Na ovogodišnjem festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox 2022. prikazan je određen broj filmova s tematikom rata, migracija, grubog kršenja ljudskih prava. Teme uvijek aktualne jer ratovi ne prestaju a tako niti ljudska patnja.

Jedan od filmova prikazanih na ZagrebDoxu 2022. je film Imadovo djetinjstvo autora Zahavija Sanjavija, i to je univerzalna priča mnogih žrtava ratnih stradanja.

Autor Zahavi Sanjavi imao je zanimljiv život, slično kao i neki od junaka njegovih filmova koji tematiziraju ratove i stradanja ljudi na Srednjem i Dalekom istoku. Rođen je godine 1967. u Arbilu, u Iračkom Kurdistanu. Godine 1975. obitelj je zbog rata koji je tamo izbio zatražila azil u Iranu, a od 1990. Zahavi živi u Švedskoj. Na Sveruskom državnom sveučilištu za kinematografiju u Moskvi studirao je scenaristiku i filmsku produkciju. Nakon toga je devet godina radio za televiziju u Iračkom Kurdistanu. Posljednje dvije godine u Švedskoj radi na svojim dokumentarnim i igranim filmovima kao režiser, scenarist i producent.

Njegovi filmovi govore o stradanjima izbjeglica, djece, žrtvama nasilničkih režima, što je i priča njegovog života koju uvijek nosi sa sobom, tako i nije neobično da se kao autor bavi upravo tom tematikom koja mu je iz vlastitog iskustva, iz patnji vlastite obitelji, naroda itekako dobro poznata.

„Svi moji filmovi su o genocidu, smrti“, govori. „Nije lako raditi s ljudima koji su u toj situaciji. Kad radim film onda s njima živim. Prihvate me i kad postanem kao član obitelji tek onda počinje snimanje filma, ne prije. Ja sam iz Kurdistana a u Švedskoj živim preko 20 godina. Kad je ISIS napao Irak i Kurdistan tamo sam volontirao 6 godina i za to vrijeme sam snimio tri filma. Kad je došla korona vratio sam se u Švedsku.“

Filmu Imadovo djetinjstvo žiri festivala dodijelio je posebno priznanje. Priča govori o dječaku Imadu, petogodišnjem Jezidu koji je nakon dvije i pol godine, s majkom i mlađim bratom pušten iz ISIS-ovog zarobljeništva gdje je već tako malen bio treniran za borca. Nakon povratka kući ima velikih problema s privikavanjem na normalan život. Iako još malo dijete, on sebe smatra ISIS-ovim borcem, na neki način je bio i uključen u rat jer je trebao biti vojnik, i ne pokazuje niti jedan drugi osjećaj osim mržnje prema majci, okolini, svemu što ga okružuje. Nasilan je, zanima ga oružje, ne podnosi drugu djecu. Osim toga, govori samo arapski što mu otežava izravnu komunikaciju s najbližima. Film opisuje njegovo ponovno privikavanje na novi život, posljedice proživljene traume, te pomoć zajednice i njegove obitelji koji mu pomažu da opet postane dijete kakvo je prije bio. Sudbina je to brojne djece i majki koji su na taj način stradali u ratnim sukobima.

Zahavi kaže da je Imada sreo slučajno za vrijeme svog boravka u Iračkom Kurdistanu, zapazio ga je a onda je živio s njegovom obitelji 13 mjeseci i za to vrijeme je nastao film.

„Samo snimanje je trajalo 150 dana i to je bilo oko 300 i više sati samog snimanja. Imao sam osam uloga, osam osoba protagonista filma, a Imad je imao glavnu ulogu, bio je najvažniji. Teško ga je bilo slijediti. Da bih uopće počeo snimati film s obitelji sam živio tri mjeseca. Ja to razumijem jer sam se rodio u ratu, imao sam 6-7 godina kad sam s obitelji morao otići. Kao dijete sam živio u izbjegličkim kampovima. Imadovo djetinjstvo je i moje. To je dio mog života. S 18 godina sam bio vojnik, sudjelovao sam u pokretu za oslobođenje Kurdistana.

Kad sam snimao film osjećao sam da im je moja prisutnost pomogla, bio sam pozitivan prema svim tim pričama, ali nije bilo lako.“

Gdje je Imad danas?

„Sad je u Torontu kamo je stigao uz pomoć jedne kanadske organizacije. Obrazuje se i ima stalnu psihološku podršku. U početku je bilo pitanje hoće li se dječak uopće oporaviti od proživljene traume, hoće li ikada više biti normalan, ali uspjelo je! Majka je, međutim, loše, depresivna je. Još uvijek čeka svog muža. Nikad nismo o tome razgovarali. Ona je stalno u istom, umorna je već od čekanja no ne može prihvatiti da on vjerojatno više nije živ. Ali, mlada je, moguće da će se izvući iz toga.“

Kako je Imad reagirao kad je vidio film?

„Nije ga vidio odmah, trajalo je 4 godine da ga dovršim; novac, sponzori, kako to već ide… Za njega je bilo važno da vidi film i bio je prva osoba koja ga je vidjela. Dok je gledao, cijelo sam vrijeme snimao njegovo lice, kamera je cijelo vrijeme bila na njegovom licu. Pitao sam ga kako se osjeća. Rekao je da se prepoznaje, da vidi da je to on ali da je sad sasvim druga osoba. Da je rekao da film ne smijem prikazivati u javnosti ja bih tako učinio, poštovao bih njegovu želju, ali on mi je dao dozvolu. Rekao je da se film smije prokazivati za publiku ali da ljudima kažem da on više nije takav, da se promijenio. Kad je vidio film imao je 10 godina.”

Kako sam autor navodi, ovo je film o ljubavi i strpljenju, ljubavi nasuprot ratu. Trebalo je puno strpljenja za snimiti ovaj film, jednako tako je trebalo puno strpljenja za rad s traumatiziranim dječakom, i iznad svega je bila potrebna ljubav. Nasuprot grubosti i bezobzirnosti rata mi vidimo na djelu ljubav. Film završava optimistično. Dječakov napredak je vidljiv, i kako nam priča poručuje, zlo se može nadvladati dobrim. Svim nedaćama, zločinima, zvjerstvima usprkos, čini se da za svijet još ima nade.