Nedovršena pjesma
Raste djeva djevovita,
tankovita, krhkovita.
Raste dječak već momkovit,
jablanovit, oblakovit.
Rastu oni tako skupa,
ciganka ih jedna kupa.
Djevojka je magnovita.
Ljupkovita. Kose plave.
Jednom riječju – vrlovita.
A oči joj na vrh glave.
A taj momak već zorovit,
jako, jako bi tihovit.
Jako skrovit. K zemlji povit.
Sav darovit – i tajnovit.
Al’ ciganka zateče me,
usred stiha njeni skuti
šarenocvjetni zapahnu me.
Sijevnu glas k’o dukat žuti:
Pusti momka naočita,
i tu curu plavovitu,
i tu pjesmu čarovitu!
Pohitajte sad svi k meni,
ispekla sam za vas pitu –
hrskokoru, višnjovitu.
I sve riječi kao ptice
prhnuše iz bilježnice.
U Zagrebu, 17. travnja 2022.
Prodavač kàmenīcā
Bio dan pun vjetra,
kiše ili tuče –
ništa nije moglo
držat’ ju kod kuće.
Svakoga vikenda
trbuhom Pariza
od tezge do tezge
mademoiselle Eliza
ide svom Bretoncu
nasmijana lica
gdje čeka je njeno
tuce kàmenīcā.
Mladić čeka Lizu.
Šapće: O, mon Dieu!
Zar tvoja ljepota
može biti grijeh?
Upita ga jednom
jedan kàvalīr,
a taj je vis-à-vis
prodavao sir:
Nađoste li, garçon,
možda biser koji
u tim sedefastim
plodovima svojim?
Nađoh ga, monsieur.
Pun je tajne moći.
Takav biser vide
samo moje oči.
Bio dan pun vjetra,
kiše ili tuče –
ništa nije moglo
držat’ ih kod kuće.
U Zagrebu, 3. travnja. 2022.
Moj tata
Moj tata je liječnik.
Svaku bolest liječi.
On je stalno vedar.
Pun je zdravih riječi.
U telefon viče:
Ovdje doktor Šime!
S kime imam čast?
Molim Vaše ime.
Kuta mu leprša.
Sav puca od zdravlja.
Sa svakim zastane.
Sve redom pozdravlja.
Al’ danas se tata
tužan vrati kući.
Vidim mu na nosu
da ga nešto muči.
Šuti, pa me grli.
U krilo me meće.
Gleda, a suze mu
od očiju veće.
A onda najednom
Mami ljuto veli:
Da mi se bar ova
kuta brašnom bijeli!
Okreće nam leđa.
Skriva se u svjetlu.
Ne mogu mu pomoć’
sve riječi na svijetu.
Mog je tatu rasplakao
neki stranac mladi.
On tatu je mog molio
za lijek protiv gladi.