U povodu Dana stradanja i junaštva židovskog naroda – Jom hašoa, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, zajedno s Olegom Mandićem, preživjelim zatočenikom koncentracijskog logora u Auschwitzu, otkrio je, u srijedu 27. travnja u Zagrebu, spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima.
Spomenik predstavlja oduzetu prtljagu stradalih, a otkriven je u Ulici kneza Branimira ispred zgrade Hrvatske pošte, na mjestu gdje je u kolovozu 1942. s Glavnog kolodvora oko 800 zagrebačkih Židova deportirano u koncentracijski logor Auschwitz. Umjetničko djelo potpisuju kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina.
Grad Zagreb raspisao je, proveo i financirao natječaj i izvedbu spomenika kako bi njegovim podizanjem odao trajnu zahvalnost i počast svim sugrađanima stradalima za vrijeme holokausta i tijekom ustaškog režima NDH.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević izrekao je duboko poštovanje prema desecima tisuća Židova, Srba, Roma, Hrvata i svih drugih koji su mučki ubijeni i progonjeni od strane nacističkog i ustaškog režima.
“Mora se otvoreno reći da je jedna od zemalja saveznica nacističke Njemačke bila i tadašnja NDH u kojoj se provodilo sustavno ubijanje Židova, uz izravno sudjelovanje ustaškog režima koji joj je bio na čelu”, rekao je Tomašević.
Izrazio je zadovoljstvo što je s predstavnicima židovskih udruga i Grada Zagreba dogovoreno da natpis uz spomenik jasno odražava i zločinačku prirodu ustaškog režima.
“Inače bismo imali spomenik žrtvama holokausta tamo negdje kao da se to nas ne tiče”, rekao je Tomašević.
Dodao je i kako bi volio da ovaj spomenik pomogne da se hrvatsko društvo, koje se u jednom dijelu i dalje nije pomirilo s neželjenom prošlošću, suoči s tamnim epizodama svoje povijesti.
Radovi na spomeniku započeli su u prosincu 2020., te je više od godinu dana stajao dovršen, ali ne i otkriven, zbog nemogućnosti dogovora o natpisu.
Predstavnici židovske zajednice tražili su da to ne bude samo spomenik samo holokaustu, već svim žrtvama ustaškog terora ili žrtvama NDH.
Nakon višemjesečnih usuglašavanja, dogovor je ipak postignut – uz spomenik je natpis na hrvatskom, hebrejskom i engleskom jeziku. “U spomen žrtvama Holokausta i ustaškog režima”, a dodano je podsjećanje kako je u kolovozu 1942., s mjesta na kojemu je spomenik sagrađen, oko 800 zagrebačkih Židova deportirano u Auschwitz.
Prilikom otvaranja spomenika, Oleg Mandić, preživjeli zatočenik koncentracijskog logora u Auschwitzu održao je kratki govor koji ovdje prenosimo, a na čemu mu je posebnu zahvalnost izrazio i muftija zagrebački Aziz ef. Hasanović:
„Našli smo se ovdje na otkrivanju Spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima. Našli smo se da se niti nakon osam desetljeća ne bi zatrla sjećanja na žalosna i sramotna zbivanja iz naše prošlosti. Treba pri tome istaknuti da samo sjećanje ne znači živjeti u prošlosti, već iskustva iz prošlosti otrgnuti od zaborava i učiniti ih zalogom bolje budućnosti.
Tu nas je raznih provenijencija, raznih dobi i raznih svjetonazora. Složni smo svi u nadi i nastojanju da se povijest ne ponovi. Ali malo nas je ostalo mene poput da vam kazujemo kako je to bilo onda, kada bi i posljednja Nada u spasenje nestala, kada bi umjesto nje, Nade, u svakome od nas obilježenih, presudnu ulogu u preživljavanju preuzeo neponovljivi, okrutni, nemilosrdni i jedini – Nagon za održanje vrste.
Bila su to vremena kada brat bratu više nije bio brat, niti čovjek čovjeku čovjek, a majka je svoje beživotno čedo nosila danima, mrtvo na grudima, da bi se domogla njegove dnevne porcije kruha.
Ova nam lokomotiva nesumnjivo prenosi misli na mnogobrojne transporte stočnih vagona pretrpanih Židovima, Srbima, Romima kao i Hrvatima različitih političkih i životnih pogleda od onih u to doba nametnutih. Njihova destinacija Jasenovac, Gradiška ili Auschwitz je irelevantna i sekundarna. Ona je samo izvršni, a najčešće i završni dio jedne bolesne, svirepe, genocidne politike njemačkog Reicha u 2. svjetskom ratu, koju su prigrlili mnogi kolaboracionistički režimi u Evropi, pa tako nažalost i onaj ustaški u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
A okolnost da su jedni okončali zaklani na Savskom nasipu kod Jasenovca, a drugi ugušeni ciklonom B u krematoriju Birkenau/Auschwitz samo otkriva kolosalni razmjer počinjenog zločina.
Na nama je pak, sva ova desetljeća, bilo da se na ovakvim i sličnim spomenicima upoznamo sa Zlom u svom najsirovijem izdanju pa da u tim iskustvima nađemo nejaku klicu Dobroga, na kojem bi poželjno bilo graditi budućnost. Ali ni tu ne treba pretjeravati, jer čovjek je daleko od pametnog koji bi učio od prošlosti ili tuđih iskustava.
Koliko li smo samo puta od dežurnog političara na prigodnim svečanostima, komemoracijama i slično čuli rečenicu: “Okupili smo se ovdje danas da odamo počast sjećanju i time doprinesemo da se isto NIKADA VIŠE ne ponovi”. Kad tamo, Zlo se ponavlja takoreći svakog dana.
Koliko li puta samo u zadnjih 80 godina? Od sukoba na Bliskom istoku, Jemenu, Africi, Južnoj Americi pa do Ukrajine, čemu upravo ovih dana svjedočimo. Shodno tome budimo u takvim prilikama skromniji i zadovoljimo se sljedećom rečenicom: “Bude li naš današnji event doprinio da se tako što u budućnosti ponovi samo jednom manje, već će svrha ovog našeg skupa biti postignuta.”
foto: HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ/
Izvor: HINA