U zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović, 28. veljače 2022. predstavljena je knjiga Jusufa Trbića „Razaranje Bosne“. Uz autora, novinara i književnika iz Bijeljine, knjigu su predstavili Branko Todorović, aktivist i izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine, Stjepan Mesić, predsjednik RH od 2000. do 2010. te Zoran Pusić, aktivist za ljudska prava i predsjednik Antifašističke lige Hrvatske, dok je moderirao novinar Boris Pavelić.

Knjiga sadrži bogatu zbirku političkih eseja kojima autor izražava svoj kritički sud prema suvremenom svijetu i prilikama u Bosni i Hercegovini. Zanimljiv je podatak da je knjiga trebala biti predstavljena u Bijeljini, ali je to bilo zabranjeno.

Bijeljina je gradić koji je bio prvi na udaru agresije na BiH, rekao je autor, dodavši: „I prije rata nisam imao neku naročito reputaciju, a prvih dana rata sam jedva preživio, bilo je to pravo čudo. O mojoj Bijeljini nitko nikada još nije pisao, sve što se događalo u prošlosti počela je prekrivati prašina zaborava, a ja sam preuzeo zadatak da pokušam sakupiti ostatke sjećanja, da se sačuva nešto. Za mene je to bio nekakav unutarnji poziv. Osjećao sam da moram vratiti dug jer eto ostao sam živ i taj dug vraćam otkad sam se vratio u Bijeljinu. Ova moja knjiga petnaesta je po redu i posebno mi je važna zbog situacije u kojoj se nalazimo.“

„Bosna je postala tamni vilajet, kako se to nekad govorilo, podijeljena na tri plemena koja bježe od istine. Smatram da svatko tko vidi, proživljava ovu situaciju, ima obavezu da ustane, da viče, pokaže prstom na ono što se dešava. Na sve strane se čuju zvona koja opominju i nitko ne treba pitati kome ta zvona zvone. Ako mi ne kažemo što nam se dešava to neće nitko drugi napraviti. Pokušao sam napisati knjigu opomene, knjigu koja će ljude ponukati da razmišljaju o tome. Bosna je u tragičnoj situaciji, nalazi se između dva susjedna, provincijalna imperijalizma koji zahtijevaju teritorije za sebe i trećeg koji im u tome pomaže, koji nastupa s iste pozicije nacionalizma, iste zatvorenosti identiteta, istog načina bjekstva od svijeta, od istine. Došli smo dotle da za Bosnu više nema budućnosti ukoliko njeni ljudi ne ustanu, ne pobune se, ne kažu što hoće. Ova situacija, naročito uz ovo što se događa u Ukrajini, zahtijeva akciju svih nas. Treba ustati i pokrenuti se, treba akcija. Ja sam o tome već pisao u knjizi eseja koja se zove „Tri boje tame“. U BiH su to tri boje, crvena, plava i zelena, i one skoro na isti način razaraju. Moramo pisati, reći svijetu da smo i mi ljudi, da smo Europa, da živimo. Trebamo se suprotstaviti silama mraka. Pitanje koje treba postaviti je – kakva je situacija u Bosni danas?! Ja i Branko smo iz Bijeljine, a Bijeljina nisu oni koji zabranjuju promocije knjiga. Bijeljina smo nas dvojica. Mi smo slika jednog drugačijeg svijeta, mi se slažemo i pred vama svjedočimo da postoji drugačije lice ove naše sumorne stvarnosti“, rekao je Trbić.

Branko Todorović evocirao je nekoliko situacija, „sličica“ kako je naveo, iz života u Bijeljini: „Prva je iz godine 1980. Bio sam maturant. Profesorica je pohvalila jednu maturalnu radnju, da je najbolja ikad napisana u toj gimnaziji, a gimnazija je bila dobra. To je bila radnja Jusufa Trbića, tada sam se prvi put susreo s njegovim imenom. Jusuf Trbić, najbolji u povijesti gimnazije! Njegov rad je bio na razini boljih završnih radova na fakultetu. Zapamtio sam to i njegovo ime. Druga sličica je iz 1990. godine. Bijeljina je inače bila kulturno zapuštena, ali 3-4 godine pred rat tamo su bile jake aktivnosti s područja kulture, kino, kazalište, književne tribine, literarna događanja. Jusuf Trbić bio je pokretač toga. I treća sličica, travanj 1992. Bio sam srednjoškolski profesor. Svi su očekivali hoće li biti rata ili neće. Nešto slično kao što se sada dešavalo oko rata u Ukrajini. Bijeljina je oduvijek bila grad bez nasilja u kome se kako se činilo ništa neće dogoditi, ali – počela su ubijanja. Ubijeni su vrijedni, istaknuti ljudi. Arkan je rekao: ‘Ovdje su ljudi koji će pisati knjige i njih treba ubiti’. Znao je. Mnogi su ubijeni. Jusuf je prošao torturu, ali je preživio. Sjećanje na Bijeljinu iz tog vremena, to su slike kao iz vremena nacizma, nasilje, ubijanja. Vidio sam na ulici neke moje kolege, a to su bili ugledni ljudi, liječnici, advokati, inženjeri, profesori, ljudi koji su izgradili Bijeljinu. Vidio sam ih kako čiste ulice nekakvim metlama. To su morali raditi da bi ih se ponižavalo, i po tome se vidi koliko je taj sustav bio bolestan. Na djelu je bilo razaranje BiH, a to isto traje i danas.“

Stepan Mesić napomenuo je da se BiH razara već puno godina i tome se ne vidi kraj: „Nas trojica smo došli s apelom za spas BiH. Apel upućujemo svima kojih se to tiče, čelnicima regije, čelnicima pokreta nesvrstanih i drugima. Apel sam uputio i medijima jer su pridonijeli razbuktavanju rata u BiH i njenom raspadu. Apeliram s pozicije nekoga tko se zauzima za BiH kao jedinstvenu ali ne i unitarnu državu, sa svim ravnopravnim, konstitutivnim narodima“.

„Zabrinut sam stalnim pogoršanjem situacije u BiH“, nastavio je, “to može imati pogubne posljedice za mir u ovom dijelu svijeta. Obraćam se velikim silama – žele li oni svjesno da se održi to stanje?! SAD, Kina, Europa. Njihov interes nije interes naroda BiH. Uzroci sadašnjeg stanja su duboki i važni, a ne samo posljedice. Uzroci su separatističke težnje, pojedinačni interesi. Daytonski sporazum je zaustavio rat, postigao je prekid sukoba ali ne i mir. Ostalo nije dobro. Daytonski mirovni sporazum je bio jedini način da se završi rat, ali nema osnove u stvarnosti jer čini podjelu koja nema uporište u povijesti BiH niti bilo čemu. Takva BiH je od samog početka bila osuđena na neuspjeh. Trebalo je odmah razmisliti o razvoju situacije, o promjeni, ali se to pretvorilo u dogmu. Proglašenje Daytona kao jedinog rješenja za BiH nije u redu, a nije niti isticanje nacionalnih lidera. Dodik, Džaferović i Komšić predstavnici su BiH i ne smije ih se priznavati kao nacionalne lidere. Svatko je biran iz svog korpusa i oni su trostruka vlast, a ne nacionalni predstavnici. Za BiH je jedino rješenje koncept građanske države. Koncept prava građana proizlazi iz činjenice da je u BiH vlast građanska, a ne nekog naroda. Svi su ravnopravni – Hrvati, Srbi i Bošnjaci. To je moj prijedlog. BiH podijeljena na kantone ili županije i glavni grad je Sarajevo. Srbija i Hrvatska se ne smiju miješati ili pretendirati na dijelove teritorija. Potrebno je uspostavljanje BiH pod međunarodnu kontrolu, pravljenje novog ustava i za pet godina parlamentarni izbori, da se BiH preda u ruke onih koji u njoj žive, a to su njeni građani. Što je razorilo zemlju? Treba to riješiti s onima koji su stvarali Dayton.“

Zoran Pusić istaknuo je da je moderni antifašizam koncept od velike važnosti: „Simon Wiesenthal je na otvaranju spomenika žrtvama holokausta u Beču izjavio da nije važno da je spomenik lijep, nego je važno da boli! I ova knjiga boli. Govori o plemenskim sukobima. Etnička podjela uz religijsku, politika identiteta temeljena na mržnji i gluposti. Ova knjiga govori o ljudskoj gluposti i to je teško. Knjiga je i enciklopedijska, na oko 350 stranica je hrpa podataka. Govori o pojavama i pokazateljima o postojanju fašizma u nekom društvu koji se mogu prepoznati u radu Umberta Ecca, u društvu se uvijek može prepoznati bolest (fašizam) i to je prava pandemija. Kad se govori o BiH govori se o konstitutivnosti tri naroda koji su sastavni dijelovi cjeline i to je greška. Govori se o narodima a ne o građanima. Mi smo imali 45 godina bratstva i jedinstva i jednu godinu širenja etničke netrpeljivosti i vidimo što je nastalo. Sada imamo već 30 godina širenja etničke netrpeljivosti i tko zna što će od toga nastati, ne sluti na dobro.“

„Koliko je bilo zla u tome gradu u kome nikada prije nije bilo ratnih sukoba“, dodao je autor: „Zabluda je mišljenje da ako je građanska država onda će nacije biti zakinute. To nije točno. U građanskoj državi sve etničke grupe imaju zagarantirana prava. Tako su organizirane sve civilizirane države u svijetu, i moraju biti sekularne. Etnicitet, religija, to su privatne stvari pojedinaca, na tome se ne smije temeljiti državna vlast. Čovjek je legitiman zato što je čovjek, građanin, a ne zato što je pripadnik neke etnije. Ne možeš reći: ja sam Srbin, Škot, bilo tko, a nisam građanin. To je bez veze. BiH je opterećena nacionalizmom i uz to postoji potpuna kontrola medija, politička zapuštenost. U pozadini je nanošenje nepopravljive štete narodima čiji interesi se navodno štite. Zašto međunarodna zajednica nije učinila ono što se radi u post konfliktnim društvima – nije provedena lustracija, jer ratni zločinci ne mogu biti u parlamentu? Međunarodna je zajednica prihvatila ratne zločince kao partnere, s njima surađuje, pregovara. Potrebno je suočenje s istinom, uspostavljanje povjerenja, što je na primjer napravljeno u Njemačkoj. EU za BiH u 25 godina nije dala nikakva sredstva za to, nego samo za obnovu institucija. To je nedopustivo. Radi rješenja situacije u BiH potrebna je promjena.“