Ivica Đikić novinar je i književnik rođen 1977. u Tomislavgradu u tadašnjoj Jugoslaviji. Njegova knjiga “Beara – dokumentarni roman o mozgu iza genocida u Srebrenici”, koja je upravo objavljena na švedskom jeziku, temelji se na jedinstvenom pregledu ispitivanja, protokola i dokumenata.
“Ljubiša Beara, ratni načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, umro je u zatvoru u Berlinu 9. veljače 2017. godine. Imao je sedamdeset i osam godina. Sahranjen je na groblju Dovarje u Užicu, u Srbiji, odakle je porijeklom njegova supruga. To mu je bila zadnja želja: da ga se pokopa u Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini, gdje je rođen i odrastao; ne u Hrvatskoj, gdje je proveo veliki dio vojničke karijere. Dvije godine ranije, Haški sud pravomoćno mu je presudio doživotnu robiju zbog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici, gradiću na istoku Bosne i Hercegovine. Od jeseni 1996., kad je napustio Vojsku Republike Srpske i BiH, do izručenja Haškom sudu u listopadu 2004. godine, živio je kao vojni penzioner u Beogradu. Trudio se da ne privlači pažnju, sasvim se posvetio obitelji i uskom krugu prijatelja, nadao se da će biti zaboravljen.
Mimo ikakve sumnje, pukovnik Beara bio je u organizacijskom i operativnom pogledu ključni čovjek smaknuća oko osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice u razdoblju od 13. do 16. srpnja 1995. godine na području Zvornika i Bratunca, u bosanskohercegovačkom entitetu pod imenom Republika Srpska. On je bio ondje i ubijanje je ondje bilo njegov jedini zadatak. Beara je imao najkompletniji uvid u situaciju sa zarobljenim pripadnicima Armije BiH i golobradom muškom populacijom, određivao je lokacije na kojima su držani zatočenici i lokacije na kojima su potom strijeljani, pronalazio je vojnike koji su ubijali, naručivao autobuse, kamione i građevinske strojeve, planirao skrivanje mrtvih tijela, lomio rijetke i slabe otpore i opstrukcije.
Međutim, svi s kojima je Beara komunicirao tih dana, svi kojima je izdavao naređenja ili nešto zahtijevao od njih, svi su dobro znali da pukovnik iz Uprave sigurnosti, kojeg većina lokalnih zapovjednika i vojnika nikad ranije nije vidjela ni na fotografijama, ne provodi ličnu osvetničku operaciju nego da nastupa u ime generala Ratka Mladića, zapovjednika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, i u ime srpstva. Ljubiša Beara bio je tada i tamo samo funkcija, a ne ime i prezime. Uostalom, kako i priliči oficirima sigurnosne službe.
Postoji ogromna količina dokaza da je Beara bio vrlo predani izvršitelj zadatka, izvršitelj bez čijeg angažmana ne bi bilo genocida ili ga ne bi bilo u onakvim razmjerima, ali ipak – izvršitelj. Arhitekt, a ne naručitelj ‘posla’. Najuvjerljivije svjedočanstvo o tome jest Bearin telefonski razgovor s generalom Radislavom Krstićem, zapovjednikom Drinskog korpusa VRS i kasnijim haškim osuđenikom. Razgovor je vođen u subotu, 15. srpnja 1995., oko deset sati ujutro: to je bio treći dan intenzivnog ubijanja bošnjačkih zarobljenika i civila, i bilo je ponestalo vojnika spremnih da siju smrt, što je Bearu učinilo nervoznim i polupaničnim, pa je grčevito tražio Krstićevu pomoć. Panika i nervoza pukovnika Beare nisu bile proizišle iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira. On je strahovao samo od Mladićeve reakcije u slučaju da ne realizira njegovu naredbu, u slučaju da iznevjeri njegova očekivanja. Tu je osoban bio jedino strah od ljutnje nadređenog.
Svako drukčije tumačenje Bearinih postupaka, odnosno prebacivanje krivnje isključivo na nj i eventualno na vrlo uski krug njegovih podređenih, nije plod neznanja ili zablude nego pogubne samoobmane, svjesne umočenosti u zlo i nakaradno shvaćene odanosti vlastitoj naciji. Srbija i Srbi, što uključuje i Srpsku pravoslavnu crkvu, u suštinskom smislu, ne čine sebi uslugu takvim odnosom prema Srebrenici, ponajvećem srpskom moralnom debaklu u povijesti, prema zločinu koji je toliko stravičan i velik da neće iščeznuti u zaboravu s prolaskom vremena. Srebrenica će ostati da strši nad cijelom srpskom poviješću kao sjena koja će bivati sve tamnijom što se od nje bude više bježalo, što se više bude inzistiralo na pravnoj ili formalnoj nepovezanosti državnih mehanizama Srbije s genocidom. Znaju to i oni koji predvode taj bijeg, ali nije ih briga. Tvrdoglavo poricanje istine neće donijeti ništa dobro ni Srbiji ni Srbima, kao što nikad nikome nije donijelo ništa dobro: to infantilno prkošenje, pritom iz pozicije naroda koji je sam sebe uvjerio da ne može biti ništa drugo nego žrtva, Srbe će i dalje udaljavati od modernog svijeta i od bilo kakvog napretka i prosperiteta, naravno, mimo naivnog idealiziranja onog što se podrazumijeva pod modernim svijetom i dostignućima tog svijeta.”
Naslovna fotografija: Ljubiša Beara i Haag, januari 2015. Foto; Michael Cooren/AP/TT
Izvor: