Bošnjački i hrvatski književnik Nusret Idrizović rođen je u Bijelom Polju, Crna Gora, 24. travnja 1930. – preselio na Ahiret 14. ožujka 2007. u Zagrebu. Studirao je na filozofskim fakultetima u Sarajevu i Zagrebu, radio kao novinar i urednik-dramaturg na Radio Zagrebu. Bio je u uredništvima sarajevskoga književnog časopisa Život i Republika. Javio se knjigama pjesama Tišine se odreći ne mogu (1955) i Zvona i usne (1969), ali je afirmaciju stekao proznim radom. Pisao je i radio drame (Bezazleni vukovi; Obračun; Koga voli Ladislava; Pismo idolu; Nasilje hipotalamusa), djela su mu prevođena na više europskih i azijskih jezika. Dramatizirao oko stotinu romana domaćih i stranih autora za emisiju Radio-roman. U romanima Divin (1967) i Ikona bez boga (1970) s izrazitom je lirskom refleksivnošću obradio temu stradalništva u socijalizmu. Objavio je i romane Ne zaboravi sviralu, Baćo (1956), Smrt nije kraj (1960), Mrav i aždaha (1961), Borkina ljubav (1965), I dan … i noć (1966), Vučje grlo (1986), Bistrička svitanja (2003), Efendija u tajnom gradu (2005) i druge. Novija su mu djela nadahnuta ratom u Bosni (Hude sudbe: silovanje Azre, 1996; Dvostruka avlija, 2000).
O prikupljanu dokumentarne građe i nastajanju knjige Hude sudbe, Idrizović jednom prilikom je rekao: „Snimao sam izjave silovanih žena, muslimanki i katolkinja. Trebalo je mnogo sućutnosti, ali i doraslosti problemu da se napokon odradi taj tragični posao. To je ujedno i zbiljska slika Bosne u zadnjem ratu, uz sve rušilačke nasrtaje. Sve se mijenja kada stiže ideologija kame i jame, ali i tenkovski komunizam, pomiješan sa staljinizmom i nažalost, s pravoslavljem. „Hude sudbe“ su proživljene, stoga su i strašno realistične te će, nadam, se poslužiti mladim naraštajima kao predmet o nezaboravljanju. Silovano je oko četrdeset tisuća žena, a kroničari ne pamte da je mučenicama netko pomogao, nisu se čak ni kasnije čuli glasovi prosvjeda i neke oštre osuđujuće riječi.
Upravo u takvoj atmosferi zatvorenih očiju i začepljenih ušiju nastala je moja knjiga. Mislio sam da će ona ojačati nadu i da će naredbodavce i počinitelje kad-tad stići zaslužena kazna.“
Stećak je za mene jedan veliki bol
Dugogodišnje proučavanje fenomena stećaka uobličio je u esejističko-fikcijskoj trilogiji Kolo bosanske škole smrti (1984), Kolo tajnih znakova (1987) i Kolo svetog broja (1990) u kojoj je ostvario svojevrstan portret srednjovjekovne Bosne. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade – za „Kolo bosanske škole smrti“ dobio je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u Jugoslaviji 1884. godine, a „Kolo tajnih znakova“ nagrađeno je 1987. najvišom hrvatskom nagradom Vladimir Nazor.
O svojoj trilogiji Nusret Idrizović kaže: „Moj uvod u stećke bio je zapravo sretna žanrovska simbioza. Uostalom, da bi ih se spoznalo mora im se pristupiti i obuhvatiti ih s više spoznajnih i iskustvenih razina. Moji sve češći odlasci na teren i prodiranje u srž stvari razlikovali su se od poimanja jednog Krleže i Vidmara. Postupno se prihvatila moja strpljivo izgrađena kozmogonija tog fenomena, čini mi se, na radost naše esejistike i historiografije. No, može se sasvim pouzdano reći da prvi popularni glasovi o stećcima potječu od Maka Dizdara. Mak je poznavao stare izvore i u njih je proniknuo sa posve osobnim rafinmanom. Ja sam sa svoje strane nastojao da pojedine teme i sadržaji tih izvora uskoro nađu svog sudruga u čitaču, istraživaču i svakom dobronamjernom zaljubljeniku u taj odsječak povijesti. Tko se je jednom počeo baviti manihejstvom i bogumilima ubrzo je bio uhvaćen u stvaralačku klopku dualizma, antinomija, parova, i suprotnosti. Kao i ja koji sam u prošlih više od trideset godina hodočastio nekropolama stećaka Bosne, Huma, Like, zapadne Srbije, Sandžaka i Crne Gore. Stećci, naravno, imaju svoju vremensku protežnost, filozofsku eksplikaciju i nadasve poetski senzibilitet. Složit ćemo se da naprosto zrače poetskom i transcendentnom porukom koja ni danas ne zastarijeva i koja nas potiče na razmišljanje.“
