijske istine. A moja istina je da sam godine 1992. sjedio u svojoj kući i redigirao svoj prvi roman. U kući nisam imao ni čakiju, napamet mi nikad u životu nije palo da napadnem bilo koga, ali mi je ipak na krovu eksplodirala minobacačka granata.

Ja ću se susresti s bilo kim, pa i tim čovjekom koji me je bombardirao, ali neka on ostavi minobacač i neka vrati što nije njegovo.

Formalna logika nas uči da moralni dualizam ne postoji. Čovjek ili društvo su ili moralni ili nemoralni. Neko prije ili kasnije mora odgovoriti na brojna pitanja koja vise nad našim glavama i pritišću nam duše. Šta je i odakle je Republika Srpska? Zašto u Višegradu i Foči više nema Bošnjaka? Otkud Istočno Sarajevo?

Naravno, pitanja se mogu postaviti i na drugoj strani: ko stoji iza ove silne arabizacije „zapadnog“ Sarajeva i u čijem je to interesu? Šta hoću da ti kažem? Nekom moralu i pravdi moramo težiti. Šta smo mi ako to ne činimo?

  • Književnik Nusret Idrizović svoje je dugogodišnje proučavanje fenomena stećaka uobličio u esejističko-fikcijskoj trilogiji „Kolo bosanske škole smrti“ (1984), „Kolo tajnih znakova“ (1987) i „Kolo svetog broja“ (1990) u kojoj je ostvario svojevrstan portret srednjovjekovne Bosne. Novija su mu djela nadahnuta ratom u BiH (Hude sudbe: silovanje Azre, 1996; Dvostruka avlija, 2000). O prikupljanu dokumentarne građe i nastajanju knjige Hude sudbe, Idrizović je jednom prilikom rekao: „Snimao sam izjave silovanih žena, muslimanki i katolkinja. Trebalo je mnogo sućutnosti, ali i doraslosti problemu da se napokon odradi taj tragični posao. To je ujedno i zbiljska slika Bosne u zadnjem ratu, uz sve rušilačke nasrtaje. Sve se mijenja kada stiže ideologija kame i jame, ali i tenkovski komunizam, pomiješan sa staljinizmom i nažalost, s pravoslavljem. „Hude sudbe“ su proživljene, stoga su i strašno realistične te će, nadam, se poslužiti mladim naraštajima kao predmet o nezaboravljanju. Silovano je oko četrdeset tisuća žena, a kroničari ne pamte da je mučenicama netko pomogao, nisu se čak ni kasnije čuli glasovi prosvjeda i neke oštre osuđujuće riječi. Upravo u takvoj atmosferi zatvorenih očiju i začepljenih ušiju nastala je moja knjiga. Mislio sam da će ona ojačati nadu i da će naredbodavce i počinitelje kad-tad stići zaslužena kazna.“ Može li ‘dokumentarna proza’ ili ona fikcijska, pomoći u spoznaji, pa i u suočavanju sa stravičnim zločinima o kojima je riječ i u tvojem romanu?

Ne može. Njima ne bi ni Bog mogao pomoći. To su totalno uništena ljudska bića…

Ona scena razmjene u Austrougarskom tunelu je faktički jedan dokumentarni opis. Pa cijela ideja tog romana je da se tu radilo o uništenju ljudi i cijele populacije. Jer nije uništena samo Alisa, već i Omer kao i njihova nerođena djeca.

Usput budi rečeno, iz nekog razloga mnogi ljudi danas pišu knjige. Stoga se često, prečesto u oceanu brojnih tiskovina zagube biseri. To je razlog što je mojoj pažnji potpuno izmakao gospodin Idrizović s kojim si ti, očito s dobrim razlogom, oduševljen. Gledat ću da to ispravim što je moguće prije.

  • Vraćam se još jednom Nusretu Idrizoviću, imao sam čast poznavati ga. O stećcima je rekao kako su oni za njega „jedna velika bol“, dodavši „Stećci, naravno, imaju svoju vremensku protežnost, filozofsku eksplikaciju i nadasve poetski senzibilitet. Složit ćemo se da naprosto zrače poetskom i transcendentnom porukom koja ni danas ne zastarijeva i koja nas potiče na razmišljanje.“ Mogu li nedavna zbivanja, ‘ovovjeka’ rekao bih, potaknuti nas ovdašnje na razmišljanje? Ne mislim samo na teme iz tvojih romana, već i na takozvano ‘kuhanje žabe’, entropiju koja obuzima današnju civilizaciju.

Kada je slavni pronalazač Edison usavršio takozvani „fonograf“, izum koji je po prvi put omogućavao registriranje i reprodukciju zvuka, prvo što je pomislio bilo je kako tu spravu unovčiti. Tako je došao na ideju da snima ljudima glasove i onda ih ugrađuje na njihove nadgrobne spomenike kako bi im time, eto, omogućio da „žive“ i poslije smrti. Ko je tu budalaštinu sebi mogao priuštiti? Naravno, bogati. Ovaj svijet nije za siromaha jer su ljudi izgradili društvo koje se temelji na neprestanoj i neumjerenoj konzumaciji. Dok stvaraju svoja djela umjetnici, znanstvenici, zabavljači i drugi misle isključivo na to kako da se to što rade dopadne bogatima, za sirotinju malo ko mari.

O konzumaciji kao pokretaču historije te pohlepi i egoizmu, tim zbilja ružnim ljudskim osobinama koje su porodile dominantni društveni model našeg doba, kapitalizam, te sveopćoj nepravdi i nehumanosti – o tome ja želim pisati.

Grubi kapitalizam koji je došao nakon čuvenog „pada komunizma i dolaska demokracije“ opuhao je kompletnu kulturnu infrastrukturu u Rusiji i drugim bivšim socijalističkim zemljama te uveo zakon novčane džungle kao jedinog mjerila i jedine vrijednost svodeći ljudsko biće na dimenziju gramzivog grabežljivca.

Danas kapitalizam više nema alternativu. Niko mu ne pruža otpor. To smatram velikom tragedijom našeg vremena. Eksplicitno o kapitalizmu sam početkom 2000-tih napisao roman Katapult. Nažalost, iako su objavljena neka izdanja tog rukopisa, mislim da tu knjigu doslovce niko nije pročitao.

  • Pada mi na um pomalo bizarno pitanje, je li revizor, onaj koji propituje u romanu „Austrougarski tunel“ bezvremenski stećak, što ga baštine oni s ‘ovih prostora’ posebno Bosne i Hercegovine? Ili da se našalim, revizor – onaj koji provjerava karte u sarajevskom tramvaju?

U mladosti sam se želio baviti pisanjem znanstvene fantastike (SF). Jedna ideja bila je da napišem satirični SF u kojem bi naučnik s druge planete pisao doktorat o životu (polu)inteligentnih stvorova koji naseljavaju planet Zemlju.

Roman je trebao sadržavati taj sami doktorat i razgovor mentora i doktoranda. Iz toga je zapravo izrasla ideja o revizoru koja je ovdje primijenjena ovako kako je primijenjena.

No, toj ću se ideji konkretnije vratiti u sljedećem projektu.

  • Tri je desetljeća tvojih, tvoje supruge i djece, življenja u ‘stranom svijetu’. Pitam te najprije o zavičaju, kako ga doživljavaš poslije toliko godina? Je li on za tebe poput onoga što davne 1995. zapisuje Zdravko Malić: „Sanjam da Bosnom tumaram uzduž i poprijeko, sa štapom u ruci, pješice. I da se s tog elizejskog lutanja ne vraćam. Ubošnjen zanavijek. Usjenjen. U san zanesen. Snajka me, sanjam, boščalukom darivala. Ćaća, reče, evo ovo, neka ti se u putu nađe. Za sve što jesam. Za moj čardak ni na nebu ni na zemlji. Za moju ubitačnu tugu, kojoj lijeka niđe nejma. Za moj jad. A u boščaluku jedna presvlaka, jedna majčinom rukom tutnuta jabuka (otkud ti, mati?) i sva mi Bosna…“

Autobiografski zapisi Josifa Brodskog, nevoljnog izbjeglice i disidenta, svjedoče da on, iako je u emigraciji dobacio do književne Nobelove nagrade, u tuđem svijetu nikad nije našao smiraj niti je prestao gledati put Istoka, put kuće.

Andrej Hržanovski napravio je sjajan film, Soba i pol, koji govori o pjesnikovom povratku kući. Film počinje tako što se pisac vraća kroz prostor, od New Yorka do Sankt Petersburga, ali i kroz vrijeme, od svog zrelog (i prezrelog) doba natrag ka prvim zracima sjećanja iz ranog djetinjstva. Stoga on kući putuje brodom jer, kako sam kaže „voda je materijalna slika vremena i zato najbolja za sjećanje“.

Analizirajući vlastiti život pjesnički gigant shvaća da je, gdje god da je bio, u svom životu uvijek sa sobom i u sebi nosio ono pola sobe, zapravo pregrađeni prostor u garsonijeri svojih roditelja, u kojem je odrastao, napisao prvi stih, prvi put ljubio i bio ljubljen.

Negdje prema kraju filma ima jedan dokumentarni snimak Brodskog u nekom ruskom bircuzu. Pijan je i veseo. A kakav bi čovjek drukčiji i bio kad dođe svojoj kući! Takav sam i ja svaki put kad dođem u Bosnu makar je od nje ostao samo jedan krnjatak. Pijan sam i sretan u nekom starom bircuzu, na „Željinoj“ utakmici, na polomljenoj klupi u parku gdje još stoje urezana stara slova, dok udišem zrak i pijem vodu koji su, šta god znanost rekla o tome, u Sarajevu drukčiji. Ne kažem ni bolji ni gori, već drukčiji.

  • Dodajem i našu ovdašnju očaranost tim životom u svijetu, posebno onim što mislimo da pružaju skandinavske zemlje. Bolest tvoje supruge u doba rasapa zdravstvenog sustava, ne samo zbog tada aktualne epidemije bolesti Covid-19, iznjedrio je sumnju u svaku mitologizaciju. To iskustvo opisao si u nedavno objavljenoj memoarsko-dnevničkoj knjizi „Bolovanje“ – možeš li govoriti o tome, ako ovo pitanje nije odveć nepristojno?

Ma, to je mit! I ja sam vjerovao u taj „švedski socijalizam“. Moja generacija je sanjala da stvorimo takvo društvo u Bosni i Jugoslaviji. Toga nema, ili to barem nisam zatekao ovdje.

Švedska je kao i sve druge zapadne zemlje privatno vlasništvo šačice milijardera. Na osobnoj ravni moj odnos sa Švedskom izgleda kao neki dosadni brak. Nema tu neke strasti ni s jedne strane, ali nema ni turbulencija.

U svakom slučaju, mene što se tiče, bolju opciju nemam. Ovdje barem imam mir i stignem ponešto uraditi. Alternativa mi je da živim u ostacima BiH gdje je već 25 godina na djelu diktatura Milorada Dodika u kombinaciji s međunarodnim namjesnicima. Pa dok prvi s primitivnom strašću, kao zvijer kad zagrize u antilopin vrat, siše krv ostatku bosanske državnosti i društva, kulture, historije… ovi drugi mu se neprikriveno pridružuju držeći mu merdevine ili kako se to kod nas govorilo „dajući mu lopovsku“.

Znaš šta, u Švedskoj imam privilegiju da mogu ugasiti televizor i isključiti Internet. Takvu mogućnost u Sarajevu ne bih imao.

  • Drago Mlinarec, autor i muzička legenda prošloga stoljeća, ispjevao je „Trebao sam ali nisam“ (Trebao sam, al nisam, znat da jednom doć će kraj, Trebao sam, ali nisam, reći zbogom, ostaj sad… Trebao sam, ali nisam, reći volim kad je ljubav bila tu, Trebao sam, ali nisam, i kao da živjeh uzalud…) – jesi li imao takvih trenutaka kada tek poslije nekog zbivanja požališ „što nisi“? Pritom, referiram se na Omera iz romana kojega razdire krivnja zato što je u ključnom trenutku šutio i na taj način, kako se ispovijeda revizoru, nije pomogao Alisi u njezinoj odluci.

Moj Bosiljko, svaki bogovetni dan mi se jave takve misli. Tu sam sličan mom junaku Homeru. Ne pravim se da sam bolji nego što jesam.

  • Najzad, što s muškarcima u ovom stoljeću? U „Bolovanju“ na jednom mjestu pišeš: „Dolazi vrijeme žena jer umjetnost radi za žene. Dolazi vrijeme žena jer civilizacija radi za žene. Dolazi vrijeme žena jer ako ono ne dođe neće doći ništa. Jedina realna mogućnost naše civilizacije da preživi postoji ako dođe vrijeme žena, jer muškarac je biće destrukcije, rata i anticivilizacije. Žena je biće konstrukcije, mira i nade.“ Budućnost, je li utopijska ili distopijska?

Te sam redove pisao iskreno. Bojim su da ću se ujesti za jezik zbog tih riječi i da ću se razočarati ženama onako kako sam se razočarao u muškarce. Izgleda da moćne žene, od Margaret Thacher pa do Condoleezze Rice i dalje, potvrđuju bolnu istinu da su i žene samo ljudi.

Pitanjem što s muškarcima si otvorio jednu veliku temu kojom će se ljudi sigurno baviti u narednim godinama. Nestankom monogamne obitelji muškarac je izgubio i posljednji od svojih tradicionalnih oslonaca.

Ovaj svijet producira ugrožene vrste. Jedna od najnovijih je – muškarac. Ili kriza muškarca. Normalnom čovjeku danas je užasno otežano biti muškarac sa svime što ta uloga znači. Jako je teško, recimo, biti muški roditelj pošto je dijete sa svih strana zatrpano filmovima, knjigama, stripovima, video igrama u kojima su očevi predstavljeni kao monstrumi.

Nikad u životu nisam sreo neku osobu muškog spola koji ne voli svoju djecu. Pogotovo nekoga ko bi im učinio zlo. Ali medijska slika o muškarcu je potpuno suprotna. Svijet se radikalno mijenja. Istraživanja su detektirala cijeli niz pitanja koja su se otvorila. Obični ljudi muškog spola dovedeni su u težak položaj.

Odnosi među spolovima danas se zasnivaju na kontaktima putem digitalnih medija i masovnoj promjeni partnera. U takvoj situaciji muškarac više ne osjeća odgovornost za porodicu. Žena pritisnuta školovanjem i građenjem karijere ima tek dvije godine u kojima biološki može imati djecu. Stoga ona u panici traži donatora sperme, ne muža ili oca za to dijete. Na cijeni su takozvani „alfa“ muškarci, što god to značilo. A znači da se radi o materijalno situiranim, takvima koji sebi mogu priuštiti skupe automobile i putovanja, svakodnevni bodybuilding, enlargement, kupovinu vremena u medijima, to jest slave.

Ostali, ogromna većina, jako teško dolaze do seksa i ljubavi, frustrirani su i prepušteni tipovima poput Jordana Petersona i njegovim pravilima života. To je bure baruta pod modernim društvima i faktor koji mnoge zapadne zemlje vuče u desno. Kako rekoh, to će biti ili već jeste velika tema. Ali ne moja. Moja tema je čovjek čije su tijelo, duša i pamćenje razoreni ratom i gubitkom domovine.

  • Pri samom kraju ovog muhabbeta, izgovorit ću i više puta ponovljeno pitanje: „Zašto netko piše, zar samo da ostavi trag ili pak pokušava živjeti vječno? Ovo pitanje ne mora biti važno, ne mora se čak ni oblikovati. Međutim, kad pokušavamo proniknuti u tajnu nečijeg pisanja, zanima nas i mnogošto izvan toga. Kakav je uistinu čovjek taj pisac, onaj čijem se djelu možda i divimo, ili poželimo pročitati koju njegovu knjigu. Najzad, u čemu je tajna onoga koji piše, ali i onoga koji čita?“ I dodatno, je li u ovom svijetu uopće moguće naprosto ‘živjeti sada’, u ovom vremenu, s manje tereta prošlosti i snova o boljoj budućnosti?

Ne znam hoću li ostaviti kakav trag iza sebe, što bih naravno volio, ali ovako mi je život smisleniji i sadržajniji. Sebe sam testirao u više izražajnih formi. Negdje u mojim tridesetim godinama došao sam do zaključka da sam najbolji u pisanju i da mi roman najbolje leži. Zato pišem. I pišem u nadi da ću napisati jednu pravu knjigu.

Na svojoj FB-stranici redovno objavljujem zabilješke o knjigama koje čitam. Jedna od njih glasi ovako:

„Knjiga Gonič zmajeva (u originalu The Kite Runner), zapravo njeno švedsko izdanje Flyga drake, čitao sam dugo jer je jedna od onih knjiga koja se čitaju polako, da duže traju.

U čitanju, baš kao i u ljubavi, ne treba žuriti. Onome u čemu uživamo trebamo posvetiti što više vremena, muke i nevolje nam ionako neprestano pušu za vrat. Khaled Hosseini tim je svojim romanom pokazao koliko je besmisleno pisati ako nemaš što reći. I koliko je smisleno ako imaš. Pravi pisac kakav Hosseini nesumnjivo jest, onaj je koji prvo u sebi odživi i pročita knjigu pa je tek onda napiše za druge. Loša i glupa knjiga je kao vena bez krvi, zombi kome možda izdavački lobiji, politika i mediji mogu dati privid života, ali ona i dalje nikad neće biti ništa više od mrtvaca. Nasuprot tome, dobra knjiga doslovce živi u nama.

Gonič zmajeva je živa knjiga koja pored ostalog govori o zlu i dobru. Iz nje čitamo da je čovjeku zlo prirođeno, a da se dobroti stalno moramo učiti tražeći je u sebi i u drugima. I u tome je valjda sami smisao našeg postojanja. Knjiga je to i o prijateljstvu, onom najvažnijem koje se stječe u djetinjstvu, jer je to prijateljstvo naš prvi korak ka dobroti.

Gonič zmajeva govori o nepravdama; onima koje ljudi jedne vjere ili jedne nacije nanose onima drugima, kao u knjizi opisanom slučaju naroda Paštuna koji tlači narod Hazara, nepravdama koje ljudi jednog spola stoljećima nanose ljudima drugog spola samo zato što su „u genetskoj lutriji izvukli mušku kombinaciju“ i o nepravdama koje nanosimo našim roditeljima, a koje se mogu mjeriti samo sa onima koje nama nanose naša djeca.

Knjiga je to i o pravdi koja, kao i dobrota, stanuje duboko u nama samima i o stidu koji je najveća blagodat ljudske duše i najhumanija ljudska osobina. Stid nas pred drugim ljudima i pred Bogom, ako smo vjernici, ili pred nama samima, ako nismo, jedina je nada da čovjek i čovječanstvo možda mogu postati bolji kao što je bolji postao junak knjige.

Hosseinijevo djelo još jednom potvrđuje da mjesto rođenja u najvećoj mjeri predodređuje našu sudbinu. I da se bol za izgubljenom domovinom može usporediti samo s boli za izgubljenom voljenom ženom ili prijateljem. Zato stranac eventualno može biti uspješan, ali sretan nikada.

Knjiga je to i o razumu i vjeri koji su uvijek u sukobu. S jedne strane nam ova priča kazuje da je vjera zatvoren sistem i da tek sumnja i nevjera otvaraju mogućnost za promjene i napredak. No, s druge strane, pisac nas podsjeća da je Bog uvijek blizu i uvijek uz nas, čak i ako ne vjerujemo u Njega, osobito onda kada nam je istinski teško.

‘Bolje je da te istina boli nego da se tješiš lažima’, jedna je od brojnih bisera mudrosti koje se čitaju u knjizi i koje nam kažu da su laž i samoobmana tu da nam ukažu na vrijednost istine.

Kao i svako veliko djelo i ova knjiga govori o ljubavi, onoj prema drugom ljudskom biću i onoj prema zemlji. I jedne i druge najviše volimo kad ih izgubimo. Hosseini piše i o onome što najčešće prati ljubav – razočaranje i o tome da se čovjek ni u koga ne može razočarati koliko u samog sebe i u one koje smatra svojima.

Gonič zmajeva je knjiga koju bismo mnogi i sami željeli napisati – kad bismo umjeli. Konačno, ono u šta nas Hosseinijev roman definitivno uvjerava je da nikakvi Interneti, blogovi i druga čuda neće zamijeniti dobru knjigu.“

Eto, Bosiljko, zašto pišem! Želio bih napisati takvu knjigu. Možda sam je već napisao samo to ni ja niti neko drugi još ne zna. A možda ću je tek napisati…

Fotografije: Saima Glogić